Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na spomendan sv. Josipa Radnika
Stupovača, 1. svibnja 2014.
/Čitanja: Post 1, 26 – 2, 3; Kol 3, 14-15.17.23-24; Mt 13, 54-58/
Draga braćo i sestre, poštovani gosti i prijatelji!
Danas slavimo sv. Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije i Isusovog hranitelja, blagdanom koji ime naslov: „Sv. Josip Radnik“! znamo, 19. ožujka slavi se svetkovina sv. Josipa, ali ovaj drugi blagdan u čast istom svecu slavi se jer je tako odredio 1955. papa Pio XII., kada je odredio da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan “koji je svijet rada izabrao kao svoj praznik”.
Međunarodni dan rada. Što se time slavi? Dana 1. svibnja 1886. godine u Chicagu je prosvjedovalo oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u 3 osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora tj. sna i 8 sati kulturnog obrazovanja. Policija je intervenirala oružjem i ubila šest, a ranila oko 50 radnika. Mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.
To je povijest. A u spomen na taj krvavi čikaški događaj radništvo se 1. svibnja okuplja i ističe svoje zahtjeve, koji niti nakon 125 godina otada (jer 1.svibnja se počeo slaviti kao Međunarodni praznik rada 1889.), nisu potpuno ispunjeni. Mnoga su prava radnici diljem svijeta postigli, ali još uvijek ne sva i ne posvuda. Tako na primjer kod nas još nije riješeno pitanje rada trgovina nedjeljom, što nije samo kulturno-civilizacijsko pitanje, nego i sasvim konkretan problem za tolike radnike i osobito radnice koje su žrtve pohlepe svojih poslodavaca, a njima se uskraćuje pravo na odmor, što je ustavno pravo. Dakako, još je mnogo prava ugroženo. Recimo, kad se ženu koju se zapošljava upozorava da će, ako postane trudna, izgubiti posao, nije li to ucjena i zadiranje u pravo na obiteljski život koje je pravo zajamčeno svakom pojedincu još Poveljom UN o ljudskim pravima iz 1948.?
No, iznad svih radničkih prava najvažnije i prvo je – pravo na rad! I tu teško griješe državne vlasti koje ne omogućuju da se svi osposobljeni državljani zaposle. Naprotiv mi smo svjedoci sve većeg otpuštanja radnika i time ugrožavanja sve većeg broja naših ljudi jer ih se praktično dovodi u siromaštvo i nemogućnost preživljavanja. A da ne govorimo koliko je bitna činjenica da svojim radom čovjek može uzdržavati sebe i svoju obitelj, što je temelj samopoštovanja i dostojanstva koje pripada svakoj ljudskoj osobi.
Međutim, kod nas je doista na djelu veliko nazadovanje na području rada jer ne postoji sustav koji bi omogućavao svakome ostvarivanja njegovih prava. Recimo, imali smo u jednom narodu, njemačkom, podjelu na dva različita sustava: jedan, zapadni, koji je napredovao, a drugi, istočni, koji je osiromašio. No, i kada se ujedinila Njemačka, istočni se dio nacije nije oporavljao jer nije bilo dovoljno imati samo više novca, nego su tamo bile izgubljene radne navike, zatrta je bila radna inicijativa i kreativnost, dakle, vanjski su uvjeti utjecali da se posve promijenio odnos prema radu. To se i s našim hrvatskim narodom dogodilo: dok naši ljudi diljem čitavog slobodnog svijeta svojim sposobnostima postižu zavidne rezultate na svim područjima ljudske djelatnosti, marljivi su i posebno cijenjeni radnici, također uspješni i u znanosti, umjetnosti i sportu, u našoj domovini još uvijek radnici nisu dostigli niti tu razinu kompetentnosti ni odgovornosti, a nisu ostvarili ni svoje temeljne zahtjeve da bi mogli imati dostojanstven i siguran život na temelju svoga rada.
