HOMILIJA NA BLAGDAN BL. ALOJZIJA STEPINCA 2011. 

       Dragi štovatelji bl. Alojzija!

       Na današnji je dan prije 51 godinu u zatočeništvu u Krašiću blago u Gospodinu preminuo naš veliki svjedok vjere, mučenik bl. Alojzija Stepinac, zagrebački nadbiskup i kardinal. Njegov blagdan slavimo s osobitim osjećajima ljubavi i zahvalnosti našem natpastiru koji se hrabro borio za istinu te se nije bojao ni život svoj „žrtvovati za braću“. Stoga je ostao, kako za njega reče – također uskoro blaženik, papa Ivan Pavao II. – „najsvjetliji lik Crkve u Hrvata“.

       Mi se ove godine u Hrvatskoj veselimo posjetu Pape Benedikta XVI. On je u svojem odgovoru na poziv HBK odgovorio da želi doći na prvi puta sazvan Nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji te da se želi pomoliti na grobu bl. Alojzija Stepinca. K tome, ove se godine ponovno pripremamo i za održavanje 5. po redu Hrvatskog socijalnog tjedna, a koji su – njih do sada četiri – bili održani upravo pod vodstvom bl. Alojzija prije Drugog svjetskog rata. Sve su to odrednice o kojima bismo trebali ove godine razmišljati slaveći blagdan našeg velikog prijatelja i zaštitnika.

