19. sij 2010.

Ekumensku molitu predvodio preč. dr. Zvonimir Kurečić u zajedništvu s protojerejem stavroforom Petrom Olujiće, sisačkim parohom te svećenicima sisačkog dekanata u utorak 19. siječnja.

Kad bi netko ustao iz groba tko je umro prije pedesetak godina, koji možda nikad nije ni čuo za ekumenski pokret, on bi se čudio zajedništvu koje već sada postoji među kršćanskim Crkvama. Mi se opet još čudimo da nema tog zajedništva nakon svih mogućih konferencija, nakon svih mogućih simpozija, potpisivanja različitih izjava i molitava, ali već je puno učinjeno. I Duh Sveti svakako djeluje u Crkvama, vodi nas prema tome zajedništvu da možemo i to je upravo cilj, uz zajedništvo kod oltara, da možemo – zajednički svjedočiti svoju vjeru.

Homilija dr. Zvonimira Kurečića, prebendara Prvostolne crkve zagrabačke

Draga braćo i sestre – Vi ste tomu svjedoci – geslo je ovogodišnje molitvene osmine, a čuli smo kako je to geslo i nastalo. Poslije uskrsnuća Isus se ukazivao svojim učenicima da ih uvjeri, da sve ono što je njima govorio, da se to sada nastavlja, ali ne direktno preko Njega, nego preko njih. On će biti s njim, On će ih voditi, On im šalje Duha Svetoga koji će upućivati u svu riječ, ono što je Isus činio dok je hodao po zemlji – prepustio je svojim apostolima, učenicima i svima onima koji budu vjerovali na njihovu riječ, i onda im je rekao – Vi ste tomu svjedoci.

Svjedoci su zato jer su bili očevici svega onoga što je Isus govorio, što je Isus činio. Važno je ovdje napomenuti, kod svoje velikosvećeničke molitve koju je sveti Ivan apostol i evanđelist smjestio upravo u vremenskom razdoblju između posljednje večere i Getsemanskog vrta, Isus je molio svog nebeskog Oca za apostole – da budu među sobom jedno i molio je za sve one koji budu vjerovali njihovoj riječi, njihovom propovijedanju, da oni među sobom budu jedno.

Ako sada iščitavamo stranice naše crkvene povijesti, zajedničke svim kršćanima koji su danas među sobom podijeljeni, vidjet ćemo da nismo ostali vjerni toj Isusovoj molitvi nebeskom Ocu da svi budu jedno, a isto tako nismo ostali vjerni Isusovoj, možemo reći, gotovo zapovijedi svjedočenja kad je rekao učenicima – Vi ste tomu svjedoci.

Kako ćemo svjedočiti pred onima koji ne vjeruju da je Krist jedan, da je u zajedništvu sa svojim nebeskim Ocem i Duhom Svetim, ako smo među sobom podijeljeni?

I zato je bilo više puta tijekom povijesti Crkve, da dođe do jedinstva među kršćanima koji su se podijelili i to slobodno možemo reći, ne toliko iz vjerskih razloga, ne toliko iz razloga širenja evanđelja koliko možda iz osobnih razloga i političkih razloga. Najprije dođe do podjele, a onda se tražilo tijekom povijesti opravdanje za tu podjelu. No, u svakom vremenu je bilo onih koji su se međusobno udaljivali, ali je uvijek bilo onih koji su željeli ostati vjerni i poslušni Isusovi riječima pa su radili na tome da dođe do ponovne uspostave jedinstva među kršćanima i to možemo pratiti tijekom povijesti. Bilo je velikih crkvenih sabora koji us pokušavali ujediniti kršćane i kad to nije uspjelo, bilo je pokušaja da se pojedine grupe ujedine. I evo danas, tj. Ove godine, slavimo 100 godina od kako se održala u Edinburgu u Škotskoj u Velikoj Britaniji, prva međuvjerska, međureligijska konferencija koju su pokrenule, to moramo isto naglasiti, protestantske Crkve, gdje su konstatirali da su kršćani razjedinjeni, i kada oni, pogotovo tu se mislilo na Engleze, državljane engleske krune, koji su po Indiji i po Aziji misionarili zajedno sa svojim vojnicima koji su bili kolonizatori tih zemalja, oni su širili kršćanstvo, ali su Azijati, koji su religiozni ljudi, primijetili – Pa vi kršćani propovijedate jedno Evanđelje, a među sobom ste razjedinjeni. I to je bio povod da je došlo do te konferencije 1910. u Edinburgu i tamo su onda ustanovili – potrebno je da mi kršćani zajednički nastupamo, da se ne proganjamo, da ako dođu jedni pripadnici konkretno episkopalne anglikanske crkve ili koje druge metodističke u jedno mjesto, da neće onda jedni protiv drugih raditi, nego da navještaju Krista, i vjernici koji budu prihvatili njihovu propovijed, krstili se, postali članovi njihove pojedine crkve, da se opet odgajaju kako neće biti među njima netrpeljivosti jer za sve je Krist umro i za sve je Krist uskrsnuo i svima se propovijeda upravo Evanđelje koje ima poziv na obraćenje i koje daje oproštenje grijeha. I tu je krenulo to propovijedanje od Jeruzalema i raširilo se po čitavom svijetu.

