17. tra 2011.

Mons. dr. Vlado Košić, sisački biskup na Cvjetnicu 17. travnja predvodio je misno slavlje u crkvi Svetog Bartola u Hrastovici. Prije misnog slavlja blagoslovio je spomenik Vilimu Cecelji, negdašnjem hrastovićkom župniku.

U propovijedi je kazao kako biskupi inače trebaju biti na Cvjetnicu u svojim katedralama, a ja sam ipak želio danas, ove Cvjetnice biti ovdje, s vama, u crkvi Svetog Bartola u Hrastovici. Povod je postavljanje spomenika vlč. Vilimu Cecelji, koga je izradio naš umjetnik gosp. Tomislav Kršnjavi. Vilim Cecelja je bio župnik Hrastovice od 1935.-1939., prije II. svjetskog rata, a onda je odavde otišao u Zagreb i na Kustošiji postao župnik i graditelj crkve Svetog Nikole Tavelića. Nakon toga je od kardinala Stepinca imenovan vojnim kapelanom tako da se brinuo za hrvatsku vojsku. Godinu dana prije završetka rata otputovao je u Beč gdje je dočekao završetak rata Bio je zatvoren neko vrijeme u jednom logoru kod Salzburga. Nakon puštanja, pomagao je svima onima koji su preživjeli Bleiburg, tu najveću tragediju našega naroda, te posto simbol štovanja Bleiburga. Dolično je da svom župniku Hrastovčani podignu spomenik i gaje pri tom spomeniku uspomenu na njegovu veličinu istaknu je biskup Vlado, te pojasnio. Jedan od razloga je i taj što je Vilim Cecelja 1942. godine, spasio selo Taborište, čije stanovnike su već htjeli Kozaci, kao sastavna komponenta njemačke vojske, pobiti. Nakon što su već počeli paliti kuće, postrojili su sve civile mještane po cesti i namjeravali ih kao osvetu pobiti, jer je prije toga stradalo nešto njihovih pripadnika. Mislili su da su to neki partizani. Tada je Vilim dojurio na motoru iz Zagreba i rekao: „To su moji katolici, to je moj hrvatski narod“, i spasio ih od sigurne smrti. Upravo je i to dobar razlog da se u ovoj župi podigne njemu spomenik, pojasnio je biskup Vlado.

Vilim Cecelja je oličenje Hrvatske koja pati, ali i koja štuje svoje žrtve i Hrvatske koja iskazuje svoju ljubav. Jedan ga je isusovac nazvao „Hrvatska Caritas“ zato što se u progonstvu u Austriji brinuo za prognanike. Mnogo je učinio poslije II. svjetskog rata skrbeći se za sve koji su bili bez doma, bez Domovine. Bio je veoma pobožan, te je uvijek činio dobro svima, ne samo Hrvatima, nego je pomagao svima tko god je došao zamoliti za pomoć, i Srbima i Romima, svima koji su mu se utjecali. Zanimljivo, uvijek je govorio: „Vjerujte, hrvatska država će opet biti obnovljena. Ja možda neću to dočekati, ali morate vjerovati da pravda mora pobijediti“. Umro je 1989. godine, a Hrvatska je obnovljena godinu dana kasnije, nije to dočekao, ali je njegovo tijelo kasnije preneseno iz Salzburga na groblje u Svetom Iliji kod Varaždina, odakle je rodom. Za njega je blaženi Alojzije Stepinaca posvjedočio na sudu: „Da su svi bili kao što je bio moj Vilim“, baš ga je tako nazvao, moj Vilim, „nikome ne bi pala ni vlas s glave“, jer su dovodili Vilima u vezu s vojskom NDH-a. Zato sam želio danas biti s vama, istaknuo je biskup, zbog postavljanja spomenika, da s vama podijelim uspomenu, ali i nadu koju Božji ljudi donose u ovaj svijet, slijedeći upravo Isusa Krista koji se za nas žrtvovao, koji je za nas umro, trpio, bio mučen, pokopan, ali i treći dan uskrsnuo. To je ono što može dati nadu i snagu našemu narodu i svima nama koji proživljavamo ovih dana teške trenutke zbog nepravde koja se čini nad našim generalima i nad prosudbom o tomu je li tu bio obrambeni rat, jesmo li mi nekoga progonili, ili je netko progonio nas.

Tu smo danas u Hrastovici gdje ove crkve nije bilo, jer su ju srušili i napravili put preko oltara. Tko je tu koga prognao, tko je tu komu zlo činio? Tko je započeo to nasilje? Zar to nama treba netko govoriti? Zar smo mi slijepci? Ili nas doista prave ludima? Upitao se biskup Košić, te dodao: „od Poncija Pilata pa do ovih Orija i takvih sličnih sudaca, nikada nije bilo da se nije politika bavila sudstvom. Pilat je bio civilni zapovjednik Palestine, dakle upravitelj i namjesnik rimskog cara u tom dijelu Rimskog Carstva, ali je bio i vrhovni sudac. Dakle, to je isto. Govorilo se za Turaka: „Kadija te tuži, kadija te sudi“. To je tako, od tada do dana današnjega, pa pogledajte i moderne procese, zar se upravo politika ne miješa, koga treba progoniti, a koga ne treba? Koliko smo puta i mi biskupi već dizali glas, kako je to moguće da se progone naši branitelji iz Domovinskog rata, a od onih koji su napravili najveći pokolj nad hrvatskim narodom, još uvijek nitko nije progonjen!? Vidite kako se politika miješa, jednostavno montira procese, tu nema pravde i pravosuđe nikada nije bilo neovisno – od Poncija Pilata pa do dana današnjega“ kazao je biskup Vlado.

Ali mi ne trebamo gledati na to tako da se sada trebamo nemilosrdno boriti protiv tih nepravdi, trebamo ih mijenjati gdje to možemo. Ne smijemo se miriti s nepravdom. Sjetimo se riječi blaženog Alojzija Stepinca: „Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo i u ljubavi hrvatskoga naroda ne dam se ni od koga natkriliti“. Tako i mi trebamo ljubiti pravdu, mrziti nepravdu, ali kada je nepravda takva da nas tlači i da je ne možemo promijeniti, kao što se to dogodilo našem Spasitelju Isusu, tada je trebamo prihvatiti i vjerovati da i po tom križu Bog čini nešto dobra, i da po toj prihvaćenoj nepravdi i trpljenju možemo ići ususret Uskrsu, jer svaki je križ težak, svaki je križ bolan, ali je time veća onda i radost uskrsnuća.

Ja u to duboko vjerujem, i kao što je Vilim govorio uvijek: „Vjerujte, uskrsnut će hrvatska država“, i ja ću reći: Vjerujte, pobijedit će hrvatski narod te sve nepravde kojima je danas izložen, političke pritiske od kojih trpi strašne nepravde, strašno poniženje, izvrtanje istine, pobijediti će, ali treba biti jedinstven, treba vjerovati, treba se Bogu moliti, zaključio je sisački biskup Košić. AS