HOMILIJA NA SVJEĆNICU 2011.

     Draga braćo, redovnici, drage sestre, redovnice, drage redovničke kandidatice, braćo prezbiteri, draga braćo i sestre u vjeri!

     Današnje slavlje blagdana Prikazanja Gospodnjega u Hramu po prvi puta u našoj Katedrali slavimo kao Dan posvećenog života svih redovnica i redovnika naše Sisačke biskupije. Prilika je to, braćo i sestre, da se iskreno zahvalimo našim redovnicama i redovnicima za njihovo svjedočenje u redu i njima vlastitoj karizmi kojom obogaćuju našu mjesnu Crkvu. Na području naše Biskupije imamo dva klauzurna samostana: Karmel u Kloštru Ivaniću, gdje borave bosonoge sestre karmelićanke, te samostan u Lasinji, gdje su sestre Kćeri Srca Isusova. One, dakako, nisu mogle doći, ali mislimo i na njih i osjećamo njihovu prisutnost i na poseban način molitvu kojom podupiru svoju Biskupiju i sav crkveni život i djelovanje u njoj. Hvala im! Zatim imamo sljedeće redove časnih sestara otvorenoga života: Kćeri Božje ljubavi – u Petrinji, Kćeri milosrđa – u Ivanić-Gradu, Klanjateljice Krvi Kristove – u Hrvatskoj Kostajnici i u Kutini, Milosrdnice – u Lasinji i u Sisku, te Školske sestre franjevke – u Kloštru Ivaniću. Od redovnika u našoj Sisačkoj biskupiji djeluju franjevci iz tri provincije: braća iz Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda – u Ćuntiću, Hrvatskoj Kostajnici i Kloštru Ivaniću, zatim Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca – u Sisku-Galdovu, te Franjevačka provincija Uzvišenja Sv. Križa Bosna Srebrna – u Gvozdu i Vojniću, a u Kutini je od prošle godine zajednica Sinova Bezgrješne.

     Svima njima iskreno zahvaljujemo na služenju i evanđeoskom svjedočenju. Vi ste, draga braćo, redovnici, i drage sestre, redovnice, veliko bogatstvo naše Sisačke biskupije. Stoga večeras želimo moliti za vas i s vama za nova zvanja za vaše redovničke zajednice, za vašu ustrajnost u služenju Crkvi i hrvatskoj domovini, za vašu evanđeosku autentičnost i vjernost.

     Blagdan Svijećnice prozvao je papa Ivan Pavao II. 1997. Danom posvećenog života. Time je želio reći da su naši redovnici i redovnice osobe posvećenog života u Crkvi. To ima dvostruko značenje: Prvo značenje dolazi od riječi „svet“. Redovništvo je život u svetosti i ujedno osobito snažan poziv čitavoj Crkvi na svetost. Oni koji kao redovnici i redovnice žive i djeluju u Crkvi nastoje živjeti svetost Crkve i pokazivati kako se u zemaljskom životu može oživotvoriti nebeske vrijednosti. Drugi je smisao naziva Dana „posvećenog života“ u tome da se osobe koje žive u redovništvu „posvećuju“ služenju braći ljudima i Bogu. Ta posvemašnja predanost, posvećenost djelu za duše – njihov je put. To je ujedno i put posvećenja, dakle, ta se dva značenja isprepliću i međusobno izazivaju i nadopunjuju.

     Mogli bismo reći da je – uz liturgiju Vazmenog bdijenja – u Crkvi današnji blagdan posebno označen simbolikom Svjetla. Čuli smo u Evanđelju, kako je Šimun Bogonosac, u Hramu primio Dijete Isusa u naručje i blagoslivljao Boga, nazivajući Isusa „Svjetlom na prosvjetljenje naroda“ i „slavom puka izraelskoga“. To Svjetlo mi smo primili na krštenju. Na krštenju  nas je Krist prosvijetlio da živimo njime „prosvijećeni“. U znak toga i mi smo blagoslovili danas svijeće koje smo ponijeli u procesiji oko Katedrale i unijeli ih na ovo slavlje, označujući našu pripadnost Kristu – jedinome pravom Svjetlu. Na poseban su način upravo redovnice i redovnici pozvani pronositi Svjetlo Kristovo u svojem životu ljudima kojima se posvećuju, kojima služe i kojima dolaze ususret. Sjećam se jedne lijepe zgode, kad sam još kao kapelan u Karlovcu vodio takvu procesiju sa svijećama i kad mi se ugasila svijeća jer je puhao hladan vjetar i bilo je teško sačuvati plamen da se ne utrne. I što sam učinio? Okrenuo sam se prvom susjedu u procesiji, mislim jednome pjevaču, i zamolio ga da na njegovoj svijeći zapalim svoju. On mi je sa smiješkom pomogao da od njegove zapalim ponovno svoju svijeću. To mi se usjeklo u pamćenje. I simbolika tog događaja. Kad nam, naime, naša vjera slabi, pa možda se čak i za naše oči njezin plamen ugasi, tu je zajednica Crkva koja će mi pomoći da se svjetlo opet upali. Tako su na poseban način i naši redovnici i redovnice – čuvari Kristova svjetla u našoj Crkvi, u našim dušama, u našim srcima. Pomozite nam, draga braćo i sestre, sačuvati plamen i žar vjere u Krista Isusa. Pomozite djeci, pomozite mladima, pomozite bračnim drugovima, pomozite svećenicima, svim vjernicima u našoj Biskupiji, da Krist – „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka“ nikada ne prestane sjati i grijati naša srca.

„Kriste, Tvoj lik nek svijetli u meni, ne daj da tmine mi moje govore… svojom ljubavlju zaštiti me“ – pjevaju mladi u Taize-u, pjevajmo i mi. Rečenica je to sv. Augustina, koji je iskusio i tamu u svome životu, ali otkrio je Krista i molio ga da zauvijek ostane svjetlo njegova srca.

S papom Pavlom VI. i mi molimo danas:

Gospodine Isuse, božanski Pastiru duša koji si pozvao svoje apostole da budu ribari ljudi, privuci k sebi mladiće koji još imaju žarko i poletno srce i učini ih svojim učenicima i službenicima. Ulij u njih onaj žar za sveopćim otkupljenjem kojim na našim oltarima obnavljaš svaki dan žrtvu križa.

Isto tako, Gospodine, dobrostivo privuci i mnoga neokaljana i velikodušna ženska srca. Ulij u njih žar i žeđ za evanđeoskom savršenošću. Oduševi ih da se svim silama i najvećim žarom svoje ljubavi predaju službi Crkve i siromašne i bolesne braće. Amen.