I eto, nakon te konferencije u Edinburgu, među kršćanima nastao je ekumenski pokret koji objedinjuje kršćanske Crkve, kršćanske vjernike i Crkve službene, pa tako i Katolička Crkva, prihvatila je taj ekumenski pokret i na II. Vatikanskom saboru 1964. točno je propisala katolička načela za ekumensko djelovanje. I tu bih samo spomenuo, ono što je konstatirano na II. Vatikanskom saboru, a tu su konstatirali i službeno proglasili kao program biskupi okupljeni u Rimu na sveopćem saboru, rekli su – Kršćane povezuje među sobom ona osnovna činjenica – da smo svi kršteni, primili sakrament svetoga Krsta u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, i samim tim činom krštenja postali djeca Božja, braća i sestre među sobom i kao što nebeskog Oca smijemo nazivati svojim Ocem moleći molitvu Oče naš, tako imamo obvezu prihvaćati jedni druge, pomagati jedni drugima, zajednički moliti i zajednički djelovati.

I ako smo kao kršćani dosljedni svom kršćanskom pozivu, onda ne bi među nama smjelo biti netrpeljivosti, jer nas veže jedna vjera, veže nas jedan krst – sakrament krštenja, na kraju krajeva veže nas jedno jedincato Kristovo Evanđelje.

Pa zato evo, Crkva onda i poziva na ovu molitvenu osminu da kroz 8 dana po čitavom svijetu, različite kršćanske Crkve, kršćanske zajednice, mole da dođe do tog ponovnog jedinstva. Kada će to doći, na koji način, mi to ne znamo.

Prije se govorilo da oni koji su otpali od Crkve Katoličke moraju prihvatiti nauk Katoličke Crkve i Svetog Oca u Rimu kao svog poglavara. Danas upravo, možemo reći posljedica ovog ekumenskog pokreta, ekumenskih molitava, kroz evo, već punih 100 godina koje se zajednički, različiti kršćani ih zajednički upućuju nebeskom Ocu, ne govorimo o nekakvom povratku onih koji su se odijelili u jednu ovčarnicu u Rim, nego da dođe najprije do toga da svaka pojedina kršćanska Crkva, mi katolici za sebe, pravoslavni za sebe, protestantske crkve za sebe, dakle, učvrste sebe u vjeri i u svojemu zajedništvu, jer kad je svatko u sebi učvršćen, onda tek može upoznati drugoga, drugoga prihvatiti i kada jedni i drugi postignu jednu otvorenost, onda može ići prema zajedništvu, a cilj je ekumenskog zajedništva upravo to – da možemo za istim oltarom, svećenici jedne i druge Crkve, služiti istu svetu misu, posvetiti isti kruh, isti kalež, i pričestiti se iz istog kaleža i primiti pričest od istoga kruha.

Kada to postignemo, onda smo postigli jedinstvo za koje se molimo.

Nalazimo se u vremenu globalizacije, sve se nekako ujedinjuje, mediji, televizija, radio, novine, Internet, sve nas povezuje, više ne treba čekati mjesecima ili godinama da vijest s jednog kraja zemlje dođe na drugi kraj, eto možemo čuti već gotovo istoga trenutka, znademo što se gdje dogodilo.

I tako mi kršćani ne možemo više naći opravdanja da se zatvorimo u sebe, i da svatko misli samo na sebe i na svoju zajednicu, da ga nije briga za druge. Upravo ovo današnje evanđelje poziva na razmišljanje o tome kako smo svi dužni navješćivati Kristovo Evanđelje, a pogotovo oni koji predvode pojedine Crkve, pojedine crkvene zajednice, koji idu kao misionari među one koji ne vjeruju, a i u našoj sredini ima sve više onih koji se udaljuju i od Crkve i nažalost i od samoga Boga. I pred takvim mi kršćani smo pozvani dati svjedočanstvo.

