Sisački biskup Vlado Košić predvodio je na Nedjelju muke Gospodnje 1. travnja u sisačkoj katedrali Uzvišenja svetog Križa svečano misno slavlje kojem je prethodio blagoslov maslinovih grančica i procesija oko katedrale, kao spomen Isusova ulaska u Jeruzalem.
U prigodnoj homiliji biskup Košić osvrćući se na Muku po Marku između ostalog ističe kako se Isus ne boji ući na dno ljudske patnje jer on time predstavlja sve ljude koji se bore s besmislom, koji pate zbog gubitka najmilijih, zbog teške neizlječive bolesti, zbog okruženja nepravdama i lažima, zbog vladavine srebroljubaca i zaljubljenika u sebe i svoju moć, zbog grabeža i nasilja nad sirotinjom, zbog zatiranja žuljeva, znoja i suza malenih i obespravljenih.
Biskup se i pita koliko danas naših bližnjih, i u našoj domovini, vapi Bogu Kristovom molitvom „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“. „Naši radnici, očevi i majke u obiteljima koji nemaju sredstava da prehrane svoju djecu, bolesnici, starci, otpušteni s posla, opljačkani, proglašeni „viškom“, odbačeni i prezreni, ljudi koji više ne vjeruju ni samima sebi da imaju ljudsko dostojanstvo. Tu su i naši hrvatski branitelji koji su poniženi zato što su branili Domovinu, koje se proganja i šalje na tuđa sudišta da im se sudi – kao nekoć Petru Zrinskom i Franu Krstu Frankopanu. I dok se naši branitelji ubijaju, i dok se naši radnici otpuštaju i dok se zatire pravo na istinu i pravdu, drugdje se ustoličava laž i veliča nasilje, veliča nepravda i pohlepa, za tuđom zaradom, za tuđom domovinom, krade nam se ne samo zaslužena plaća, naša polja, vode, nafta, more, nego krade nam se i duša, naš ponos i naša svijest! Zar nije sva ta nepravda i sva ta naša hrvatska bijeda vapaj koji bi trebao dopirati do neba? Ali što ako je i nebo gluho, ako ni Bog ne odgovara, ako i Bog na te vapaje šuti? Osjećamo li i mi te suze, dira li nas ta patnja naših bližnjih koji ne vide izlaza, koji ne znaju što ih čeka sutra, koji su osuđeni na propast i vide svjetla u mraku? Jesmo li osjetljivi na sudbinu naše domovine, na pravedne uvjete za sve, čeznemo li za pravdom za sve ili nas ne boli što toliki jecaju, što se tolikima nameće šutnja, oblači luđačka košulja i začepljuju im se usta? Tko njima može pomoći? Ima li ikoga još tko tu ima snage i moći nešto učiniti i preokrenuti to stanje? Da, ima, mi to vjerujemo i znamo: to je naš Gospodin Isus Krist, Naš raspeti Spasitelj. I to baš zato što je i sam iskusio tu pustoš i ostavljenost od sviju, što je prošao kroz grozotu smrti i bio izručen vlastitoj samoći tako da se ni na koga više nije mogao osloniti. Izdali su ga prijatelji i suradnici, narod koji ga je slavio pri ulasku u Jeruzalem sad su farizeji i narodni glavari okrenuli protiv njega i oni su na Pilatovu sudu izabrali umjesto njega osloboditi jednog razbojnika i ubojicu, Barabu. No, premda je bio tako sam, on je kroz to prošao neozlijeđen, on je nadvladao tu samoću. Kako? Izručivši se u ruke Očeve u molitvi – dakle, u povezanosti s Ocem, znajući da i u toj grozoti pustoši, premda ga ne osjeća, njegov ga Otac neće napustiti“, ističe biskup Košić.
Pjevanu Muku Gospodina našega Isusa Krista po Marku izveo je Biskupijski zbor sa solistima Đukom Kovačićem, Zlatkom Vidulićem i Miljenkom Ključecom, a pod ravnanjem voditeljice prof. Jelenom Blašković.