S. VJEKOSLAVA ŽUGAJ, ČLANICA DRUŽBE MISIONARKI LJUBAVI U SVOJOJ RODNOJ BISKUPIJI

Ovih dana u svome rodnom mjestu Šatornji, župa Svetog Franje u Viduševcu, boravi s. Vjekoslava Žugaj, jedina članica družbe misionarki ljubavi iz Sisačke biskupije. Za vrijeme svog boravka u rodnom kraju susrela se s mons. Vladom Košićem, sisačkim biskupom u biskupskom dvoru u Sisku.

Ivanka Žugaj rođena je 1954. godine. Uz osnovno obrazovanje završila je srednju školu za medicinske sestre i radila u tom pozivu neko vrijeme. Sa 24 godine svoga života ušla je u Družbu misionarki ljubavi koje je osnovala blažena Majka Terezija te dobila redovničko ime s. Vjekoslava. Njezin boravak u rodnom kraju bio nam je povod za kratkak razgovor.

 A.S – Kako ste znali, osjetili da ste pozvani u Družbu misionarki ljubavi?

 s. Vjekoslava – Prvi mi susret s radom Majke Terezije bio preko knjige „Majka odbačenih“ p. Jurja Gusića, isusovca. Čitajući tu knjigu osjetila sam da je to ono što sam tražila. Radikalnost.

 A.S – Što ste točno osjetili čitajući tu knjigu?

 s. Vjekoslava – Osjetila sam jednostavno da me Bog zove na taj put. Osjetila sam da je to ono što sam ja tražila, na neki način neodoljivu privlačnost prema tom stilu života i, kako da kažem, moj hrvatski nije toliko dobar.
Imala je taj problem i Majka Terezija, ona je isto govorila hrvatski, ali je ipak sve engleski komunicirala.
Je, jer naš je službeni jezik engleski, a sad je talijanski, i u koju god zemlju idemo, moramo naučiti taj jezik tako da se sad sve više miješa talijanski s engleskim.

 A.S. – I nakon što ste pročitali tu knjigu, onda ste išli tražiti te sestre?

 s. Vjekoslava – Ne, onda sam došla baš tu jer sam radila kao medicinska sestra u Petrinji u bolnici.

 A.S. – Znači, završili ste za medicinsku sestru?

 s.Vjekoslava – Je, bila sam već medicinska sestra, došla sam potražiti tu u Sisku vlč. Petranovića kojega sam već poznavala kao svećenika, a naišla sam na vlč. Marijana Frančića koji mi je zapravo postao duhovnik na neko vrijeme. S njim sam se posavjetovala da pričekam jedno vrijeme dok se ne javim Majci Tereziji, i nakon nekoliko mjeseci on mi je odobrio da napišem pismo Majci Tereziji, s molbom da stupim u družbu. Roditeljima nisam još ništa rekla.

 A.S. – Koliko ste imali tada godina?

 s.Vjekoslava – Dvadeset tri, dvadeset četiri.

 A.S. – I onda? Poslali ste pismo Majci Terezi…

 s.Vjekoslava – Poslala sam pismo i dobila sam odgovor prije negoli sam očekivala i to na hrvatskom. Napisala mi je – „Dođi odmah“. I poslala mi je londonsku adresu gdje se mogu javiti sestrama, ali naravno na engleskom koji nisam poznavala, jer sam učila njemački i odgovorila sam da ne mogu odmah ostaviti posao. To je bilo negdje u lipnju, mogla sam u mjesecu rujnu, no ona je rekla – „Kad možete, dođite“, tako da sam 15. rujna., iza svetkovine Uzvišenja svetoga Križa, otputovala u London, a zadnja misija i otprat k Majci Tereziji, bio je baš u toj crkvi svetog Križa s vlč. Marijanom. Sadašnjoj katedrali. S vlč. Frančićem, i on me je odvezao na aerodrom zajedno s mojim bratom.

 A.S. – Je li to bilo onako javno pred zajednicom vjernika, na samoj misi, je li to vlč. obznanio ili?

 Je obznanio je.

 Sjećate li se tog događaja?

 Da, kako ne, bila je večernja misa.

 Kada ste došli u London, jeste li do tada već naučili i jezik?

 Ne, onda sam počela najprije s jezikom.

 Kako ste našli adresu u Londonu?

 Poslali su mi telegram, tada se još s telefonom nije toliko komuniciralo, a nismo niti znali govoriti toliko engleski. Moja sestrična koja me čekala, ona je nastavnica, znala je jako dobro engleski pa me je već malo poučavala. Sestre su me čekale na aerodromu.

