Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački

Uvod i Homilija

u euharistijskome slavlju

subote XI. tjedna kroz godinu

povodom 420. obljetnice Bitke kod Siska (1593.)

Katedrala sv. Križa u Sisku, 22. lipnja 2013. u 19 sati

Uvod

Ponajprije radosno zahvaljujem tebi, dragi biskupe Vlado, za poticaj i poziv na ovo znakovito slavlje i zajedništvo u kojemu s poštovanjem pozdravljam subraću kanonike, članove mladoga sisačkog Stolnog kaptola sv. Križa, na čelu s njegovim prepozitom, mons. Markom Cvitkušićem. Činim to, kao njegov prepozit, i u ime Prvostolnoga kaptola zagrebačkog. Poveznica dvaju kaptola, kao što je spomenuo biskup Vlado, ima uistinu puno.

Ispunjen zahvalnošću pozdravljam sve vas, draga braćo i sestre, koji ste se okupili da u ovoj euharistiji damo hvalu Bogu. Ovo zajedništvo Crkve, u kojemu se s ponosom spominjemo svojih prethodnika, može izgledati tek kao prisjećanje na teške i bolne povijesne okolnosti, ali i na ponosne godine obrane Siska, Hrvatske i Europe od turskih osvajača. No, u našim je liturgijskim slavljima uvijek spojena prošlost, sadašnjost i budućnost u otajstvu Isusa Krista. To je osobito vidljivo u ovoj katedrali, posvećenoj uzvišenju sv. Križa.

Prije četiristo dvadeset godina ovdje se zbio događaj koji je ostao vrijedan pamćenja i spomena, ali i kao nadahnuće budućim naraštajima. Preporučujemo Bogu sve pokojne i poginule. Tada su hrabri branitelji Siska u svojim srcima, premda nas nisu poznavali, mislili na nas.

Sve to združujemo u molitvu i pjesmu, moleći Boga da nam oprosti naše sebičnosti, naše sumnje, naše nedostatno pouzdanje u njegovu providnost. Učvrstimo jedni druge u vjeri, zahvalni za živote ljudi koji svjedoče Božju ljubav. Ispovjedimo svoje i grijehe i za njih se pokajmo.

Homilija

Liturgijska čitanja: 2Kor 12, 1-10; Ps 34, 8-13; Mt 6, 24-34

I. Svaki povijesni događaj nosi u sebi više slojeva i teško ih je obuhvatiti prikazom preostalih dokumenata i tragova, jer je uvijek posrijedi život. I baš zbog toga što je sve u našemu življenju povijest, jedini koji tu stvarnost obuhvaća jest Bog. Stoga svakomu događaju kao vjernici pristupamo s pogledom za koji molimo svjetlo Božjega Duha.

No, svi događaji nisu jednaki. Postoje oni koji zahvaćaju puno života; koji se urezuju u memoriju pojedinaca i naroda; postoje oni koji su stanoviti modeli koji oblikuju život. Upravo je jadan od takvih onaj kojega se danas spominjemo.

Za Hrvatsku i Zagrebačku biskupiju 16. stoljeće bilo je – izvana gledano – u mnogočemu porazno. Nakon brojnih turskih navala, pljačka i razaranja, unutarnjih sukoba, nesloge i izdajstava, nasilja nerazumne vlastele i raznih nadiranja pod obilježjem protestantizma, ipak se dogodio i jedan veličanstveni obrat.

Dok se radilo o opstanku, kod Siska se na današnji dan dogodila pobjeda nad Turcima, koja je Zagrebačku biskupiju i Hrvatsku održala na životu, pa je neće moći zasjeniti niti poraz 28. kolovoza 1593. i jednogodišnja vladavina Turaka, zbog nerazumnih odluka nehrvatskih vojnih zapovjednika. Bitka kod Siska (1593.) je prekretnica, jer je naizgled nepobjediva sila započela gubiti snagu.

