Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na proslavi 80. obljetnice prisutnosti sestara Družbe Kćeri milosrđa u Ivanić-Gradu

Ivanić-Grad, župna crkva Sv. Petra, 1. rujna 2018.

/Misa BDM, Kraljica i Majka Milosrđa (Zbirka misa BDM, br. 39); čit.: Est 4,17sl.; Ps: Lk 1,46-55; Ef 2,4-10; Ev: Iv 2,1-12/

Drage sestre Kćeri Milosrđa na čelu s provincijalnom poglavaricom s. Emilom Barbarić, drage sestre koje ste živjele i radile u Ivanić-Gradu i koje ste sada u ovoj župi i gradu, dragi mons. Josipe, župniče Branimire, braćo svećenici, časne sestre, dragi predstavnici gradske vlasti, draga braćo i sestre!

Okupljeni smo danas na ovom misnom slavlju kojim želim Bogu zahvaliti za rad i djelovanje sestara Družbe Kćeri milosrđa kroz proteklih punih 80 godina u Ivanić-Gradu. Prva zahvala ide Bogu. Zato mu prikazujemo euharistiju – koja i znači „zahvaljivanje“. On je djelitelj svakog dara i on jedini omogućuje da možemo činiti nešto dobra, a to su sestre činile i zato Bogu zahvaljujemo na njihovoj prisutnosti. Bilo je to dakle, 1938. godine kada su sestre došle u Ivanić-Grad. Godine su to bile teške, u pripremi pred bremenite i zle događaje Drugog svjetskog rata. Nadbiskup zagrebački, pod kojega je spadala ova župa, bio je dr. Alojzije Stepinac, naš blaženik koji je imao veliko srce i osjećaj da na važna mjesta u Nadbiskupiji treba postaviti dobre svećenike i po mogućnosti časne sestre. Sestre Kćeri milosrđa bile su mlada družba i imale sve više zvanja, jedna autohtona hrvatska redovnička zajednica koja se nadahnjivala na karizmi svoje utemeljiteljice blažene s. Marije od Propetog Isusa Petković (+1966.), žene velike vjere i velikih vizija. Ona je premda slaba zdravlja i krhka po tijelu imala silnu volju i veliku snagu duha te je mogla pokretati ljude, a osobito je bila osjetljiva na siromaštvo te je svim potrebitima sa svojim sestrama željela pohititi ususret i pomagati. Družbu Kćeri Milosrđa TSR Sv. Franje osnovala je u Blatu na Korčuli g.1920. bl. Marija Propetog Isusa Petković. Odlomak iz pisane Povijesti Družbe  nam svjedoči: “Još prije osnutka Družbe Kćeri Milosrđa, počelo je s radom ‘Sirotište svete Vičence’, u kojem je do njegova zatvaranja g. 1946. odgojeno 146 djevojčica i 2 dječaka. I tako, ostavši same, vodile su naprijed, uz pomoć Božju, Zavod, Dječje zabavište i Pučku kuhinju u kojoj se kuhalo za 3.000 siromašnih osoba koje su poslije rata ostale bez hrane.“ Marija je ovo sirotište smatrala početkom samaritanskoga rada svoje Družbe. Osnivateljica je Družbu proširila i na druge gradove i države, pa tako i u Ivanić-Grad, a onda po svijetu, čak u Južnu Ameriku, gdje i danas djeluju sestre Kćeri milosrđa.

U Ivanić-Gradu je bila potreba i za školstvom, za učenjem djevojaka kućnim zanimanjima, za pomoći u katehizaciji, i tu su sestre puno dobra činile i čine. Kroz tih 80 godina proživjele su s vjernicima ovoga Grada i Drugi svjetski rat i teško vrijeme komunističkog režima koji je progonio Crkvu, a onda opet jedan rat – Domovinski rat, primanje velikog mnoštva izbjeglica i brige za njih. I sada poslije tih događaja, dragocjena je prisutnost sestara u ovoj župi i gradu, one katehiziraju, one se brinu za župnika – i starog i novog, one se posvećuju molitvi, brizi za vjernike i njihovim duhovnim potrebama, one se brinu za župnu crkvu…

Zato je ovo i prigoda kada trebamo i njima zahvaliti. Zahvala je uvijek znak s jedne strane ovisnosti, a s druge strane povezanosti. Kad nekom kažemo „Hvala!“, tada priznajemo da smo o njemu ovisni, o njegovoj pomoći, o njegovoj dobroti, ljubavi… također, i kad nije njegovo dobročinstvo bilo dragovoljno niti besplatno, kada kažemo „Hvala!“, ta nas riječ povezuje s onim koji je djelo, koje nama treba, učinio. I ta je povezanost duhovna…

Poput Marije, koju zovemo Majkom milosrđa, osjećamo da smo pozvani svi jedni drugima služiti, njegovati tu povezanost koja rađa zahvalnošću.

U Riječi Božjoj čuli smo upravo te primjere:

U knjizi o Esteri govori se kako se ova sveta žena u Starom zavjetu utekla u molitvi Gospodinu koji ju je jedini mogao izbaviti. I to ne samo nju, nego i čitav njezin narod koji je bio u potrebi jer mu je kraljev službenik Mordokaj snovao pomor i propast. Ona je vapila dakle za druge: „Izbavi nas iz ruku naših neprijatelja, obrati našu žalost u radost i boli naše u zdravlje. Pokaži se, Gospodine!“ (Est 4,17sl.) I Gospodin se smilovao njoj i čitavom izraelskom narodu jer je ona bila predstavnica onog najboljeg u tom narodu, a to je bila duša koja se utječe Gospodinu i od njega očekuje pomoć. I Bog se očitovao kao otac pun milosrđa.