 Prepoznali ste ih. Po odjeći…

 Ja sam njih prepoznala, (smije se), onda sam ih prvi puta vidjela uživo.

 Do tada ih uopće niste vidjeli uživo?

 Nisam ih nikada prije vidjela.

 A one tada u Zagrebu nisu imale ništa svoje?

 Ne, ja sam već bila druga godina novicijata kada su one otvorile kuću u Zagrebu.

 I koliko ste dugo bili u Londonu?

 U Londonu jako kratko, samo tri mjeseca, zbog svladavanja jezika i postulantura je bila jako kratka i onda sam htjela ostati još šest mjeseci jer nisam dobro govorila engleski, no sestre su rekle – „Hajde ti u Rim, tamo ćeš dalje naučiti“. Šest sam mjeseci bila postulantica u Rimu, iza toga dvije godine novakinja i položila sam prve zavjete. Srela sam Majku Tereziju kada sam stigla u London, naime, dan iza mene stigla je ona. Kad smo bile nasamo, kad nismo bile sa zajednicom, onda mi je govorila hrvatski, mogla sam s njom razgovarati.

 Jer su nju odgajali isusovci Hrvati. Kakav je taj prvi susret bio? Možete se malo prisjetiti prvog susreta s Majkom Terezijom?

 O, bio je jako, jako jednostavan, ali jako dirljiv jer je ona meni toliko djelovala, i svaki susret je bio takav, toliko jednostavno, toliko otvoreno, kao da sam s njom cijeli život bila, a prvi smo se put srele. I mogla sam joj sve otvoreno reći i ono čega sam se plašila, ono što me je privlačilo, jednostavno kao rođenoj majci.

 Jeste li tada učvrstili još više svoju želju da postanete redovnica iz njezine družbe?

 Rekla sam joj da će sve ići, samo da engleski nikada neću naučiti. Onda mi je Majka Terezija rekla da si svaki dan napišem pet novih riječi i kada nešto trebam raditi da ih ponavljam, i da ću i na kraju dana znati. Tako sam i učinila, jer je ona rekla – „Niti ja nisam znala engleski i na taj način sam ga naučila jako brzo, ne treba se oslanjati samo na one satove učenja“. I to mi je toliko pomoglo da kada sam bila u Rimu, već smo pripremali malu recitaciju da je dočekamo, mi novakinje, nešto iz Biblije, ja sam već mogla govoriti bez čitanja. Ona je rekla – „Vidiš, naučila si već toliko“.

 Nakon tri mjeseca otišli ste u Rim. U Rimu ste bili koliko?

 Dvije i pol godine. Novicijat i postulantura. Iza prvih zavjeta ostala sam isto par mjeseci u Rimu jer je bila novootvorena kuća za majke s djecom, a pošto sam ja medicinska sestra, bilo im je to jako potrebno za djecu zbog lijekova, zbog hrane i to sve.

 Iz Rima?

 Iz Rima sam išla u Beirut jer se Majka Terezija vratila iz Libanona, to je poznato, iz bombardirane bolnice dovela je u našu kuću hendikepiranu djecu. Hitno im je bila potrebna,  neophodna medicinska pomoć. I možda najbliža medicinska sestra koja se u Rimu nalazila kad se ona vratila u Rim…ja sam bila jedina medicinska sestra u okolici i onda me je pokupila i izvadile smo vizu i otišle u Libanon, ne s njom, otišla sam sama.

 Koliko ste bili Libanonu?

 Četiri godine, do vječnih zavjeta.

 I kakva iskustva imate?

 A, iz Libanona? Najljepša. (smije se)

 Zašto?

 Jer su nas tamo ljudi toliko lijepo prihvatili usprkos ratu, usprkos stradanju, jednostavno osjetili smo toliko pomoći sa svih strana, materijalne, moralne i duhovne pomoći isto. I za sve smo imali svetu misu.

 Mada tamo nisu većina kršćani?

 Da, u Libanonu su u većini kršćani. I mi smo bili na kršćanskoj strani jer je to bilo strogo odijeljeno, nije se niti moglo prijeći na drugu stranu.

 Jeste li imali i kontakte a muslimanima u Libanonu?

 Ne, nikad. Bio je stvarni rat, oni su na nas napadali sa svih mjesta.

 A je li koji puta pala i koja bomba i na kuću u kojoj ste vi bili?

 Bile su granate, je, puno puta, puno puta. Nije ništa bilo toliko oštećeno.

 Je li koja sestra tamo stradala?

 Ne, nije ranjena niti jedna. Ali jako puno smo bile u doticaju s bližim eksplozijama.

 Nakon Libanona?