Nadalje, veliko je zlo tzv. „divlji kapitalizam“, odnosno liberalni kapitalizam, možda jednako opasan kao što je bila i dirigirana, tzv. državna ekonomija u prošlom sustavu. Taj je brzo uvezeni „novi sustav“ donio puno kaosa u odnose rada, a što je najgore nije zaštitio radnike od samovolje kako poslodavaca tako ni države. Zapravo za to se naši radnici trebaju izboriti. Hoće li to njima poslodavci i država dati sami od sebe, zbog vlastitog poštenja i razumijevanja njihovih potreba? Na žalost, bojimo se da neće, jer oni se ponašaju vođeni najčešće samo svojim interesima, a ne i zahtjevima pravednosti i poštenja. Zar ne boli pogled na tolike otpuštene radnike dok se istovremeno njihovi poslodavci bogate i na stečaju vlastite tvrtke? Ili zar ne doziva vapaj koji prodire do neba činjenica da se mnogim malim ljudima vrši ovrha imovine, pa čak ih se i tjera iz jedinog stana ili kuće (to je tzv. „deložacija“ – koja ružna riječ!) zbog neplaćenih malih računa u odnosu na istovremeno otpisivanje ogromnih dugova onim novinskim i medijskim magnatima koji za protuuslugu obasipaju hvalospjevima državne poglavare, premda oni očito nisu sposobni urediti naše osiromašeno društvo i povesti ga u organizirani i uspješan život rada?
Ne boli naše ljude i radnike u ovoj krizi toliko spoznaja da nam svima mora biti koju godinu teže, koliko činjenica da je nekima ne samo lakše nego su se i u ovo vrijeme teške gospodarske krize znatno i to očito nezakonito obogatili. I to je osobito bolna točka na području rada u našoj hrvatskoj domovini: oni koji bi morali biti odgovorni da radnicima omoguće dostojan život, nisu često u stanju ništa drugo negoli samo napuniti svoje džepove, i to krađom društvenih dobara. To je poražavajuća, dapače strašna pojava koja nam nanosi veliku i to dugoročnu štetu.
Svakako, nije sve crno i ne zatvarajući oči na sve te nepravde i probleme koje imamo, trebamo svrnuti danas svoj pogled na one prednosti i mogućnosti koje su nam dane. U tako lijepoj zemlji, s toliko prirodnih bogatstava nije moguće da se nastavi bez kraja to osiromašivanje i dezorjentiranost našega društva, osobito na području rada. Optimizam nam želi dati i današnji blagdan.
Danas je blagdan sv. Josipa Radnika. Slaveći sv. Josipa koji je bio očito drvodjelja, kako veli Evanđelje, dakle čovjek koji je svaki dan svojim teškim radom zarađivao da bi mogao prehraniti svoju obitelj, zagledajmo se u tog sveca i u njemu pronađimo svoj uzor, u njega se ugledajmo kao ljudi i radnici, te se kao vjernici njemu utecimo molitvom da zagovara naš hrvatski narod da na području rada konačno postigne bolje uvjete za život u ovoj Lijepoj našoj domovini.
Koje su to vrline koje rese našeg zaštitnika sv. Josipa? On je izabran i za zaštitnika čitave naše domovine Hrvatske, on će nas sigurno zagovarati kod Boga, ako ga zamolimo i ako zaželimo biti njemu nalik.
Prvo, on je doista živio od rada svojih ruku. Nije dakle ni pomišljao na krađu i prijevaru, nije se želio domoći pošto-poto bogatstva, već je bio zadovoljan svojim skromnim uvjetima. Znamo da je kod prikazanja Isusa u Hramu žrtvovao dva goluba, što bio prinos siromašnijih vjernika, dok je za imućnije bila propisana žrtva je janje ili kozle.
