Na prvu godišnjicu posvećenja u ponedjeljak 12. rujna 2011. godine u crkvi Svetoga Antuna Padovanskog u Hrvatskoj Kostajnici, te na dvadesetu obljetnicu kako su hrabri hrvatski branitelji i civili probili se iz okupirane Hrvatske Kostajnice prema Hrvatskoj Dubici euharistijsko slavlje predvodio je p. Tomislav Božiček, gvardijan matične kuće u Kloštru Ivaniću. Uz p. Božićeka koncelebrirali su prečasni Milan Begić, dekana dubiči, vlč. Blahomir Proucha župnik župe Svete Katarine u Komarevu te domaćini p. Svetislav Krnjak i p. Stjepan Jambrošić. Uz okupljene vjernike na misi su sudjelovali i državni tajnik Ivica Perović, saborska zastupnica Marijana Petir, članovi udruge obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja „Hrvatski Feniks“ kao i predstavnici općine Majur.

Pater Tomislav se u propovijedi osvrnuo na sva tri događaja koji slavimo na današnji dan: na godišnjicu posvete crkve, na dvadeset godina proboja iz okupirane Hrvatske Kostajnice i na blagdan Imena Marijina te kazao: „Usudio bih se reći daje to bio rat protiv Boga, jer u njemu su prva meta bile baš crkve koje ukazuju na prisutnost Božju te su upravo zato toliko smetale naše neprijatelje jer u našim gradovima i selima one svoje zvonike dižu prema nebu, te su ih nemilosrdno rušili, nadajući se da će tako zatrti našu čežnju za nebeskim. Mi smo međutim znali da se protiv Boga ne može te smo još više osjećali koliko su nam te naše drage crkve značile. Danas crkve podižemo i posvećujemo ih, ali se pitamo: Jesmo li mi doista sačuvali vjeru, jesmo li mi vidljivi hramovi Božje prisutnosti na ovom svijetu? Nad tim moramo bdjeti više negoli čuvati naše crkve da nam ih opet neki neprijatelji ne sruše. Neprijatelji Božji ne miruju, oni neprestano ruše.

Biti s Isusom, biti obdaren njegovim svetim Duhom, znači iskazivati pravo klanjanje Bogu. Da bismo dalje napredovali u kršćanskom životu – po sakramentima Krizme i osobito nedjeljne Euharistije, po svetoj Pričesti, da bismo se klanjali Bogu pobožnošću svoje duše – u molitvama i zajedničkim i osobnim, za sve to – potrebna nam je ova crkva u Hrvatskoj Kostajnici. I mi smo ponosni na nju, i mi rado danas zahvaljujemo Bogu i svim dobrim ljudima koji su ju gradili i koji ju još urešuju, vitraji, prije svega svojom vjerom i pobožnošću. Neka nitko u njoj ne vidi prijetnju, jer ona je poziv svima, i katolicima i pravoslavnim i muslimanima koji ovdje žive, da je Bog ovdje prisutan.“ Po završetku euharistijskog slavlja okupljeni vjernici krenuli su u procesiji u ulicu Ratka Djetelića kojom je 12. rujna 1991. godine krenula kolona branitelja i civila prema Hrvatskoj Dubici. Tu je postavljena spomen ploča na taj povijesni događaj. Slijedilo je polaganje vijenaca i paljenje svijeća.

Uz poglavarstvo grada Hrvatske Kostajnice i drugih predstavnika koji su položili vijence bili su i predstavnici učenika srednje škole „Ivan Trnski“ iz Hrvatske Kostajnice, koji su položili upaljene svijeće. Gospodin Tvrtko Sokler se kratko obratio okupljenima a pater Tomislav je završio ovo slavlje molitvom Očenaš za sve koji su toga dana 12. rujna 1991. položili u proboju svoje život. AS

Fra. Tomislav Božićek, OFM, gvardijan
Homilija na obljetnicu Posvete crkve Crkva Svetog Antuna Padovanskog
Hrvatska Kostajnica 12. rujna 2011. godine

Draga braćo i sestre, saborski zastupnici, gospodine gradonačelnice grada Hrvatske Kostajnice, predstavnici državne vlasti, sve Vas srdačno pozdravljam.