I mi smo dužni činiti djela milosrđa. To znaju i „Biseri Očeva milosrđa“, djeca koju okupljaju naše sestre. Neka već od malena nauče činiti dobro, opraštati uvrede, ne uzvraćati zlom na dobro, nego sve voljeti. Milosrdan je onaj koji poznaje druge ali ih prihvaća takve kakvi jesu, ne sudi im nego ih pokušava povesti naprijed, prema Bogu…

U poslanici sv. Pavao Efežanima (Ef 2,4-10) Boga naziva „Bogom koji je bogat milosrđem – Dives in misericordia“ (1980.), kako je i sv. Papa Ivan Pavao II. naslovio svoju encikliku o Bogu Ocu. Ideja Božjeg milosrđa je vrlo bliska Ivanu Pavlu II. On je imao snažnu ljubav prema Božjem milosrđu, a pobožnost potječe od časne sestre sv. Faustine Kowalske, koju je Papa proširio na cijelu Katoličku Crkvu 2000. godine, utemeljivši Blagdan Božanskog Milosrđa. Sveti Pavao u ovoj poslanici uči kako je spasenje Božji dar, kako to nitko ne može postići sam po sebi.

Blažena Djevica Marija bila je upravo tako, sva obdarena milošću i milosrđem Božjim, i zato je i sama postala Majkom milosrđa. Ona prekrasno pjeva o toj Božjoj milosti koju joj je Bog dao u svojoj pjesmi „Magnificat – Veliča“ (Lk 1,46-55), koju smo pjevali kao psalam.

Kliktati od radosti, svjesni da nas Bog neizmjerno obdaruje samim sobom, svojim darovima jer je milo pogledao na nas, kao na svoje službenike, kao na svoju djecu i nas – poput Marije – ispunja radošću. „Velika mi djela učini Svesilni“ prelijepa je rečenica koju bismo i mi s Marijom trebali ponavljati svaki dan. Koja su to „velika djela“? To zna svatko od nas u svojoj savjesti, u svojoj dubini duše… Međutim, premda se najveći dio toga ne vidi, mnogo od toga se i vidi, vide to naši bližnji, i mi smo također nošeni i njihovim udivljenjem koje oni imaju, ne prema nama, nego prema djelima koja je Bog učinio. A onda ta svijest kako to Bog čini! Bog raspršuje oholice umišljene, silne zbacuje s prijestolja, a uzvisuje neznatne; gladne napunja dobrima, a bogate otpušta prazne… To Marija dobro vidi, to ističe i tome se ona divi. Divi se Bogu koji ima samilosti, koji je pun milosrđa za malene i potrebite, a koji kažnjava oholice i bahate. Bogu se sviđaju ponizne duše. Marija je bila takva i zato je i sama bila osposobljena dijeliti Božje milosrđe.

To je učinila upravo u ovom slučaju kada je pohodila svoju rođakinju Elizabetu koja je bila pred porodom. Možemo pretpostaviti da se Marija željela uvjeriti u istinitost anđelove poruke da je njezinoj „rođakinji Elizabeti već šesti mjesec“. Ali još više, ona je željela služiti. Vjerovala je ona Gospodinu da je to istina što joj je objavljeno i zato je pošla na put. Elizabeta ju je trebala, a Marija je znala sebe zatomiti i biti na raspolaganju svojim bližnjima.

O tome i Evanđelje govori (Iv 2,1-12) koje opisuje Mariju, koja je zajedno s Isusom i apostolima, bila pozvana na svadbu u Kani Galilejskoj. Ona je imala oči i srce da vidi i da pomogne. Prva je zapazila nevolju mladenaca i zamolila je svoga Sina da im priskoči u pomoć. Premda on reagira kao da odbija, ona je uporna jer vjeruje u njegovu moć i Isus doista na njezin poticaj čini prvo čudo. Ona je dakle žena koja se zna smilovati, koja pomaže onima koji su u potrebi.

U tome je i naš poziv: biti milosrdan, tj. biti upućen na drugoga, željeti drugome služiti ili bolje reći: poslužiti.

Bl. Marija od Propetoga Petković, utemeljiteljica družbe Kćeri milosrđa bila je puna milosrdnosti, osjećajnog srca koje je bilo željno drugima koji su u potrebi služiti, pružati im Božje milosrđe i ljubav.

Ona je osnovala Družbu koju je nazvala: Kćeri milosrđa Trećeg reda Sv. Franje. Zašto svetog Franje? Jer je u tom svecu vidjela primjer koji ju je privlačio, da se posve razvlasti od bilo kojeg zemaljskog imanja, da se sva posveti svojim bližnjima i njihovim potrebama, te im pruža Božje milosrđe.

Tako i naše sestre Kćeri milosrđa ovdje u Ivanić-Gradu. I one su služile i služe. I to je njihovo poslanje, njihova karizma na kojoj zahvaljujemo Bogu ali i njima, svim sestrama koje su u ovih 80 godina boravile, živjele i radile u Ivanić-Gradu.

Molimo zajedno sa sv. Franjom, zajedno s Majkom Marijom od Propetoga, zajedno s Presvetom Bogorodicom:

„Svevišnji, dični Bože, rasvijetli tmine moga srca. Daj mi pravu vjeru, čvrstu nadu, savršenu ljubav; smisao i spoznaju, Gospodine, da izvršim tvoju svetu i istinsku volju!“ (sv. Franjo Asiški) Amen.