Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Govor na predstavljanju knjige Zdravka Tomca “Misli o vjeri, nevjeri, kulturi života i kulturi smrti”.

Zagreb, Pastoralni institut, 26. ožujka 2018.

Poštovani autore prof. Zdravko Tomac, poštovani uzvanici i dragi sudionici ovog događaja predstavljanja knjige „Misli o vjeri i nevjeri…“,

Možda bi bilo dobro da je umjesto mene netko drugi, jer meni se čini da sam već sve rekao o dragom prof. Tomcu, čijih sam nekoliko knjiga i predstavljao – posebice knjige „Obraćenje“, „Moj obračun s KGB-om“, „Memoari“ i „Crveni predsjednik“. Ova knjiga mogla bi biti svojevrsna bilanca ili zaokružen zaključak svih Tomčevih razmišljanja o vjeri, o kršćanstvu, o Katoličkoj Crkvi, o svojem obraćenju, ali i o današnjim problemima s obzirom na rastakanje hrvatske države, njegova borba za ideale slobode i neovisnosti hrvatskoga naroda.

Čitajući ponovno misli iznesene u ovoj knjizi, na margine sam zapisivao svoje dojmove i asocijacije. Tako sam uz naslov stavio: „Zdravko Tomac Filozof. Naime, u najboljem smislu riječi može se zaključiti kako su stalna preispitivanja autora o vjeri i nevjeri, o sebi i svojem obraćenju, o ulozi Boga u čovjekovu životu, zapravo filozofske rasprave. Pomislio sam na svetog Justina kojeg se u starini nazivalo „Justin Filozof“ jer je svojim djelima utro put dijalogu vjere i filozofije svoga vremena. Tako se slično i prof. Tomac u svojim razmišljanjima neprestano poziva na Dostojevskog, na Meistera Eckharta, na Eisteina, Seneku, Byrona, Oscra Wildea, Soerena Kierkegaarda, Tolstoja, Schopenhauera, Marxa i drugih mislilaca… da bi od njihovih i vlastitih ideja satkao svoj svijet… opet svijet ideja? Kad se čitaju samo te misli, moglo bi se tako zaključiti, ali kad se uoče i iskustva kojima obiluje život Zdravka Tomca, a koja on u svojim tekstovima navodi i tumači, tada se vidi da to nisu bile samo ideje. K tome, valja uočiti da je Tomac uvijek angažirani filozof, odnosno da on želi svojim idejama mijenjati društvo, da ga zanimaju svi procesi koji se događaju, i u kojima on aktivno sudjeluje, u suvremenoj hrvatskoj povijesti.

Došla mi je još jedna asocijacija, a to je da bi se Zdravka Tomca moglo usporediti i sa svetim Tomom Akvinskim. Dakako, ne u svim nego u nekim elementima, npr. u tome kako spekulativno ali logični razglaba o duhovnim odnosno teološkim stvarnostima. O tim skolastičkim razmišljanjima ima i anegdota, da su skolastički teolozi raspravljali i o takvim banalnostima, koliko na vrh igle stane anđela… Dakako, da je to posve nepotrebna i beživotna spekulacija. Nisam mislio u svojoj usporedbi prof. Tomca sa sv. Tomom o tome, ali djelomično bih aludirao i na to, kako je naime nemoguće istražiti i filozofski razriješiti sve dvojbe koje možemo imati s obzirom na beskrajno znanje božanskih stvarnosti…

Ali moram vam reći da sam došao do zaključka da bi se prof. Tomca trebalo usporediti i s bl. Alojzijem Stepincem, jasno u jednom smislu: naime, kod bl. Alojzija njegova vjera nije se mogla odvojiti od njegove ljubavi prema hrvatskom narodu, on je to smatrao toliko povezanim da je bio spreman život dati i za vjeru u Krista, ali i za slobodu svoga hrvatskog naroda. Ne znam koliko je to do kraja prisutno u razmišljanjima prof. Tomca, ali sigurno je da je njegovo obraćenje i njegova vjera također silno povezana s društvenim angažmanom, odnosno s nastojanjem da se ostvari i poboljša sloboda hrvatskog naroda, za koji se on stalno borio i bori.

Još bih želio imenovati – kad sam već kod uspoređivanja i paralela – i jednu zabludu koju je Tomac dijelio s pok. predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, a ta je: uvjerenje da će, poput njih dvojice koji su bili komunisti pa su postali borci za nacionalno oslobođenje i državnost svoga naroda, da će njihov primjer slijediti svi komunisti. Mislim da je zato Tuđman otklonio donošenje lustracije, jer se naime nadao da će i drugi komunisti dolaskom samostalne hrvatske države napustiti svoje jugoslavenstvo i padom komunizma svoj komunistički način razmišljanja i djelovanja. Tu su se i Tuđman i Tomac – prevarili.

