Mons. dr. Vlado Košić, sisački biskup
Homilija na misi za nestale i zatočene branitelje
Crkva Svetog Lovre Petrinja
30. kolovoza 2011. godine.
Međunarodni dan nestali

Pozdravljam članove Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, koji organiziraju ovogodišnje obilježavanje Međunarodnog dana nestalih osoba. Pozdravljam gđu Ljiljanu Alvir predsjednicu Saveza, kao i predstavnike države, županije i grada Petrinje. S nama su i članovi obitelji nestalih branitelja iz Vukovara, Vinkovaca, Osijeka, Pule, Varaždina, Čakovca i Zagreba. Draga braćo i sestre! „Međunarodni dan nestalih osoba“ sugerira misao da osobe mogu nestati. Mi kršćani međutim znamo da to nije tako. Naime, Bogu je sve poznato i za njega nema nestalih – jer svi u njemu žive. Dapače, „živimo li ili umiremo, za njega živimo.“ Čovjek nije igla da se izgubi – jer čovjek je osoba a ne stvar. Pa ipak, neki postupaju s ljudima kao da su stvari. Domovinski rat donio je mnoštvo upravo takvih primjera: ljude se tretiralo gore nego stvari, ubijalo, maltretiralo, mučilo. I na kraju se ne zna za sudbine mnogih koji su stradali. Dok god se ne utvrdi istina što je s našim braniteljima za koje se ne zna što im se dogodilo, njihovi se najmiliji nadaju da su možda ipak živi. Ipak, previše je već vremena prošlo, dvadeset godina za neke za koje se ne zna što je s njima! Ali, dragi prijatelji, nije to na žalost samo posljedica ovog nedavnog rata. Nakon Drugog svjetskog rata hrvatski je narod bio ponižen tako da je više stotina tisuća hrvatskih vojnika i civila – bilo ne samo zaboravljeno, nego se o njima nije niti smjelo pitati, tražiti ih ili govoriti. Danas je Bogu hvala drukčija situacija, imamo svoju državu, ali se pitamo: kako to da je naša država dopustila da u njoj i dalje šire laži oni koji su ju rušili prije 20 godina? Kako to da oni koji znaju gdje su naši najmiliji ne moraju reći što znaju, a imaju sva prava, dapače traže i više negoli mi koji smo od njihove politike i ruke stradali?

Sigurno je važna i velika tema – pomirenje koje se mora provoditi u našem društvu i za čime svi čeznemo.Ipak, da bi se moglo oprostiti i da bi se moglo postići pomirenje, potrebna nam je istina. Dok god se laži toleriraju i ne sankcioniraju, nema pravoga pomirenja. Jer za pomirenje nije dovoljno niti samo jednostrano oproštenje, potrebno je i prihvatiti pruženu ruku. Dok se danas molimo za rasvjetljenje sudbina naših milih i dragih hrvatskih branitelja, koji su imali hrabrosti stati na put nepravdi i nasilju prije 20 godina, a doživjeli su odlazak, zarobljavanje pa možda i ubojstvo – no što nam još nije poznato, molimo i za žive svjedoke da posvjedoče istinu, molimo i za ubojice da im Gospodin oprosti i da se promijene u svojim srcima te ne smišljaju zlo nego dobro svojim bližnjima. Molimo i za očeve i majke naših hrvatskih branitelja i civila kojima su u ratnim događajima izgubio trag, da vjeruju da su njihovi najmiliji živi u Bogu, da ih On nije zaboravio, molimo da ih ni oni nikada ne zaborave, ali ne samo u tuzi nego i u zahvalnosti zbog njihovu hrabrosti i u ponosu što su podigli takve velike ljude koji su se suprotstavili zlu. Molimo i za naše političare i vođe naroda da uvijek imaju na pameti što su sve podnijeli hrvatski branitelji za našu Domovinu, da ju i oni tako brane i štite, za nju se bore i pod cijenu vlastite žrtve ne dopuste zlu da zavlada i proširi se. Molimo i za sve nas, da poučeni primjerom i veličinom hrvatskih branitelja koji su imali hrabrosti oduprijeti se oružjem jačem neprijatelju, da se i mi neprestano borimo i vjerujemo da pobjedu ne donosi oružje nego hrabro srce koje je na strani dobra. O tome nam govore i čitanja koja smo čuli.

Sv. Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima govori o Danu Gospodnjem koji dolazi iznenada, kao kradljivac u noći. „Ali vi, braćo, niste u tami… ta svi ste vi sinovi svjetlosti i sinovi dana.“ Kao da su i naši najmiliji, koje se naziva „nestalima“ uronili u noć, u tamu. Mi ipak vjerujemo i znamo da oni nisu sinovi tame nego sinovi svjetlosti, jer su činili dobro i borili se protiv zla. To j e i naša zadaća, da budemo budni, da budemo ljudi svjetlosti i dobra.

U Evanđelju po Luki Isus u svojem zavičajnom Nazaretu čita u sinagogi. Čita tekst proroka Izaije koji govori o Mesiji, koji je pomazanik Duhom Svetim, donositelj blage vijesti siromasima, slobode sužnjima, onaj koji vraća vid slijepima i na slobodu pušta potlačene. Nisu li to upravo slike za naše branitelje koji su krenuli donijeti slobodu i mir svome napaćenom narodu? I što im se dogodilo? Slično kao i našem Gospodinu Isusu. Čuli smo, njegovi su ga sunarodnjaci htjeli strmoglaviti s ruba grada. Na kraju bio je raspet na križ i umro je kao zločinac. Pa ipak, premda je bio prividno poražen, treći je dan uskrsnuo. Tko je nošen Duhom Božjim, taj ne može biti poražen. To neka bude poruka i nama, koji se molimo za naše mile i drage, koji ne mogui ne smiju biti zaboravljeni jer ih Bog ne zaboravlja. Amen.