Pozdravljam na osobit način i moju braću franjevce fra Stjepana, župnika župe sv. Nikole i fra Svetislava. Pozdravljam i ostale svećenike, suslavitelje ovoga svetoga misnoga slavlja. Danas smo dionici lijepog i važnog slavlja, slavimo prvu obljetnicu posvete ove crkve sv. Antuna Padovanskoga u Hrvatskoj Kostajnici, također obilježavamo i 20 obljetnicu proboja iz opkoljenoga grada Hrvatske Kostajnice koji je bio okružen velikosrpskim paravojnim postrojbama i bivšom „JNA”. Zato ćemo na osobit način danas moliti za poginule hrvatske branitelje, njihove obitelji te obitelji nestalih hrvatskih branitelja.

Prije točno godinu dana mons. Vlado Košić, biskup sisački posvetio je ovu crkvu sv. Antuna. Želimo zahvaliti Bogu za ovaj dar. Želimo zahvaliti i svim ljudima koji su se trudili da smo mi danas u ovoj lijepoj crkvi. Svi znamo daje 1991. godine ova crkva, kao i župna crkva sv. Nikole u Kostajnici, spaljena i srušena. Učinili su to oni koji su prognali katolički narod iz ovog kraja, oni koji su željeli da se mi nikada više ovamo ne vratimo, da tu ne bude onih koji će slaviti Isusa Krista i njegovati katoličku dušu svoga naroda koja na ovom mjestu traje kroz tolika stoljeća. Međutim, prevarili su se. Naši su se ljudi vratili, mi smo opet ovdje i sagradili smo porušeno, a što još stoji u ruševinama, i to ćemo podići. Dužni smo to sebi, novim naraštajima, ali i našim precima, posebno našim osloboditeljima, hrvatskim braniteljima koji su dali svoje živote za našu slobodu.

Danas se, na ovaj dan, 12. Rujna, Kostajnica spominje također i svojih poginulih branitelja koji su u proboju iz neprijateljskog obruča dali živote, a mnogi završili u logorima i tako prinijeli svoju žrtvu za slobodu ovoga grada. Prije 20. godina, iz grada opkoljenog sa svih četiriju strana hrvatski branitelji i civili, nakon višednevne opsade i izolacije, krenulo je u proboj iz grada cestom Hrvatska Kostajnica – Hrvatska Dubica. Prije proboja, više od 300 hrvatskih branitelja grada predalo seje na mostu preko Une. Ovaj čin proboja je bio jedan od najhrabrijih pothvata u Domovinskom ratu. Zato ćemo s ozbiljnošću i zahvalnošću sudjelovati danas u ovom euharistijskom slavlju. Mi smo svjesni daje čovjek najveća vrijednost, jer i Sveto nas Pismo uči daje najvažniji hram -upravo svaki kršteni čovjek. Slavimo obljetnicu posvete crkve. Potrebno nam je ovo uređeno svetište, ova crkva, ovo sveto mjesto susreta s Bogom. Znamo daje najvažnije da smo mi, kršćani, živi Božji hram, kako smo čuli da nas potiče sv. Pavao, ali je potrebno i da nas na to neprestano potiču i sveti znakovi, od kojih je upravo sagrađena i posvećena crkva takav najizvrsniji znak, budući da sama njezina prisutnost u jednom mjestu poziva vjernike na molitvu i na susret s Bogom.

Usudio bih se reći daje to bio rat protiv Boga, jer u njemu su prva meta bile baš crkve koje ukazuju na prisutnost Božju te su upravo zato toliko smetale naše neprijatelje jer u našim gradovima i selima one svoje zvonike dižu prema nebu, te su ih nemilosrdno rušili, nadajući se da će tako zatrti našu čežnju za nebeskim. Mi smo međutim znali da se protiv Boga ne može te smo još više osjećali koliko su nam te naše drage crkve značile. Danas crkve podižemo i posvećujemo ih, ali se pitamo: Jesmo li mi doista sačuvali vjeru, jesmo li mi vidljivi hramovi Božje prisutnosti na ovom svijetu? Nad tim moramo bdjeti više negoli čuvati naše crkve da nam ih opet neki neprijatelji ne sruše. Neprijatelji Božji ne miruju, oni neprestano ruše.

