Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na primanju među kandidate za sveti red Ivana Ćorića
Petrinja, župna crkva Sv. Lovre, 25. kolovoza 2018.
Dragi kandidate za đakonat i prezbiterat Ivane, poštovani rektore Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa Anđelko, draga braćo svećenici, , drage časne sestre, draga braćo i sestre u vjeri!
Danas je sasvim običan dan – subota XX. tjedna kroz godinu – a opet ovdje u župnoj crkvi sv. Lovre đakona i mučenika zbiva se nesvakidašnji događaj. Primanje je to u kandidaturu za đakonat i prezbiterat te podjela službi lektora i akolite za Sisačku biskupiju kandidatu Ivanu Ćoriću.
Vi, dragi župljani, već poznajete Ivana: on je bio na pastoralnom praktikumu u ovoj župi od prošle jeseni. Na neki način on je bolje upoznao vas i našu Biskupiju, a mi smo bolje upoznali njega. Danas taj zajednički put dobiva nešto novo: otvaraju mu se vrata prema đakonatu i prezbiteratu u našoj Sisačkoj biskupiji. Ivane, ti dobivaš priliku. Priliku se može dobro upotrijebiti i doći do cilja koji ona pruža, a može se i propustiti priliku. To ovisi sada o tebi. Dakako, i o Bogu, dapače najviše o Bogu i njegovoj milosti. No, Bog može surađivati samo s onim koji to želi, koji svoju slobodnu volju podvrgne njegovoj.
Ivan je imao do ovoga časa zanimljiv i pomalo neuobičajeni put.
Rođen je 1989. u Travniku u Bosni, a kao malo dijete u vihoru domovinskog rata i agresije na BIH dolazi u Benkovac, gdje odrasta i nakon osnovnog školovanja odlazi u Zadar u malo sjemenište. Poslije mature šalje ga nadbiskup Ivan Prenđa u Rijeku na studij teologije, no nakon nekih nemilih događaja on nakon dvije godine sam napušta bogosloviju, traži pauzu i po nadbiskupovu izboru odlazi u župu Rukavac blizu Matulja kod župnika dr. Đure Puškarića, gdje ostaje 7 godina, završava teološki studij, 2013. diplomira te upisuje postdiplomski studij u specijalizaciji crkvene povijesti na KBF-u u Zagrebu. Prije godinu dana, dakle 2017. kuca na vrata naše Biskupije i moli primanje među sisačke bogoslove. Ovaj je proces sad došao do točke primanja u kandidate i dodjele službi lektora i akolite. Ivan se od danas upućuje na pastoralni odnosno đakonski praktikum u katedralnu župu Sv. Križa u Sisku. Kako će taj put dalje ići, vidjet ćemo. Neka samo završi prema Božjoj volji. Neka Ivan samo bude otvoren, iskren i s povjerenjem. U suradnji s Bogom i s predstavnicima Crkve, a za dobro ne toliko sebe koliko drugih, onih kojima smo poslani.
Današnja čitanja nas pozivaju da i ovaj događaj i uopće sebe kao vjernike promotrimo u svjetlu Božje Riječi.
Prorok Ezekiel (Ez 43,1-7a) je i ne znajući unišao u Božji hram, mjesto gdje Bog prebiva. Tu je otkrio slavu Božju koja je ispunjala to sveto mjesto i čuo je Božji glas. Slika je to Crkve. U Crkvi Kristovoj prebiva Bog, u njoj je nazočan naš Gospodin Isus Krist. I u zidanoj crkvi, i još više u Crkvi, zajednici Kristovih učenika. Tu nam Bog progovara, tu od nas očekuje strahopoštovanje i suradnju. Bogu je stalo prebivati među nama ljudima, biti s nama. A do čega je nama stalo? Ne bismo li i mi, a posebno oni koji su pozvani na svećeništvo i žele se Bogu posvetiti, trebali biti svjesni da je to činjenica izvanredne veličine koja i nas uzdiže? No, možemo i sami biti dio Božjeg veličanstvenog života, ako smo svjesni svoje malenosti, nevrijednosti i istine.