Budući da mi je prof. Zdravko Tomac sam dao slobodu i da ga kritiziram – rekao mi je naime da očekuje ne samo pohvale nego i da ga, kao i uvijek, i kritiziram – ja ću istaknuti nekoliko primjera koje bih mu preporučio da dublje prouči i ako može ispravi.

Prvi je, njegov odnos prema Bogu koji je bivalentan, naime Tomac kaže da je Bog i dobar i zao, da je on i svjetlost i tama. To se na nekoliko mjesta vidi, naime, kako on religiju smatra i svojevrsnim ulaženjem u misterij, što jest točno, ali naše povjerenje – jer to je vjera – jest prepuštanje u Očeve ruke, u ruke onoga koji je sama dobrota, sama svjetlost. Zapravo za njega je Isus – svjetlost, što je za svakog kršćanina, ali valja jasno reći sa sv. Ivanom apostolom: „Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve. Reknemo li da imamo zajedništvo s njim, a u tami hodimo, lažemo i ne činimo istine. .ako u svjetlosti hodimo, kako što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima i krv Isusa, Sina njegova, čisti nas od svakoga grijeha.“ (1 Iv 1,5-7).

Ta moguća dvojnost Božja nazire se i u opisu Abrahama, kojeg autor uzima kao primjer potisnute etičnosti odnosno supremacije vjere nad etikom – budući da je on, iz vjere, pošao ubiti vlastitog sina… Međutim, ja sam uz to poglavlje dopisao: „nedovršena priča“. Zašto? Jer istina je da je Abraham pošao na brdo Moriju žrtvovati svoga sina Izaka uvjeren da se tako pokorava samom Bogu, koji to od njega traži, ali je činjenica i to da ga je prije negoli će to učiniti sam Bog, po anđelu, zaustavio da to ne učini te možemo reći da je otada posve jasno da Bog ne traži, dapače da zabranjuje, ubijanje ljudi u ime vjere u Boga! Tako protumačen događaj Abrahamove spremnosti da žrtvuje sina Izaka pokazao bi da je vjera suglasna s etikom i da se štoviše one međusobno nadopunjuju a ne ukidaju.

Abuzusi koji su se javljali u kršćanstvu, poput inkvizicije, lomača i tamnica, koje autor prikazuje kao pobjedu „načela proklinjanja nad načelom blagoslova“ (str. 30), nisu i ne mogu biti dio propovijedanja Evanđelja (premda su njihovi protagonisti vjerojatno tako mislili), nego – kao što je rekao sv. Ivan Pavao II. u svojem „čišćenju pamćenja“ (purificatio memoriae) i molitvi za oprost Crkve za sva počinjena zlodjela prilikom proslave Velikog jubileja 2000. godine –to su necrkvena djela, grijesi na tijelu Crkve. A Crkva je bila i jest ne samo sveta nego i grješna, i zato „Ecclesia semper reformanda – Crkva se mora uvijek obnavljati“.

Također je zanimljiv zahtjev autorov da bi kršćanstvo trebalo radikalno prekinuti sa Starim zavjetom jer je u SZ Bog okrutan i osvetoljubiv, onaj koji kažnjava, dok je Bog kojega je objavio Isus Krist milosrdan Otac koji ljubi i oprašta. Na taj zahtjev treba reći da se on javio i na početku kršćanstva, ali kršćani nisu željeli prekinuti sa SZ. Pa i Isus je rekao da ni jedan zarez, jota, iz Zakona tj. Tore neće proći… Dakle, kršćani prihvaćaju SZ-objavu kao progresivno očitovanje Boga koji se na potpun način objavio u Isusu. Ali već u SZ postavljeni su temelji, recimo Deset Božjih zapovijedi ili toliki psalmi i proročki tekstovi koji govore i o Bogu milosrdnom kao majka, o Bogu koji ljubi, dapače o Bogu koji će poslati Mesiju koji će za nas ljude trpjeti i umrijeti. Kršćansko načelo po kojem mi promatramo odnos SZ i NZ izrečen je riječju: Novum in Vetere Latet, Vetus in Novo Patet – Novi se u starom skriva, a stari se u novom otkriva.

