Skrivači

Kad smo bili mali često smo se na ulici igrali skrivača. Naravno, najbolje je bilo kad je već pao mrak. I baš kad je bilo najzabavnije, roditelji bi prekinuli igru. Vrijeme je za počinak, a i mrak je već preveliki. Uostalom igra se po danu.

Dijalog između Isusa i Nikodema podsjeća me baš na tu igru skrivača i on polazište je za teološku refleksiju u odnosu između Boga i svijeta. Naglasak je na tome da Bog ljubi svijet. On ga voli toliko da je dao svoga jedinorođenoga Sina, koji je umro strašnom smrću na križu kao dokaz da nas ljubi. Bog voli cijeli svijet, a ne samo “dobre” dijelove. Božja ljubav je bezuvjetna i sveukupna za sva stvorenja.  Bog nije poslao svoga Sina da sudi svijetu, nego da se spasi po njemu. Bogu je prva i jedina nakana da nas ljubi. On svoj život i ljubav dijeli zauvijek.

Tko u potpunosti vjeruje u Isusa – u srcu, riječi i djelima – izbjegava sud. No, tko ne vjeruje već je osuđen. To ne proturječi onome što je upravo gore rečeno. Presuda ne dolazi od Boga, već iz vlastitog izbora. Kao što današnje evanđelje kaže: “svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost … Svi koji prakticiraju zlo mrze svjetlo, oni ne dolaze blizu Njega.” To nije Bog koji napušta već smo mi ti  koji ga napuštaju.

Ovo je prilika za nas da razmišljamo o „igri skrivača“ tj. tamnim dijelovima naših života kako sadašnjosti tako i prošlosti. Što to skrivamo jedni od drugih? Zašto se uopće moramo skrivati? Osoba koja živi u svjetlu, osoba integriteta i cjelovitosti, nema što skrivati.

Mladen Vuk, upravitelj župe Odre Sisačke