Mons. dr. Vlado Košić, sisački biskup u subotu 26. lipnja u sisačkoj katedrali Uzvišenja Svetog Križa predvodio je euharistijsko slavlje tijekom kojeg je zaredio za svećenike Ivana Grbešića, Roberta Jonjića i Matu Malekinušića. Bilo je to prvo ređenje svećenika u Sisačkoj katedrali otkako je ponovno oživljena Sisačka biskupija u kojemu je sudjelovalo sedamdesetak svećenika među kojima su mons. dr. Stjepan Baloban, rektor Bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu te don Dario Gervasi, vicerekor i don Maruo Cozzoli, duhovnik Papinskog rimskog bogoslovnog sjemeništa na Lateranu.

Sisačka katedrala Uzvišenja Svetoga Križa bila je ispunjenja do posljednjeg mjesta brojnim vjernicima iz Popovaće, Kutine i Gore iz kojih mjesta dolaze prvi mladomisnici obnovljene Sisačke biskupije. Ljepoti misnog slavlja doprinio je i katedralni zbor pod ravnanjem Jelene Blašković, prof. crkvene glazbe i orguljaš Robert Jakica, mag. mus.

U prigodnoj propovijedi mons. Vlado, biskup sisački obratio se mladomisnicima te im posvijestio ljepotu svećeničkog zvanja na koju bih želio da uvijek misle. I kada vam bude teško, i kad ćete se osjetiti sami i neshvaćeni, znajte: Krist vas je pozvao i njega slijediti u svećeničkom zvanju lijepo je, na to trebate biti ponosni. Neće vam uvijek ljudi dati priznanje niti trebate s time računati. Važno vam je da u srcu nosite mir, da znate da je On sretan s vama, da njega niste iznevjerili. A on vas neće nikada iznevjeriti. „Vjeran je Bog koji vas pozva u zajedništvo Sina svojega, Isusa Krista Gospodina našega“ (1 Kor 1,9). Doista, Gospodin želi neprestano krijepiti vaše korake svojom milošću tj. svojom blizinom. Vi nećete propovijedati sebe nego Njega. Čuvajte se toga da ne trčite sebi u čast, da ne stječete svoju slavu, toga se klonite. Tko bi sebe proslavljao, taj ne bi mogao proslaviti onoga koji je jedini vrijedan slave i hvale. I samo bih vas pitao jedno: Možete li čitavog svog života biti vjerni Kristovi prijatelji? Vi ne birate neke običaje, niti uniforme, ne birate zanimanje koje znači neke posebne okolnosti, pravila i forme koje se naizvan od vas traže. Ne! Vi birate osobu Isusa Krista, kojemu se obvezujete biti vjerni. I to je sve što se od vas traži: biti vjeran, ustrajati u ostvarivanju i provođenju u život svoje odluke: pripadati posvema Kristu, njega kao prijatelja slijediti, s njime računati i na njega se oslanjati. Neće vam utjehu od sada moći pružiti nikoji čovjek, ni jedno drugo biće, nego samo On, jedini. „Samo je u Bogu mir, samo je u njemu spasenje“ (Ps 62,2). Tko njega nađe, našao je sve, tko jednom pođe za Kristom, neka se ne osvrće natrag jer nije prikladan onaj tko stavi ruku na plug pa se okreće. Ako ste odlučili poći, tada budite hrabri i ustrajte u hodu s njime rekao je sisački biskup.

Volio bih vam reći koju riječ o hrabrosti. Znate da smo jučer proslavili Dan hrvatske državnosti. Za tu su našu Domovinu poginuli mnogi naši najbolji mladići, muževi, žene i djeca. Prolili su svoju krv za mir naše zemlje, za slobodu našega naroda. Zar da mi budemo nedostojni te slobode za koju su oni poginuli? Znao sam i osobno mnoge od tih i još se danas pitam zašto su baš oni morali pasti a mi ostati. Jesmo li mi ostali zato da svjedočimo, da pripovijedamo što se to dogodilo, jer mnogi bi čini se danas željeli pričati neku nedogođenu povijest i tumačiti ju onako kako nije bilo. Što je to u srcima ljudi da mogu stati doslovno goloruki pred toliku silu koja se pokrenula na nas, na ovaj naš sisački kraj, na ovu lijepu našu domovinu Hrvatsku? Je li to ona hrabrost o kojoj pjevaju pjesme, jesu li to one suze koje nije moguće isplakati, jesu li to oni trenuci sabranosti kad se jednostavno zna što se mora učiniti, bez obzira na cijenu? A nije pred našim očima samo primjer hrabrih mladića poginulih za Domovinu. Pred našim očima danas moraju biti i toliki mučenici i svjedoci vjere u Krista koji su čitava stoljeća sjajne zvijezde na našem nebu jer nam pokazuju jedino Sunce, Krista Gospodina. Nije li to presjajni lik svetoga Kvirina sisačkog, biskupa ovoga grada i mučenika iz prvih vremena kršćanstva? Nije li to „najsvjetliji lik Crkve u hrvatskom narodu“, lik blaženog Alojzija Stepinca? Kako su mogli ti ljudi prihvatiti patnju i kako su se odlučili žrtvovati živote kad je bilo car bilo predsjednik tražio ili otpad od Krista i njegove Crkve ili njihovu glavu? I oni su prihvatili radije položiti glavu negoli se odreći Krista. Kao da čujem riječi sv. Polikarpa koji na sudu prije mučeništva odgovara sucu koji traži da se odrekne Krista: „Kako bih mogao pohuliti na svojega Kralja koji me spasio?“ (T. Šagi-Bunić, Povijest kršćanske literature, I, KS, Zagreb 1976, str. 121). Doista, ostati Kristu vjeran traži prihvaćati žrtvu. Jeste li spremni na to, dragi mladi prijatelji, dragi kandidati za prezbitere Crkve sv. Kvirina, Crkve Stepinčeve, Crkve Kristove? Znam da jeste, ali vas još jednom na to podsjećam jer znajte da vam neće biti lako. Ne nudim vam slavu ni sjaj, Krist vas zove i jamči vam: „Nije sluga veći od gospodara, nije učenik nad učiteljem. Mene su progonili i vas će progoniti.“ Pitanje je samo, hoćete li poput apostola, nakon trpljenja i podnesenih nepravdi, moći s ponosom i zahvalnošću svjedočiti radost što ste bili dostojni za njegovo ime trpjeti (usp. Dj 5,41). Ali, ne bojte se! Tko se u Gospodina pouzda, on nikada nije sam, on pobjeđuje. Tko u njega vjeruje, stostruko će – s progonstvima primiti – i braće i sestara i svega što mu je potrebno, i na kraju život vječni zaključio je svoju homiliju mons. Vlado Košić.

AS