Listajući povijesne i turističke knjige, razgovarajući s građanima, te konačno došavši u Sarajevo, po mogućnosti gledajući ga i sa najviše zgrade na Balkanu, možete steći potpuno ispravan dojam da se nalazite u gradu koji je kroz prošla i sadašnja vremena konstantno praćen nevoljama. Počelo je to još godine 1463. barbarskom provalom Osmanlija u Bosnu, tada neovisnu europsku državu sa većinskim katoličkim i manjinskim pravoslavnim stanovništvom, rušenjem crkava i nasilnom islamizacijom. Nastavilo se kroz 400 godina turske vlasti, preko dvaju svjetskih ratova koji su uništili grad, a svoj najgori odraz doživjelo 1992. godine. I samo ime ovog grada nastalo je na zločinu. Prije nego je, naime, Sarajevo postalo „Sarajevo“, bilo je izrazito kršćanski i zapadnjački grad zvan Vrhbosna, čije se ime održalo i do današnjih dana tek u Katoličkoj Crkvi kroz Vrhbosansku nadbiskupiju i metropoliju. Imavši sve to na umu, lako se možemo zadiviti tomu što ovaj grad danas uopće i postoji, a kamo li tomu što je, koliko toliko, glavni grad jedne države.
Hodajući ulicama i sokacima Sarajeva srest ćete mnogo ljudi, zaposlenih i besposlenih. Među njima danas nažalost možete naići i na priličan broj onih koji svojim ponašanjem i izgledom ne nalikuju na Sarajlije, onih koji još uvijek natucaju domaći jezik i radije se druže u zatvorenim skupinama. Svi oni, tko god bili i što god predstavljali, dijele sudbinu građana ovoga grada. Hodaju istim ulicama. Sarajevo nema više onaj globalni i zapadnjački, a opet sebi svojstven slavenski duh. Tek između starih turskih džamija i ruševina iz rata s jedne, te zgrada bečke klasike i modernih poslovnih kompleksa s druge strane, zna ponegdje izviriti simbol nekih minulih vremena. U šumi od preko stotinu sarajevskih džamija skromno viri desetak križeva. Tek desetak u ovom velegradu. Nekima i tako malobrojni predstavljaju problem i trn su im u oku. A ne znaju oni što čuvaju ti zvonici, ti simboli vjere, što se događa iza zidina Božjih hramova oštećenih ratnim djelovanjima, ali i zubom vremena. Misno slavlje u skromnoj katedrali Presvetog Srca Isusova u srcu Sarajeva, ili Večernje bogoslužje u Sabornoj crkvi tek stotinjak metara dalje. Znaju li ti prolaznici što to rade i za što mole u crkvama sarajevski kršćani – katolici i pravoslavci?
A teško je biti kršćanin u Sarajevu, tom ˝multietničkom˝gradu. Većina ih je potražila bolji život u Hrvatskoj i Srbiji, ili pak drugdje širom svijeta. Ono malo stanovništva, i to velikim dijelom starije životne dobi koje je ostalo u svojim domovima, pod svakodnevnim je pritiskom. Mediji i društvo, igrajući za političke timove, nameću im bosanski (čitaj bošnjački) jezik, kulturu i identitet. Stvara se nekakvo umjetno društvo i zatire se tisućljetna kršćanska tradicija. Kao da netko ima pravo reći katolicima i pravoslavcima Sarajeva da nisu to što su vazda bili. Pokušavaju im iščupati križ iz srca.
Sarajevo je svoj križ nosilo puzeći pred granatama različitih ˝armija˝, ali i svjetskim moćnicima. I danas ono šutke i strpljivo nosi svoj križ. Kršćani ovog grada žele Krista, i ništa više od slobode ispovijedanja vjere u Sina Božjeg. Za to vrijeme nekršćanska većina gleda na znak križa s prijezirom, pa čak i porugom. Pitam se međutim, koji bi to grad pored napaćenog Sarajeva imao pravo da se na njegovom plavom nebu iznad svega uzdiže križ. Križ muke i smrti. Križ nade i uskrsnuća. Križ ljubavi!
Velimir Benić
Članak također objavljen i na stranicama:
hercegbosna.com
poskok.info
hizbih.com – Hrvatski intelektualni zbor BiH
sredisnjabosna.com