 Nakon Libanona sam ponovo došla u Rim, na vječne zavjete, trebala sam zapravo ići u Kalkutu, ali nije na vrijeme viza stigla i meni je Majka Terezija rekla – „Ostani u Rimu i pripremi se za vječne zavjete“. Tako da sam položila vječne zavjete. Iza vječnih su me zavjeta poslali u Ljubljanu jer mi zdravlje mi nije bilo najbolje, za otvaranje nove kuće. Tako da sam bila u Ljubljani na početku, bilo je malo problema s našom kućom u Zagrebu, nakon godinu dana sam bila premještena u našu kuću ovdje u Zagrebu, gdje sam bila isto samo godinu, jer mijenjala se predstojnica u Skopju, i onda su me poslali u Skopje i onda sam tamo bila pet godina.

A u Ljubljani ste bili koliko?

 Jednu godinu samo. Samo na početku.

 A što ste radili u Skopju?

 Svuda imamo prihvatilište. U Skopju smo imali prihvatilište za starice i za nezbrinutu djecu, a inače smo posjećivale siromašne obitelji što činimo posvuda, i vjeronauk smo isto imali.

 Iz Skopja, nakon pet godina?

 Iz Skopja sam išla u Skadar, u Albaniju, jednu godinu sam bila tamo, od kuda su me ponovo pozvali u Rim jer je bila novotvorena kuća za SIDU (AIDS), i trebali su medicinsku sestru s iskustvom i onda sam tamo ostala pet godina. Iza toga sam premještena u Napulj, jer mi ne ostajemo predugo u jednoj kući. U Napulju sam bila ponovno pet godina, imali smo veliki ambulatorij preko pedeset bolesnika; uvečer iza večere na koju su dolazili, preko šesto ih je znalo biti.

 I onda iz Napulja?

 Iz Napulja sam išla u Njemačku, tamo su me premjestili, u Essen, ali sa zdravljem se uopće nisam mogla prilagoditi, niti klimi, niti hrani u Njemačkoj, i onda su me morali vratiti nakon pet mjeseci u Italiju, u Rim gdje sam ponovo bila u jednoj kući u St. Gregoriu i onda su me vratili u kuću za SIDU u Nomentani. Tu sam bila ponovno pet godina, dok se nisam na kraju razboljela pred ovaj zadnji Božić i onda sam morala na operaciju i doktori su rekli barem jednu godinu nikakve, apsolutno nikakve dužnosti ne smijem primiti.

 I ta je operacija bila u Londonu?

 Ne, u Rimu, samo u drugoj kući jer u Rimu imamo sedam kuća.

 I onda, u Rimu sam. U London se nisam nikad više vraćala. U Italiji sam najviše bila, zapravo sve zajedno skoro dvadeset godina.

 Talijanski ste dobro naučili. Engleski?

 Engleski, naš engleski (smije se), jer mi govorimo pola-pola, gdje jesmo puno miješamo riječi, u Italiji talijanski, u Hrvatskoj hrvatski s engleskim, uglavnom naš je službeni jezik engleski; molimo na engleskom, razgovaramo u zajednici na engleskom.

 S obzirom na to da ste medicinska sestra, Vi ste cijelo vrijeme radili u vašim bolnicama, u vašim prihvatilištima?

 Ma to u našim prihvatilištima, u našim kućama za siromahe, da, najviše sam radila medicinske poslove, u Libanonu, skoro svuda. I katehetski posao me jako oduševljava i posjete obiteljima isto. I u zatvoru sam radila isto.

 Ima li neka posebna naobrazba baš s te teološke strane? Ili je to jednostavno kontinuirani duhovni život?

 Ne, ne, imamo diplomu, katehistice su skoro sve sestre i to je studiranje, tečaj s jednim paterom koji je umro sad, s jednim isusovcem iz Amerike kojemu pismeno odgovaramo i onda dobijemo jesmo li prošli i kako i s koliko. Na kraju kad završimo dobijemo diplomu. To je od Vatikana potvrđeno da možemo predavati vjeronauk u bilo kojem dijelu svijeta.

 To je drugo vaše poslanje, znači, prvo briga za najsiromašnije i katehizacija?

 Da.

 Ali s ljudima koji su druge vjere, recimo u Indiji, tamo je puno hindusa, muslimana, njih isto katehizirate?  

 Ne. Koji su u našem prihvatilištu u bilo kojoj kući, mi primamo pripadnike bilo koje vjere, bilo koje narodnosti, tko je potreban. Prije objeda obično se moli, čita se evanđelje, svatko je slobodan da tome prisustvuje, a objed može doći i tko nije na molitvi, ali obično dolaze svi, tako da je pouka za sve.

