Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na 100. godišnjicu smrti nad. Josipa Jurja Posilovića

Ivanić-Grad, 24. travanj 2014.

/Čit.: Dj 3, 11-26; Lk 24, 35-48/

Draga braćo i sestre, poštovani vjernici i uglednici, poštovatelji uspomene zagrebačkog nadbiskupa Josipa Jurja Posilovića,

Okupili smo se na ovo misno slavlje u župnoj crkvi sv. Petra apostola, u kojoj je prije 180 godina kršten Josip Juraj Posilović. Bio je iz mnogobrojne obitelji u kojoj je bilo devetero djece. Rodio se 24.travnja, dakle točno na današnji dan, 1834. godine u Ivanić-Gradu. Njegov je životni put iz ovog, rodnog mu kraja, krenuo put Zagreba i Beča, gdje se školovao, te bio 1858. zaređen za svećenika i 1861. stekao doktorat iz biblijskih znanosti i kanonskog prava. Kao mladi profesor Novog zavjeta i crkvenog prava dao se na promicanje kulture i znanosti u hrvatskom naroda, te je sudjelovao u osnivanju Društva sv. Jeronima 1867., te bio urednikom Katoličkog lista od 1872. do 1875. Bio je i član Hrvatskog sabora, gdje se posebno zalagao za poboljšanje Zakona o uređenju pučkih škola, tako da se što bolje poveže kulturna i crkvena djelatnost u odgoju djece. Godine 1876. Josip Juraj Posilović imenovan je senjsko-modruškim biskupom, gdje je osobito promicao očuvanje glagoljice te se neumorno brinuo za sjemenište. Tu je ostao do 1894., kada je imenovan zagrebačkim nadbiskupom. Za njega Agneza Szabo prenosi kako su ga u Zagrebu javna glasila dočekala ističući da je Posilović „poznat diljem hrvatskog svijeta, da je dobar Hrvat i svećenik lijepih vrlina, a hrvatska prosvjeta i knjiga bila je Posiloviću do sada na srcu, pa ima nade da će joj sada ljepši dan svanuti pod vodstvom rodoljubiva nadbiskupa zagrebačkog“. Kao zagrebački nadbiskup J.J. Posilović ostao je poznat kao podupiratelj radničkih i katoličkih udruženja – poznato je da je pod njegovim pokroviteljstvom održan Prvi hrvatski katolički kongres 1900.godine, da je pomagao katolički tisak, ponovno doveo isusovce u Zagreb i obnovio mnogo crkvenih zgrada, kao npr. Orfanotrofij u Vlaškoj – današnju zgradu KBF-a, isusovački samostan i crkvu u Palmotićevoj, Požešku kolegiju – sjedište današnje Požeške biskupije, a i dovršio obnovu zagrebačke katedrale koja je stradala u potresu i dr. Bio je veoma socijalno osjetljiv, pomagao je brojne književnike i umjetnike, imao je posebno na srcu radništvo i osobito neumorno darivao sirotinju, što su neki njegovi suradnici znali kritizirati, a on se „znao blago nasmiješiti, i dijelio je dalje“ (A. Szabo).

Josip Juraj Posilović umro je prije 100 godina, točnije 26. travnja 1914.

U ove uskrsne dane, baš u uskrsnoj osmini, svjesni smo koliko je naš Uskrs povezan s Isusovim. Tako i nadbiskupa Posilovića gledamo kao člana proslavljene Crkve, primatelja uskrsnuća. A on je kao svećenik i biskup neumorno propovijedao, ne samo riječima nego još više svojim djelima i zauzimanjem sve što je dobro i vrijedno utvrđujući to u našem hrvatskom narodu, upravo na temelju Kristova uskrsnuća. Te naime vrijednosti jesu one koje ostaju, koje nitko ne može osporiti i koje traju vječno i samo je na njima moguće graditi budućnost i osobnu i narodnu.

