Mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na četvrtu obljetnicu smrti biskupa varaždinskog +Marka Culeja
četvrtak, 19. kolovoza 2010.
Katedrala Uznesenja blažene Djevice Marije na nebo, Varaždin
Poštovani i dragi varaždinski biskupe Josipe, draga braćo svećenici, poštovana rodbino pok. biskupa Marka Culeja, draga braćo i sestre u vjeri, dragi prijatelji!
Na današnji dan prije četiri godine dobri je Bog uzeo k sebi dobrog biskupa Marka Culeja, prvog pastira ove Varaždinske Crkve. Sjećamo se kako je tugovao zbog toga varaždinski puk, i sjećamo se velebnog sprovoda biskupa Marka. Zašto? Kako rekoh, biskup Marko bio je – i ostao u sjećanju svih koji su ga upoznali – dobar biskup Marko. Njegova dobrota bila je očita već pri prvom susretu, tako da su mnogi isticali njegovu prisnost s djecom, s bolesnicima, blizinu naprosto koju su doživjeli svi koji su ga vidjeli, s njima porazgovarali i upoznali ga. A on je nosio svoj križ, križ bolesti s kojom je već došao u Varaždin. Bila je to teška bolest, ali on kao da nije mario, dapače mnogi su govorili kako i previše radi, obilazi župe, održava susrete sa svećenicima, propovijeda, putuje…
Sjećamo se danas prvoga varaždinskog biskupa i Bogu zahvaljujemo za njega, moleći ga da mu za njegovo služenje Crkvi i narodu na zemlji podari nagradu na nebu.
U čitanjima smo čuli iz pera sv. apostola Ivana tekstove koji govore o tome da smo i mi pozvani, poput Gospodina našega Isusa Krista, dati život za druge. To je prvi On učinio, pa i mi koji smo njegovi učenici, trebamo činiti isto. To davanje života za braću, odnosno polaganje života dobrog pastira za svoje ovce, može biti odjednom, a može biti i dugotrajno, cijeli život kada se živi za druge. Jer ako se druge stavlja ispred sebe, tada se neprestano treba umirati svojim prohtjevima. U teologiji se to zove „proegzistencijom“: Krist je sav bio „čovjek za druge“ (Bonhoefer), odnosno on je živio Za druge. Danas se često susreću mnogi koji žive Protiv – protiv ove ili one ideje, protestiraju protiv ovih ili onih pojava, i uvijek znaju za što nisu, ali ne znaju za što jesu. Naš kršćanski život naprotiv treba biti Za – jer znamo da se trebamo pozitivno usmjeriti živeći za Boga, za ljude, za evanđelje, za ono što je plemenito i dobro. To je egzistencija „pro et non contra“, proegzistencija.
Život za druge bio je u potpunosti život biskupa Marka. Rekoh, on je bio bolestan pa ipak nije se prvenstveno bavio sobom i svojom bolešću, nego je i dalje, i još više, radio i ponašao se kao da nije bolestan. Zapravo, to je stav koji bismo svi mi koji se zovemo kršćanima trebali imati: premda nas pogađaju različite nevolje, poteškoće, krize, bolesti, mi znamo da s Kristom sve to pobjeđujemo i zato se ne trebamo previše brinuti. Na kraju će dobro uvijek pobijediti. Mi pak svoj križ moramo nositi – jer samo po križu dolazi se do uskrsa, a „Bog voli vesela darivatelja“, pa kad mu svojim životom želimo služiti, tada to ne smije biti sa žalošću niti s neprestanim mrmljanjem, već strpljivo i s radošću. To je upravo znao biskup Marko svojom trajnom vedrinom i radošću, i na tom mu dobrom primjeru osobito zahvaljujemo.
Ogromna je razlika između onih koji nešto čine samo po dužnosti i onih koji to čine s ljubavlju i dragovoljno. Isus kaže da je on pastir dobri kojemu je stalo do ovaca, za razliku od najamniku kojemu nije do ovaca pa kad navali vuk, on spašava svoju glavu i napušta ovce, dok dobri pastir ostaje kad opasnost prijeti stadu, brani ovce i život svoj daje za svoje ovce. On to čini dragovoljno, nitko mu to život ne oduzima, već ga „on sam polaže, da ga opet uzme“. Time navješćuje svoju smrt ali i uskrsnuće. Kada je netko na silu ono što jest, tada je i sam nesretan, a kada je dragovoljno – premda može biti da je u tu službu došao slušajući volju poglavara, ali ju je prihvatio i vrši je svojom voljom, tada je miran i taj mir prenosi i na druge. Biskup Marko bio je takav dobri pastir koji je s ljubavlju vršio svoju biskupsku službu pastira. Volio je ljude i rado im je služio, svim srcem. Nastojao je svima biti prijatelj. To je bio njegov stil života.
Ipak, kad su ga pitali, koja mu je bila najdraža služba od onih koje je vršio – a bio je župnik, pa poglavar u Bogosloviji i biskup – on je odgovarao: župnik, najljepše je biti župnik u svećeničkom zvanju. Ali on je prihvatio i službu poglavara u Bogoslovnom sjemeništu i službu biskupa, i vršio je te službe također s ljubavlju. Kad je već bio izabran za biskupa, tu je službu koristio da najprije 5 godina kao pomoćni zagrebački biskup, u službi zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Franji Kuhariću, vrši na dobro svećenika i naroda, a poslije još 9 godina kao prvi varaždinski biskup vodi mladu Varaždinsku biskupiju. Činio je to s ljubavlju prema svima, služeći svima, tj. želio je svima poslužiti za njihovo spasenje, za njihovo duhovno dobro, vodeći brigu za ljude, vršeći trostruku Kristovu službu svećenika, proroka i kralja – posvećujući narod dijeleći svete sakramente, osobito euharistije, krizme i svećeničkog reda, učeći i poučavajući puk Božji, osobito propovijedanjem i to veoma bliskim načinom, s razumljivim primjerima i poukama, te upravljajući Biskupijom, vodeći brigu za mnoge djelatnosti, prije svega za svećeničku i katehetsku djelatnost, imajući brigu za izgradnju i obnove crkava, za Caritas. Biskup Marko imao je osjetljivost i za ekumenizam i dijalog – bio je dugogodišnji predsjednik Hrvatskog ogranka Svjetske konferencije religija za mir, kao i za medije – vodio je kao predsjednik Odbor HBK za medije, također za pastoral zatvorenika, Roma, te osoba posvećenog života – noseći službu predsjednika tijela HBK za navedene skupine. I svagdje je pokazivao upravo dobrotu pastira, nasljedujući Krista, dobrog pastira u svemu što je vršio.
Molimo Gospodina danas za biskupa Marka, za njegovu vječnost, zahvalni Bogu što ga je podario našoj Crkvi u Hrvatskoj i osobito kao prvog pastira Varaždinskoj biskupiji. Molimo danas i za sve nas, da nas lik dobrog pastira Marka nadahne da i mi živimo za druge, da budemo spremni živote svoje darivati drugima, svjedočiti Evanđelje – radosnu vijest svima, svjesni da i kad nosimo svoj križ, putujemo u susret Onome koji nam je darovao ovaj prolazni život i koji će nam poslije smrti dati neprolazni vječni život. Amen.