II. Spominjemo se danas biskupa Gašpara Stankovačkoga koji je zajedno s Kaptolom organizirao obranu Siska. Zagrebački kaptol je već 50 godina ranije, na svim posjedima prema Turcima, 1544. godine uspostavio vojničko središte obrane, jer je bilo očito da Turci žele osvojiti Zagreb i pokoriti Hrvatsku.

Kaptol je uz pomoć Sabora i cara odlučio utvrditi bojište. Ušće Kupe u Savu kanonici su izabrali za podignuće obrambene tvrđave. Uložili su novac, doveli graditelje iz Italije i za pet godina podigli poznatu trokutastu sisačku tvrđavu, prodavši i neke predmete iz katedalne riznice. I uvijek je bilo tako: kada se hrvatski narod i nacija našla na rubu izginuća, čvrst joj je oslonac bila upravo Crkva.

Radi obrane Siska, Kaptol je uveo novinu u svoje Statute iz 1334. godine, pa je određivao jednog od arhiđakona za vojnog zapovjednika sisačke tvrđe, a jednog kanonika magistra za upravitelja preostaloga sisačkog gospodarstva. Tako su ovdje redovito bila po dvojica kanonika. Naš povjesnik i kanonik Toma Kovačević istinito je primijenio glasovitu izreku pape Lava X.: “Capitulum antemurale posuit – Kaptol zagrebački podigao je predziđe” obrane Zagreba i domovine Hrvatske, gdje se od 1590. do 1594. vodio obrambeni domovinski rat.

Spomena su osobito vrijedni kanonik Nikole Mikac, istinski junak, zapovjednik sisačke tvrđe 1590.-1592., njegov pomoćnik kanonik Stjepan Kovačić; zatim kanonik Blaž Gjurak, zapovjednik u Sisku 1592.-1593. i njegov pomoćnik Matija Fintić. U velikoj bitci, 22. lipnja 1593. Gjurak je stajao na čelu branitelja i tada bio ranjen. Upravo je on godine 1598. bio je s kanonikom Baltazarom Napolijem primljen kod pape Klementa VIII. Matija Fintić u slavnoj je bitci poginuo od topovskoga hitca kao prva kanonička žrtva u tim bojevima. (povijesne podatke koji su poslužili za ovu homiliju prikupio je kanonik dr. S. Kožul)

Dokument Hrvatskoga sabora tada je zapisao da su u toj bitci pred sobom imali “ferociam, inauditamque superbiam“ – okrutnost i nečuvenu oholost. Pa ipak, ta je snaga posustala.

III. No, što je tu pobjedu učinilo mogućom? Povijesnim događajima smisao daje ono što do kraja ne pripada povijesti; što ne mogu obuhvatiti preostali fragmenti; ono što povijest nadilazi – nad-povijest. To je snaga koja je vidljiva i danas. Jer tadašnje je vrijeme i tadašnja su događanja sažetak i današnjih (ne)prilika, posebice u svjetlu nedavne hrvatske borbe za slobodu. I junaštva, i nasilja, i nesebičnosti, i izdaje… Ali, pobjedu uvijek nosi ponajprije nepodijeljeno srce! Tu zadire Bog i ono što je slabo čini jakim.

Braćo i sestre, naša je vjera često stavljena na kušnju događajima koji naizgled pokazuju Božju odsutnost ili njegovo nezanimanje za ono što se događa u našim životima, u događajima koji su važni za cijeli narod, ali i u našim sasvim običnim životnim hrvanjima za koja se osjećamo preslabima; u nerazmjerima naših očekivanja i ostvarenja. Psalmi su tu muku izrazili više puta zazivanjem: Bože, zašto si me ostavio… daleko si od jecanja moga (Ps 22,2); Ta dokle, Gospodine, dokle ćeš me zaboravljati? Dokle ćeš skrivati lice od mene? (Ps 13,2) To je ‘tamna noć’, kako ju zovu mistici, ona u kojoj se ljulja svaka sigurnost i nada.