Pa evo, molimo kod ove svete mise da nam Gospodin dadne snage i hrabrosti da ustrajemo u molitvi da dođe do tog zajedništva i jedinstva, da budu kršćanske Crkve jedinstvene, najprije unutar svojih zajednica, jedinstvene u vjeri, jedinstvene u vjerovanju da bismo onda mogli zajednički svjedočiti svoju vjeru u jednoga te istoga Krista našega Spasitelja pred onima koji ne vjeruju.

I sad vas pozivam da ustanete i zajednički izmolimo našu vjeru, Vjerovanje koje molimo uvijek na misi, tzv. Nicejsko-carigradsko, a koje mole i mi katolici i pravoslavni i protestantske zajednice – Vjerujem u jednoga Boga…

protojerej stavrofor Petar Olujić, paroh sisački

Što (šta) bolje i ljepše nego kad braća žive zajedno, njima Gospod obeća život vječni – ovim riječima drevne crkvene pjesme pozdravljam sve vas, blagočestiva braćo svećenici i sve vas u Kristu (Hristu) draga braćo i sestre. Osjećanje da pripadamo jedno apostolskoj i kršćanskog zajednici okupilo nas je zajedno na ovome molitvenom slavlju, u ovom svetome hramu posvećenom časnomu Križu, odnosno Krstu, zajedničkom znamenju naše vjere hrišćanske (kršćanske), da se sretnemo kao braća i sestre po Hristu (Kristu) i da se osnažimo zajedničkom vjero i molitvom.

Sve ono što je kroz vjekove najbolje i najčestitije bilo među našim narodima i među našim Crkvama, ukazuje nam na potrebu da budemo svjedoci Gospoda našega Isusa Hrista (Krista), Njegovog svetog Evanđelja i Njegove Božanske nauke i to ne samo riječima, već i svojim djelima i cjelokupnim hrišćanskim (kršćanskim) životom. To On očekuje od nas, ne samo večeras, nego uvijek i vazda, stoga trebamo prevazilaziti (nadilaziti) sve naše nesuglasice i međusobna zastranjivanja koja su se pojavljivala u prošlosti koja bi se možda pojavila i u budućnosti.

Mi vjerujemo, hrišćani (kršćani) da se češće zapitkivamo (zapitkujemo) gotovo svakodnevno zašto se ljudi toliko dijele, zašto toliki zidovi i pregrade među ljudima, zašto toliko mržnje, sukoba i neprijateljstva. Mislim da ćete se složiti sa mnom da je glavni uzrok – podjela dijeljenje i odvajanje od Boga.

Cjelokupno Hristovo (Kristovo) djelo i Njegova misija na zemlji usmjereni su u pravcu da se uspostavi jedinstvo ljudi s Bogom kako bi se postiglo njihovo međusobno jedinstvo i zajedništvo. Zato Spasitelj i govori – Da svi budu jedno kao što si Ti Oče u meni i ja u Tebi.

Zato mislim da smo svi mi bez razlike pozvani i prizvani da učinimo sve što možemo svojim hrišćanskim (kršćanskim) primjerom i životom, da se među nama uspostavi mir i dobra volja, ljubav i razumijevanje, kako bi se među nama po riječima apostola Petra, uspostavila punoća vremena da se sve sastavi u Hristu (Kristu) što je bilo razjedinjeno na nebu i na zemlji.

Završit ću riječima jedne divne molitve kojom se zajedno mole i hrišćani (kršćani)i židovi i muslimani, članovi religioznog bratstva u Kairu koja glasi – Bože, Tebi se obraćamo, Tebi se povjeravamo, Tebe molimo za pomoć, usrdno molimo podari nam snagu vjere u Tebe i ispravno djelovanje kroz vodstvo Tvojih proroka i poslanika, i molimo Te, o Bože, da svakoga od nas učiniš vjernim svojoj vjeri i svojoj religiji, bez ograničenja koja štete nama samima, bez fanatizma koji našim sugrađanima nanosi nepravdu. Učini da nama upravlja iskrenost, da je pravda cilj kojem ovdje težimo, mir neka bude ono dobro koje ćemo ovdje naći. Ti živi, Ti vječni, Tebi sva hvala i čast. Amen.