1. Odnos prema Papi. Poznat je sinovski odnos koji je bl. Alojzije gajio prema Svetom Ocu, rimskom biskupu Papi. On je znao da je Crkva potpuna samo s Papom na čelu. U tom je smislu ostao vjeran Svetom Ocu i kada su bezbožne vlasti poslije Drugog svjetskog rata tražile da on Crkvu u Hrvatskoj odvoji od Rima. To za njega nije dolazilo u obzir i zato je – možemo reći s kardinalom Josipom Bozanićem – nadbiskup Stepinac „mučenik jedinstva Crkve“. Evo jedne njegove izjave koja zorno oslikava kakav je njegov odnos bio prema Svetome Ocu: „Svi su ti udarci“ – ističe naš Blaženik – „upereni u jednome smjeru, da poruše Rimokatoličku crkvu, da nas odcijepe od njezine glave sv. Oca Pape. Zato treba da i mi, po primjeru blaženoga Marka Križevčanina, prionemo uz Rimokatoličku crkvu i njezinu duhovnu glavu sv. Oca Papu.“ (prigodom proslave bl. Marka Kr., 1935.) I mi danas znamo koliko je važna uloga Svetoga Oca Pape u Crkvi, u odnosu Katoličke crkve i drugih kršćana i drugih religija, a također i koliko je važna njegova uloga u cjelokupnome svijetu. On je – i za one koji ne priznaju njegovu nadležnost – predstavnik svih kršćana, njegova se riječ čuje, njegovi se stavovi respektiraju, pa i kad ga se kritizira i kada ga se ne slijedi. Stoga je on izložen i napadan. Zato se i mi moramo moliti za Papu Benedikta. Radujemo se njegovu dolasku u našu Domovinu i molimo da njegov dolazak sve nas učvrsti u vjernosti Svetome Ocu i Katoličkoj Crkvi, poput bl. Alojzija koji je bio spreman i trpjeti za tu povezanost i zbog vjernosti Svetome Ocu.
2. Važnost obitelji. Papa nam dolazi na dan obitelji, u godini obitelji. On želi moliti s nama za naše obitelji, želi nam uputiti riječ ohrabrenja za naše obitelji koje proživljavaju višestruke probleme i krize. A što je bl. Alojzije govorio i činio za naše obitelji? Najprije, on je imao duboko iskustvo prave kršćanske obitelji jer je potekao iz zdrave katoličke obitelji Stepinaca iz Krašića. Njegova majka Barbara molila se za njega da bude svećenik i kada je on razmišljao poći drugim putem i tražio svoje zvanje u radu na svome kućnom gospodarstvu i pripremao se za ženidbu. No, ona je ustrajala u molitvi i postu. I on je postao svećenik. I biskup, i kardinal, i to svet svećenik. Evo, što može molitva jedne majke! Zato i naš Blaženik često upozorava obitelji kako je nužno da se u njima moli. Evo što on kaže o obitelji: „Kao što se ne može urediti kuća ako se prije ne urede njezini temelji, tako se ne može urediti ni ljudsko društvo, ako se ne urede temelji na kojima ono počiva. Temelj na kojem počivaju narod i čovječanstvo jest bez sumnje obitelj… Stoga od srca pozdravljam inicijativu hrvatskih katolika što su organizirali ovaj Socijalni tjedan u znaku obitelji. Pozdravljam i, kao što rekoh, radujem se. Radujem se jer se na ovaj način polažu temelji pravoga mira u svijetu.“ (na otvorenju Hrvatskog socijalnog tjedna, 1937.) Što je za bl. Alojzija obitelj? On kaže: „Naše obitelji treba da i opet postanu škole i vježbališta kršćanskih kreposti, osobito kreposti straha Božjega i pobožnosti… Uz strah Božji treba da kuće naših obitelji ispunja i duh tople pobožnosti, koja će se pokazati osobito u zajedničkoj molitvi…“ (Kat. List, 1939.) A na otvorenju posljednjeg 4. hrvatskog socijalnog tjedna 1940. Blaženik kaže: „Jake i sretne Hrvatske nema bez jakih, fizički i moralno zdravih i zadovoljnih hrvatskih obitelji. A tih opet neće biti bez čestitih i moralno i fizički zdravih i sretnih pojedinaca, bez zdrave, brojne i valjane djece.“ (1940.) A o brojnosti potomstva kaže: „Svadbeni vijenac svake čestite majke brojne kršćanske obitelji uistinu je vrijedan, da se okuje suhim zlatom i sačuva kao njezin najljepši spomenik. Jer tko iskazuje veće usluge domovini i narodu svome od majke, koja je rodila i kršćanski odgojila brojnu djecu?… Možete li vi i jedan čas posumnjati da bez čestitoga kršćanskoga podmlatka ne može biti govora o boljom budućnosti domovine i naroda?“ (1940.) Evo i za nas putokaza: molimo se za naše obitelji i sve činimo da se one danas u novim okolnostima održe i izgrađuju kao zdravi temelj našega društva. Posebno je pri tome važna molitva. Ako je molitva u obitelji, ako se ne zanemaruje sveta misa, tada ta obitelj ima snage izgrađivati se u svoj punini, podržana Božjom milošću usprkos mnogih zala koja joj danas prijete.
3. Kultura rada. Ove godine se nastavlja s održavanjem socijalnih tjedana u našoj Domovini, upravo nastavljajući na taj posljednji, održan 1940. kojeg je predvodio baš naš blaženi Kardinal. I što su hrvatski biskupi izabrali kao temu tog socijalnog tjedna koji će se održati od 21. Do 23. Listopada ove godine u Zagrebu? To je tema „Kultura rada“. Zašto? Zato što je rad došao u krizu. Neki kažu da te kulture nije ni bilo, i to već desetljećima, jer se odnos prema radu i životu od poštenog rada bio uvelike pokvario u bivšem komunističkom sustavu, a ni danas se još nije stvorio pravi odnos prema ovom prevažnom pitanju. Što su glavne postavke kršćanskog promišljanja o radu? To imamo već od pape Lava XIII. i njegove enciklike „Rerum novarum“, a onda i kasnije u enciklikama pape Ivana XXIII., Pavla VI., te napose Ivana Pavla II. koji je napisao tri socijalne enciklike, a također i pape Benedikta XVI., čija je posljednja enciklika „Caritas in veritate“ socijalna enciklika.  Što oni uče o radu? Rad za Crkvu nije ni sam sebi svrha, poput nekog „božanstva“ da se njemu čovjek klanja i podloži – kako su zastupali i zastupali neki materijalisti i kapitalisti, a nije ni Božja kazna da po radu ropski ispašta za svoje grijehe. Rad je naprotiv sredstvo po kojem se čovjek ostvaruje. Radom čovjek iskazuje i ljubav prema svojim bližnjima – kada roditelji zarađuju za svoju obitelj, svojim radom svjedoče svoju brigu za članove svoje obitelji, osobito za svoju djecu. No, zato treba doista ispravno vrednovati rad, tako da s jedne strane, vlast svima omogući zaposlenje, a s druge strane da radnici doista rade a ne da izigravaju svoje obveze – čemu je na žalost pogodovalo društvo s bivšim sustavom, te su mnogi naučili da primaju plaću, a da zapravo ne rade. Sam je Kardinal prednjačio svojem kleru u neumornom radu: postoje čitavi tomovi njegovih propovijedi i pisama, prijevodi i mnoge odluke, od osnivanja Caritasa do pokretanja socijalnih tjedana; posjeti župama, osnivanje župa i gradnja crkvi, a prije svega zauzimanje za potrebne – napose u ratu, i to bez obzira na vjeru i narodnost, neumorno pomaganje svima.

Braćo i sestre, molimo zagovor bl. Alojzija da po njegovu primjeru i mi sačuvamo vjernost Svetom Ocu Papi, da se učvrste naše obitelji – osobito u molitvi i vjerskom životu, te bračni drugovi sačuvaju svoju ljubav i vjernost a djeca slušaju i ljube svoje roditelje, da se već u obitelji cijeni rad i uči mlade odgovornom odnosu prema radu, poštenju i dostojanstvu rada, da svi naši radnici imaju zaposlenja, primjerenu nagradu od svoga rada, te marljivost u izvršavanju svojih obveza, da nam procvjeta Domovina, da se obnovi i unaprijedi u svakom dobru. Amen.