U Evanđelju Isus triput ponavlja: Ne budite zabrinuti! No, prije toga upozorava da se ne može služiti dvojici gospodara: Bogu i bogatstvu. Kao što u hrvatskome te dvije riječi imaju jednaki korijen, u hebrejskome jednaki korijen ima riječ bogatstvo – mammona i amen – vjerujem. Obje dolaze od ‘aman što znači: dati sigurnost, zajamčiti stabilnost, biti čvrst oslonac. Bogatstvo, onima koji mu daju svoje povjerenje, jamči blagodat i sigurnost, a zauzvrat, baš kao i Bog – traži sve što čovjek ima.

IV. Bog je uporište mislima, djelovanju i želi biti ljubljen svim srcem, umom i svom snagom (usp. Pnz 6,5). Od svojih štovatelja novac i bogatstvo traže to isto. Za posvemašnju ljubav darovanu njemu treba biti spreman odreći se dostojanstva, biti spreman prevariti, upropastiti druge ljude, izgubiti prijateljstva, zanemariti najbliže, pogaziti osjećaje, lagati i nanositi bol, pa čak i ubiti… Navezanost na novac do mjere bez mjere korijen je svih zala kako piše sv. Pavao Timoteju (usp. 1Tim 6,10) “Njemu odani, mnogi odlutaše od vjere i sami sebe isprobadaše mukama mnogim.”

Ne može se služiti Bogu i bogatstvu. Lako pomislimo da je moguće pomiriti oboje: ono što ne daje jedan pokušavamo dobiti od drugoga, ali to dvoje ne može stajati zajedno u srcu čovjeka. Dok novac zapovijeda: Izrabljuj siromaha, ništa ne daj besplatno, ne brini se za bijedne, poštuj ljude prema njihovu imetku, naš Bog nas poziva da idemo u suprotnome smjeru, da pazimo na potrebne, na one koji zbog naše sebičnosti ne će osjetiti radost zajedništva. I uvijek vrijedi: tamo gdje je blago, tamo je i srce; tamo gdje je bogatstvo nalazi se i božanstvo.

No, s time se lako složimo sve dok ne čujemo oporost Isusovih riječi; zahtjevnost koja budi pitanja: Što će biti od života? Što ćemo jesti, piti; kako se odjenuti? Ne ću li se pokajati zbog svoje dobrote? Isus ne govori o vaganju, nego o navezanosti, o ljubavi, o onome na čemu počiva životna sigurnost. Čemu to mogu reći životni Amen? Što je oslonac koji ne tone pod prijetnjom zemaljske ograničenosti i smrti?

V. Naviješteno Evanđelje u meni redovito rodi isti osjećaj miline. Iako nigdje u Evanđeljima ne piše da se Isus smijao, čini mi se da je izgovarajući predivne i dojmljive riječi o poljskim pticama, ljiljanima i travi teško mogao sakriti smiješak. Tu, pred njim, nalazile su se ljepote koje i mi gledamo; upućivao je na njihovu prisutnost, upozoravao je da se ljepota ne previdi. Ali, Isuse, od čega ćemo živjeti? Od ljepote? A, on je i dalje nastavljao rečenicu o poljskim ljiljanima i Salomonu. Očito je bilo puno onih koji su mislili: Sanjar, nepopravljivi naivac… No, Isus ne predlaže ljenčarenje, nemar, nezainteresiranost, ravnodušnost i bespomoćnost. Stalo mu je do novoga odnosa prema darovanim dobrima – ne navezanost, nego povjerenje u Boga. U svemu.

Isus svoje sugovornike zapravo vraća na iskustvo izlaska iz Egipta. Izabrani je narod bio narod na putu; nije mogao zgrtati dobra; podizao je privremene šatore, a ne spremišta; mana, taj čudesni dar s neba nije se mogla skupiti u većoj količini od one koja je dostajala za jedan dan, jer se kvarila; zemlja nije bila ničija svojina; svatko ju je posjedovao samo onoliko koliko je po njoj hodao… Bog je tako odgajao vjernike za nenavezanost na materijalna dobra, koja – iako nužna za život, iako se njima može činiti puno dobra – mogu od sredstava postati ciljem i kvariti, zavesti, očarati čovjeka i izbrisati konačno odredište.

