Profesor Tomislav Ivančić, svećenik, teolog, kanonik, osoba je veoma velikog utjecaja u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj i u hrvatskom društvu. Ne treba posebno podsjećati kako je on bio i član Međunarodne teološke komisije u koju se imenuju najbolji teolozi iz čitavoga svijeta. Ne treba podsjećati, jer to svi znaju, kako je on bio i prvi svećenik izabran u časnu službu rektora Zagrebačkog sveučilišta. Ali meni je ostao u posebnom sjećanju kao profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i kao voditelj seminara za evangelizaciju, čemu se on u svoje vrijeme bio veoma posvetio. No valja reći da je on to dvoje znao dobro povezivati, tako da smo i mi njegovi studenti mogli i na predavanjima čuti nešto od bogatog iskustva koje je stekao na brojnim spomenutim seminarima, a na tim je skupovima dakako koristio svoje znanje teologije iz svoje profesure.
U svakom slučaju, i na predavanjima na fakultetu i u vođenju seminara za evangelizaciju prof. Ivančić bio je uvijek izvanredno uvjerljiv. Imao je posebnu snagu uvjeravanja, rekao bih zato što je potpuno stajao iza svojih riječi. Sjećam se tako da me je upravo pogodila jedna od njegovih prvih rečenica koju sam od njega čuo na jednom predavanju, a to je – da je Bog živ. To mi danas predstavlja sasvim normalnu spoznaju, istinu od koje se živi, iskustvo koje svaki kršćanin mora steći i imati, ali tada, kao studentu – ta me je riječ pogodila. I čitav sam svoj život preispitivao u odnosu na tu izrečenu istinu… Zato sam poželio upoznati njegovu zajednicu mladih u Frankopanskoj, gdje je on držao studentski vjeronauk, pa sam nekoliko puta otišao na te susrete, a bio sam i čest sudionik nedjeljnih misa koje je predvodio za te svoje studente u crkvi svetog Vinka u Frankopanskoj. Kad sam postao đakon, više sam puta na tim slavljima njemu posluživao. A bio sam i na nekoliko evangelizacijskih seminara. Njegova uvjerljivost govora o Bogu osvajala je slušatelje i osobito njegova molitva, koju je predvodio, otvarala je nove horizonte i mijenjala ljude. I sam sam to doživio još kao student u Odri, pa potom u Varaždinu kod franjevaca gdje je s njim taj seminar vodio i pater Zvjezdan Linić. Oni su se međusobno nadopunjavali i bili su baš dobri duhovni vođe. Profesor Ivančić svojom intelektualnom superiornošću provocirao je svakog sudionika da se suoči s egzistencijalnim pitanjem osobnog odnosa prema Kristu, a pater Zvjezdan svojom je, rekao bih blagošću i ljubaznošću, poticao na djetinju ljubav prema Kristu i Crkvi.
Profesor Ivančić postao mi je nakon Domovinskog rata i kolega jer sam i sam došao za predavača na Katolički bogoslovni fakultet, kad je on bio i dekan pa smo se sretali na hodnicima, ali i surađivali u nekim projektima, npr. razgraničenju kolegija ekleziologije, koji je na prijedlog profesora Ivana Goluba, mog šefa katedre, podijeljen na dva kolegija: dogmatski i fundamentalni. Kad sam postao biskup, on me štitio da ostanem na fakultetu premda su neki željeli da ga napustim, ali to su već moje osobne priče, no mogu samo reći da sam u njemu imao nekoga koji mi je davao potporu i razumijevanje.
Želim samo kratko posvjedočiti kako je profesor Tomislav Ivančić za mene bio i ostao iznimno snažan duhovni vođa koji je na mojem životnom putu pridonio izgradnji mojeg osobnog susreta s Bogom, koji mi je pomogao da otkrijem bitno i kojem sam zahvalan za radikalni poziv da slijedim Krista Gospodina. Ovim mojim pismom, prisjećanjem na njega, želio bih mu osobno iskreno zahvaliti na tome.
U Sisku, o prvoj obljetnici smrti prof. Tomislava Ivančića, na Pepelnicu – 14. veljače 2018.
+Vlado Košić,
biskup sisački