Kao što smo čuli u Djelima apostolskim, apostoli su naviještali Krista uskrsnuloga, to je bio njihov glavni zadatak. Kad su Petar i Ivan kod hramskim vratiju ozdravili hromog bolesnika, Židovi su se čudili, a Petar im je rekao: »Izraelci, što se ovomu čudite? Ili što nas gledate kao da smo svojom snagom ili pobožnošću postigli da ovaj prohoda? Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Bog otaca naših, proslavi slugu svoga, Isusa, kojega vi predadoste i kojega se odrekoste pred Pilatom kad već bijaše odlučio pustiti ga. Vi se odrekoste Sveca i Pravednika, a izmoliste da vam se daruje ubojica. Začetnika života ubiste. Ali Bog ga uskrisi od mrtvih, čemu smo mi svjedoci.« Biti apostol znači biti svjedok Kristova uskrsnuća. To su i apostolski nasljednici, do dana današnjega i do kraja svijeta i vijeka, prije svega biskupi, ali i svi svećenici i svi vjernici. To je bio i Josip Juraj Posilović, koji je čitavim svojim zauzimanjem svjedočio da je Krist živ, da nas on okuplja u svoj sveti narod, Crkvu, da ga on potiče da misli na siromahe i da im pomaže, da podupire kulturu i znanost, da se bori za djecu i mlade, da promiče obrazovanje i kulturni napredak svoga naroda. Možda se i mi čudimo, kako je to sve mogao, kako je uspio toliko toga pokrenuti, na toliko dobrih stvari misliti i izvršiti ih? „Što se ovome čudite?“, prekorio bi nas nadbiskup, dodajući: „ja sam svjedok da je Krist, začetnik života, uskrišen od mrtvih!“ i nemoguće po njemu postaje moguće, Bog one koji su njegovi ispunja snagom za dobro koje ne prolazi.

U Evanđelju po Luki čuli smo kako su apostoli, nakon što je Isus uskrsnuo i nakon što su se iz Emausa vratili učenici koji su vidjeli Učitelja, bili sabrani zajedno, i kako je među njih došao uskrsnuli Gospodin. Rekao im je: „Mir vama!“ Gospodin kori njihov strah i pokazuje im ruke i noge. To su te iste ruke i noge koje su bile pribijene na križ, no sad je to njegovo proslavljeno tijelo. On nije duh, on je stvaran. Pred njima je pojeo komad pečene ribe i rekao im: „To je ono o čemu sam vam govorio!“ U njemu su se ispunila Pisma, on je u proslavljenom Tijelu, živ ali ne više kao zemaljski nego kao nebeski, božanski kralj. O tome apostoli trebaju svedočiti. On im „otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: »Ovako je pisano: ‘Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštanje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci.«“

Osobito bih naglasio kako svi jasno nadbiskupu Posiloviću pripisuju rodoljublje i brigu za promicanje kulture, tj. hrvatskog jezika, znanosti, umjetnosti, graditeljstva, socijalnih pitanja, pomaganje siromaha. Zanimljivo je kako je u njegovo vrijeme to bilo i javno pozdravljeno i hvaljeno. Danas međutim, kada crkveni ljudi i Crkva u cjelini nastoji pomagati svome narodu –na području kulture, znanosti, umjetnosti, arhitekture – to se ne pozdravlja, to se proglašava uplitanje u svjetovnost države i državnih institucija, te se pod svaku cijenu želi obraniti od Crkve njihovu sekularnu autonomiju. I mene osobno to susreće i moram priznati da se tome ne malo čudim. Sjećam se kako sam odgovorio jednom književniku – koji je već javno najavio da će protestirati ako se Sisačka biskupija zauzme za neke kulturne inicijative. Naime, pitao sam ga: zašto Vi mislite da je Crkva a priori nekulturna institucija? Pa zar nije većinu kulturnog nasljeđa i utemeljila i stjecala upravo Crkva u Hrvatskoj? Pogledajmo jednog Strossmayera, Stadlera, sjetimo se Boškovića, Marulića i tolikih velikih ljudi hrvatske Crkve ali i kulture! Čini mi se često kao da živimo u vremenu zaborava i izvrnutih vrijednosti.

Možda je baš zato dobro sjetiti se danas velikana i hrvatske kulture i Crkve u Hrvatskoj, nadbiskupa Josipa Jurja Posilovića koji povezuje ta dva područja, koja i treba povezivati jer nikada niti nisu bili rastavljena, ali na žalost danas ima mnogo onih koji bi ih htjeli ne samo rastaviti nego i suprotstaviti pa i sukobiti.

Katoličko je načelo uvijek bilo: ne „ili – ili“, nego „i – i“!

Neka nam u tim nastojanjima, i našoj Sisačkoj biskupiji, i ukupnoj Crkvi u Hrvatskoj, pomogne svijetli primjer nadbiskupa Posilovića, čovjeka velike vjere, i ujedno široke kulture i domoljublja.

Uskrs upravo to znači: povezivanje zemlje i neba, uzdignuće zemaljskih vrijednosti i njihovo pobožanstvenjenje. Neka tako bude, amen.