VI. Isus nas – drukčije od svega što nam se nudi drugdje – poziva da usmjerimo pogled prema Bogu. I pred najvećim teškoćama sačuvaj mir, jer je ljudski život, naš život u rukama Boga koji ne napušta svoju djecu; prati nas, blagoslivlja naše napore koji računaju s Bogom. Takav čovjek vidi ljepotu, vidi prisutnoga Boga i pod teretom križa. Snagom Duha Svetoga zbîlja se mijenja; naš pogled postaje bistriji, a prisutnost i providnost Boga postaju uporištima, osloncima koji se raduje radosti drugoga. Takva ljepota, ljepota Duha Svetoga spašava, oslobađa, daje okus životnoj bljutavosti. Ona vidi onkraj privida i primjećuje do tada nevažno.

Što je to, dakle, donijelo pobjedu nad nasiljem? U ondašnjemu je liturgijskom kalendaru na današnji dan bio spomen sv. Akacija, mučenika, rimskoga vojnika. Danas u kalendaru nalazimo drugu dvojicu mučenika političkih nedosljednosti i sebičnosti: Johna Fishera i Thomasa Morea. Svi su kršćanski svjedoci-mučenici žrtve prividnih vrijednosti, umišljenih veličina i podijeljenoga srca ljudi, koji – gazeći istinu – bližnjima dokidaju radost.

Onaj komu je u mislima i na usnama laž, a u srcu mržnja, svoje korake vodi u tamu iz koje izlazi krvavih ruku.

Zato je dragocjen danas ovaj trenutak spomena i traženja Božjega kraljevstva. Tjeskoba i zabrinutost razapete su između prošlosti i budućnosti; zabrinutost nudi nemir i time se gubi sadašnjost, ljepota darovanoga trenutka.

VII. Ako budemo tražili najprije Kraljevstvo, i danas ćemo u Hrvatskoj primiti ‘dodatak’, ono što mislimo da nam je najvažnije: jelo, odijelo, materijalna dobra. Jer iz nepodijeljena srca, poniznosti, nesebičnosti proviru sva dobra, među kojima je prvo ljubav prema bližnjima, kao odraz predanosti Bogu. Prevlada li sebičnost i laž, nemojmo se čuditi podjelama, sukobima, nezadovoljstvima i svakoj vrsti neuspjeha. Ponizno uočavanje naše ljudske slabosti i svijest da smo u Bogu jaki čine neizmjerna djela.

Važno je ne zamijeniti bitno s nebitnim; na prvo mjesto staviti ono čemu u kršćanstvu pripada prvo mjesto. Ljudi kojih se danas spominjemo, a jednako tako branitelji Hrvatske od nedavnih rušilačkih pohoda, živjeli su do kraja Božju darovanost čovjeku; svoju darovanost drugima i kršćansku slabost koja pobjeđuje. Pozvani smo živjeti darovanost, a ne korisnost, jer korisnost redovito završava u iskorištavanju drugih ljudi i stvorenoga svijeta.

Zato držim poučnom misao koja veli: “Sjeti se da su najljepše stvari na svijetu ujedno i najbeskorisnije: ljiljani i paunovi.” Ili, rečeno riječima sv. Augustina: Neka nas ismijavaju snažni i moćni; mi, slabi i potrebiti, ispovijedamo tebe i pouzdajemo se u tebe, Gospodine. (usp. Ispovijesti, IV) Čuvajmo stoga ljepotu darovanosti i kršćanske ljubavi, te najveće snage na zemaljskome putu, da bismo uz sve trnje – o kojemu govori Apostol – trnje u svojoj ljudskosti i u tijelu naroda nosili vedro, srcem punim zahvalnosti.

Amen.