Toga u evanđelju (Mt 23,1-12) očito nisu bili svjesni farizeji kojima Isus upućuje svoju otvorenu kritiku.
Njegova kritika je u tome što im predbacuje prijetvornost, želju za ljudskom hvalom i nedosljednost jer oni: „govore, a ne čine; vežu i ljudima na pleća tovare teška nesnosna bremena, a sami ni da bi ih prstom makli; sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide..“
Prijetvornosti se treba čuvati… sam Gospodin je to rekao kada je upozorio apostole da se čuvaju „kvasca farizejskoga“. Kako? Iskrenošću! Naime, govoriti jedno a činiti drugo jest prijetvornost, a govoriti ono što i činiš, je iskrenost. Zatim nedosljedno je tovariti drugima teške terete i obveze a sam u tome ne sudjelovati. To nije moguće u Crkvi! Da svećenik obvezuje svoje vjernike na poštivanje Božjega zakona, a on se sam toga ne drži. Takvo ponašanje vodi u propast… prije svega takvoga pastira koji bi tako postupao. I najgore je tu rečeno da farizeji sve čine samo zbog ljudske hvale. Jednom Isus reče (Mt 5) da su oni koji traže ljudsku pohvalu – zato što se mole, što poste ili daju milostinju – već primili svoju nagradu, no da pravi vjernik ne treba težiti za tim da ga ljudi hvale, nego da ga vidi Bog koji je u tajnosti. Može izgledati isto djelo, ali nije isto ako se čini iz različitih motiva: kada činiš dobro ne zato da te hvale ljudi, nego radi toga što to Bog traži, tada jedino možeš primiti Božju nagradu. Toga budi i ti svjestan, Ivane.
Na kraju nas Isus uči kako oslovljavati jedni druge. Farizejima je silno stalo da ih drugi zovu „rabbi – učitelju!“ Isus međutim ne pridaje važnosti tome, nego dapače zapovijeda da se njegovi učenici ne zovu nikako drukčije nego – braća! „Ne dajte se zvati ‘Rabbi’ jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš — onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu jer jedan je vaš vođa — Krist.“ Kako je to lijep tekst! O kada bismo ga i mi poslušali! Ali nije poenta samo u tome da se tituliramo: „brate, sestro“, nego još više da se takvima smatramo i kao takvi međusobno surađujemo, ne nadmećući se, ne tražeći povlastice, ne prisvajajući sebi atribute koji nam ne pripadaju. A što nam pripada? To da smo jedni drugima braća i sestre. Zapamtimo: Mt 23,8!
I na kraju još jedno Isusovo upozorenje: „Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.“
Shvaćati svoj poziv kao služenje drugima, uživanje u tome da se bude drugi, ne prvi, da se čak bude i zadnji, da budemo svjesni kako o nama ne ovisi ništa, ali da sve ovisi o Bogu… sve nas to čini slobodnima. Poniznost nije u tome da pokušamo zavarati druge, glumeći kako im možemo služiti, a zapravo čeznemo biti prvi, veći i važniji, nego poniznost je u svijesti vlastite istine: istina je da sam ono što jesam, ni više ni manje. U tome mi osobit primjer može biti sv. Ivan Krstitelj: on nije sebe proglasio Mesijom – a mogao je jer je silan svijet hrlio za njim. Ne! On je svjesno odbacio tu mogućnost, te je htio biti samo ono što je stvarno i bio: „glas koji viče u pustinji pripravite put Gospodinu!“ On je samo htio pokazivati na Mesiju, htio je pripremiti put za njega. I to je njegova veličina – istina, koje je bio svjestan, koju je prihvatio i živio. Tako je i nama svima, i tebi, dragi Ivane!
Neka Te Bog vodi, da budeš zadovoljan što ćeš moći služiti ne zapovijedati, biti malen a ne velik, što ćeš moći vršiti Božju a ne svoju volju.
Amen.