 Koliko na dan moli jedna članica družbe sestara milosrđa?

 Sestre misionarke ljubavi, molimo sve zajedno četiri i pol sata.

 Ima jedna priča, ja bih sad htio provjeriti je li istinita, da su jednom sestre nakon napornog dana došle Majci Tereziji i rekle, „Majko danas smo puno radile, dan završava s klanjanjem, možeš li nas poštedjeti toga danas?“ A Majka Terezija – „Da stvarno ste jako puno radile, znam da ste umorne, i zato se nećete sada klanjati jedan sat, nego dva, jer jedino vas Isus može odmoriti“.     

  Nisam to čula, ali znam da je Majka uvijek naglašavala – „Nikada ne zamijeniti molitvu s radom.“ To je naglašavala. Bilo kako je rad obilan ili potreban, ona je govorila, mora se zaustaviti. Jer mi nismo socijalni radnici nego misionari. A ako želimo dati Isusa, ako želimo dati nešto duhovno, onda moramo to primiti, ako ne primamo svaki dan, onda nemamo što dati.

 Svetu misu imate svaki dan?

 Svetu misu svaki dan i klanjanje svaki dan. I osobnu molitvu svaki dan, ujutro počinjemo u pet sati po svim našim kućama po svijetu, jutarnja molitva iz Časoslova, iza toga razmatranje pola sata, to je osobna molitva prije mise, sat vremena ujutro. Prva stvar je molitva.

 Koliko sad imate kuća u Hrvatskoj?

 U Hrvatskoj je samo jedna kuća, nažalost. U Zagrebu i nadamo se uskoro u Sisku, ako nas pozovete.

 Htjeli ste se susresti s biskupom, to je lijepo, kako Vi sada gledate, rodom ste iz Šatornje, iz Sisačke biskupije?

 E, s velikim ponosom. I radošću.

 Jeste pratile to što se događalo?

 Je, je, sestra milosrdnica koja je iz viduševačke župe, ona mi je poslala Glas Koncila, inače ga mi dobivamo redovito, ali tad kada je bila otvorena crkva u Viduševcu, još nije bila priznata kao župna crkva.

 U Viduševcu?

 Mi u Glinu moramo ići.

 Ne, ovako, postoji župa cijelo vrijeme, samo što s tom župom jedan svećenik upravlja s više župa, samo nema osobnog župnika. A u Hrvatskoj ima puno takvih župa.

 Naši ljudi svi plaču za viduševačkom župom, da bude redovito tamo.

 Neka Vaša poruka ljudima, vjernicima sisačkog kraja? Osobito možda mladim djevojkama?

 E puno poruke, redovita krunica da se moli u obitelji osobno, što češće na svetu misu i molitvu u obitelji i čitati Sveto pismo. Mladi ljudi više ne znaju, ne samo kod nas i po svijetu, ne znaju krunicu moliti, doma sam i ja svoje naučila, a moja mama nije dana provela bez krunice, premda je bila obična žena na selu, bavila se sa stokom, s poljoprivredom. Mene je mama naučila krunicu. Ona je sve znala i ona ne bi nedjeljnu misu nikada propustila i ona je samo četiri razreda bila završila, ali Glas Koncila si je znala pročitati, kaže, moram ja znati što se u Crkvi dešava. I kad je izdana ona Biblija mladih, to je među prvima kupila i to se kod kuće čitalo zajedno, i mislim da je to osnovno – molitva osobna, molitva u obitelji i molitva i ići redovito na sakramente  i ići redovito u crkvu. Bez toga nema niti vjere, niti ..

 Ako bi neka djevojka htjela biti članicom Misionarki ljubavi, koji je put?

 E to je put, osobni, duboki duhovni život – koji vodi prema zvanju, inače ne možemo čuti poziv.

 I što će dobiti u zajednici?

 Dobit će – križ i radost. Negdje sam čitala da jedina ruža koja cvate, jedino na križu je ruža radosti. Koja cvate samo na križu, težak život, ali radostan i zadovoljan.

 Našeg biskupa znate već od prije? Ili?

 Čula sam, ali ga osobno nisam poznavala.

 Sad ste se prvi puta susreli?

 Da, i jako mi je drago.

 Dobro vodi biskupiju?

 O tome ne mogu puno reći, sigurno, početak je ali po propovijedi koju sam čula u Petrinji, ima jako, ne samo smisla, nego i karizmu i Duha Božjega da preporodi ovaj kraj koji je na neki način bio pustara u duhovnom pogledu.

 Hvala Vam lijepa na ovom kratkom razgovoru.