Poznata je nadalje Josipova šutnja, on u evanđeljima ne progovara ni riječi. Neki će reći da evanđelisti opisuju prvenstveno Isusa pa se stoga nisu zaustavljali na drugim osobama niti ih toliko opisivali. Ipak, znakovito je da on tiho služi, marljiv, samozatajan, čovjek kojeg sv. Matej naziva „pravednikom“. Što to znači za naše radnike, poslodavce, za nositelje državne vlasti koji upravljaju područjem rada – biti pravedan? Jesu li najprije svi zakoni koji se donose pravedni, imaju li na umu potrebe svakog čovjeka, štite li jednako sve ljude – ne samo moćne i imućne, nego i siromašne? Upravo se po tome koliko društvo štiti najnemoćnije vidi je li i koliko je ono pravedno društvo. Nadalje, jesu li pravedni poslodavci koji ne isplaćuju zasluženu plaću radnicima, i to mjesecima, a traže da oni i dalje rade, praktički za njih? Nije li to zapravo moderno ropstvo? Zašto državna vlast tako lako prelazi preko tih problema i ne progoni takve nepravedne poslodavce?
Sv. Josip bio je također veoma pobožan čovjek, ta njegova pravednost očitovala se u vršenju Božjeg zakona. On je slušao Božji glas, svoj život posve podredio Božjoj volji, brinuo se za Mariju i za Isusa, bio je predan u izvršavanju Božjih zapovijedi. Vidite, on je dao da se Isus osam dana nakon rođenja obreže; on je bio i u Hramu četrdeset dana poslije njegova rođenja da ga se prikaže Bogu kao prvorođenče; on ga je s Marijom vodio u Hram na hodočašće, kad je Isusu bilo 12 godina. On je dakle bio vjernik koji je savjesno svoju vjeru izvršavao. To je bio preduvjet za dobrog Židova – vjernost Bogu. I kao radnik bio je marljiv i savjestan upravo jer je bio dobar vjernik. A kod nas? Šikaniraju li se radnici koji su vjernici? Ima li i danas takvih poslodavaca i šefova koji se ne samo podruguju onim svojim radnicima koji su vjernici, nego ih i zbog toga ponižavaju i kažnjavaju nižim poslovima i drugim nepravednim zahtjevima? Ima, na žalost vjernici i danas trpe u slobodnoj Hrvatskoj zbog svoje vjere. Imate čak neke institucije u kojima se vjernicima nije moguće ni zaposliti. Ali sv. Josip je i svima primjer da se „treba više pokoravati Bogu nego ljudima“.
Sv. Josip se žrtvovao za svoju obitelj. Bio je spreman, da bi spasio dijete Isusa, poći s njim i s njegovom Majkom u inozemstvo, napustiti domovinu i poći u Egipat, dok kralj Herod ne umre, budući da je on radio djetetu o glavi. Bila je to velika žrtva, ali za njega to nije bilo teško prihvatiti znajući da će tako zaštititi svoju obitelj. A gdje su danas naši očevi, naše majke, da štite svoju djecu pred Herodima ovoga svijeta koji ih vrebaju da ih unište? Jesu li kao sv. Josip spremni radije i na progonstvo negoli da izgube dijete? Kad se začne dijete – zamislite, reče mi neki dan jedna trudnica – liječnik upita majku: „Hoćete li zadržati dijete?“ Koji Herod! Pa zar on ima pravo sugerirati majci išta drugo negoli da rodi svoje dijete? Kakvo je to pitanje! Umjesto da joj čestita i obeća pomoći da se dijete rodi, on ju stavlja pred tzv. izbor da pobaci.
Ili zar nam nije teško kad vidimo da nas zastupaju pred Papom, koji proglašava sv. Ivana Pavla II. zaštitnikom obitelji, oni koji su se svim silama borili i bore se protiv obitelji kao zajednice muža i žene?
Molimo zagovor sv. Josipa za naše obitelji, za naše radnike, za našu Domovinu, da bude u njoj života, da radnici imaju posla, da budu pravedni i radnici, i poslodavci i država, da nam napreduje Domovina. Amen.