Ili više puta spominjana Kabala. Nekada ju prof. Tomac spominje u prvotnom a nekad u prenesenom smislu, no svaki put je to ulaženje u neko područje „mističnosti“, što zapravo za nas kršćane to nije – budući da je Kabala praznovjerje a ne kršćanska (ili židovska) mistika. On ide tako daleko da govori i o Marxovoj Kabali, u smislu mistike ili bolje magije, dok je u stvari riječ – kao i kod Hitlera – o praznovjerju, ili o nekom surogatu religioznosti koja je takozvana ili po nekoj vlastitoj mjeri skrojena religioznost, ali to nije prava religioznost pa je prema tome to – antireligioznost.

Tzv. Marxovu Kabalu Tomac suprotstavlja Biblijskom Kabali – a koja ne postoji, jer Biblija ne govori jezikom magije i praznovjerja. Biblija je knjiga koja iznosi vjersku istinu, dok je Kabala parareligijski sustav koji su neki Židovi napravili da „mistično“ a u stvari magijski interpretiraju svijet i Boga. No, sviđa mi se kako Tomac prikazuje moderni globalizam kao utopiju, jednaku komunizmu, kao parareligiju tj. pokušaj da se religijskim simbolima i govorom o raju zemaljskom, ali bez Boga, zavara i porobi ljude.

Moglo bi se u ovom kontekstu reći i riječ dvije o opasnosti koja se nadvila u ove dane nad našu Domovinu, a zove se Istanbulska konvencija. Riječ je o dokumentu koji se dopadljivo predstavlja kao Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. A zapravo je to višestruko opasni papir, za koji nikome nije jasno – ili barem nije to obrazloženo – zašto se baš sada i baš ovako, nasilno gura i želi ratificirati u Hrvatskoj. Očito tu nešto nije u redu, kad je jasno da ona sadrži tzv. rodnu ili gender idologiju. Neki kažu pa već su ti pojmovi roda i u drugim zakonima u RH. Ali ako oni nisu dio naše tradicije i mi ih ne želimo, zašto ih moramo još dodavati ovim dokumentom, tim više što se za njegovu provedbu države koje ga ratificiraju moraju obvezati na međunarodni nadzor i na financiranje tih nevladinih udruga koje će moći nametati njegovu provedbu i tražiti za to ne mala sredstva. Hrvatska je u subotu rekla: mi to ne želimo! Ali Vlada prisiljava svoje članove – ja osobno znam za  to – da se to uvede… Zašto? Tko nam to nameće i zar mi ne možemo sami štititi sve ugrožene, i žene i muževe, i siromašne, i djecu i starce… zašto samo žene? Očito je u pitanje i odricanje od dijela suvereniteta, a ne znamo zašto bismo to trebali prihvatiti? Što se dogodilo zemljama koje to nisu učinile? Ništa! Pa zašto se sad sva ljevica ujedinila, a i tzv. desnica u RH – koja time pokazuje da niti ne postoji!? Narod nije dao povjerenje na izborima da njegovi predstavnici rade protiv volje svojih građana, da se dogovaraju sa strankama suprotnih programa i nameću lijeve, globalističke i nenaravne trendove… Ja kao katolički biskup zahtijevam od katolika da ne dopuste takvu devastaciju naše kulture, našeg identiteta i našeg suverenitate! Ako Vlada nije u stanju štititi svoj narod, takvu Vladu koja radije štiti neke globalističke centre moći – mi ne želimo!

I da kažem koju riječ o Velikom tjednu u koji smo ušli jučer Nedjeljom muke Gospodnje.

Sveti Augustin – u propovijedi za današnju Službu čitanja – kaže: „Zašto se ljudska slabost susteže vjerovati u ono što će biti, da će ljudi jednom živjeti zajedno s Bogom? Mnogo nevjerojatnije već se dogodilo kad je Bog umro radi ljudi.“

To bih i ja mogao poruči našem dragom profesoru Zdravku Tomcu i tolikima koji neprestano propitkuju smisao života i smrti i traže Boga: ne bojmo se povjerovati Kristu, on je za nas umro i uskrsnuo! Više nam nije mogao dati. Imajmo povjerenja u njega jer on je sama ljubav, samo dobro, sama svjetlost, on nas izvodi iz svih naših tama. Blago onome koji je spoznao da je slijedio krivu zvijezdu vodilju i u Kristu našao pravu i jednu zvijezdu svoga života kojeg treba slijediti.

Moram priznati da me prof. Tomac fascinirao svojom izjavom da je nakon obraćenja doživio da se više ne boji smrti. To i jest sadržaj uskrsne vjere, Uskrs!

Sa sv. Franjom bih zaključio – iz njegove Pjesme stvorova:

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu;
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.

Svima neka vam je sretan Uskrs!

Hvala vam na pozornosti!