Biti s Isusom, biti obdaren njegovim svetim Duhom, znači iskazivati pravo klanjanje Bogu. Da bismo dalje napredovali u kršćanskom životu – po sakramentima Krizme i osobito nedjeljne Euharistije, po svetoj Pričesti, da bismo se klanjali Bogu pobožnošću svoje duše – u molitvama i zajedničkim i osobnim, za sve to – potrebna nam je ova crkva u Hrvatskoj Kostajnici. I mi smo ponosni na nju, i mi rado danas zahvaljujemo Bogu i svim dobrim ljudima koji su ju gradili i koji ju još urešuju, vitraji, prije svega svojom vjerom i pobožnošću. Neka nitko u njoj ne vidi prijetnju, jer ona je poziv svima, i katolicima i pravoslavnim i muslimanima koji ovdje žive, da je Bog ovdje prisutan. Stoje naša snaga, braćo i sestre? Zar ne upravo ovakva radost za koju znamo da nije samo naša nego i Božja. Da, on se s nama veseli kad činimo dobro, a tuguje kad se događa zlo, kad čovjek čovjeka mrzi, kad ga progoni, ubija, uništava mu njegova dobra. Ne ponovilo se nikada to vrijeme više! Učinimo sve da budemo dostojni imena da smo Kristovi, da smo mi svojim životima prisutnost Božja na zemlji, da se po nama osjeti i Bog na djelu, u Hrvatskoj Kostajnici, po našoj međusobnoj ljubavi, iz koje ne smije biti isključen nijedan čovjek, ni oni koji su nam neprijatelji, da dobrom pobijedimo i njihovo zlo, te i oni čine dobro. Današnji blagdan želi nas podsjetiti da imamo zajedničke temelje, da pripadamo jedni drugima i da samo povezani jedni s drugima možemo ostvariti Kristov nalog. Isus govori o novome Hramu, o novome načinu Božje prisutnosti među svojim narodom i pri tom misli na svoje tijelo, na sebe samoga. Tek po Isusovu uskrsnuću njegovi će učenici shvatiti daje Isus tom prilikom govorio o svome uskrsnuću.

Kao stoje Isus ušao u Hram i ondje učinio reda, tako on želi ući i u naš život i u njemu uspostaviti red; uspostaviti reda u hramu našeg života, u hramu naših obitelji, naših župskih zajednica. I što sve on tu u nama, u našim obiteljima, u našim zajednicama nalazi?! Čime mi sve trgujemo, s kime sve pregovaramo …? Ima li uopće Bog još mjesta u našem životu? Prema tome, ako želimo s veseljem slaviti rođendan hrama, ne smijemo u sebi razoriti žive Božje hramove zlim djelima. Ova crkva iz kamenja podsjeća nas na Crkvu satkanu iz živih, vjernih ljudi, ljudi koji su svjesni da trebaju misliti na Boga, o njemu govoriti i njegovu spasenjsku poruku prenositi drugima. A to ćemo moći činiti samo ako se znamo na trenutak u svojem svakidašnjem životu zaustaviti, prekinuti svoj posao i usmjeriti svoje misli k Bogu. Svi mi imamo iskustvo kako usred naših poslova, briga, opterećenja često zaboravljamo na Boga. Treba znati svako malo učiniti stanku i misli svoje usmjeriti prema njemu koji je stožer našega života, čvrsto uporište našega života. Današnji blagdan nas upozorava da u struji svagdašnjih zbivanja ne smijemo zaboraviti Boga koji nam svako malo dolazi ususret, kuca na vrata našega srca. O nama ovisi, hoćemo li ga prepoznati ili ne, s njime zapodjeti razgovor ili ostati nijemima. Bog nam često dolazi ususret, govori nam tihim glasom kroz našu savjest, tako tihim da ne može prodrijeti kroz buku naših poslova, trgovanja, stremljenja za zemaljskim. Crkva je tu da nas sabire da bismo zajedno slavili Boga, da bismo slušali njegovu riječ i da bismo mu mogli šapnuti: vjerujem u Te, ufam se u Te i ljubim Te!

Kad dolazimo u crkvu da tu slavimo euharistiju, svetu misu, onda otajstveno susrećemo Isusa Krista, uskrsloga i proslavljenoga, i po njemu Boga, našega zajedničkoga Oca. Euharistija je susret s uskrslim Kristom. Njegova nas prisutnost želi dotaknuti, izliječiti naše rane, jačati nas za naše nove dužnosti. Zato je euharistijsko slavlje za nas kršćane tako važno. Treba iznad svega nastojati da iz same euharistije, iz samoga susreta s Kristom, proiziđe sila, snaga, milost koja jedino uspješno privlači. U euharistijskom se slavlju treba otvoriti uskrslomu Gospodinu, otvoriti mu se za dar milosti, ljubavi i života, iskusiti njegovu prisutnost. Prepoznati Isusa dok nam govori i tumači biblijska čitanja, da bismo odlazeći svojim domovima mogli reći: »Nije li gorjelo srce u nama, dok nam je putem govorio, dok nam je tumačio Pisma!« (Lk 24, 32). Krist nam govori u evanđelju, u kanonu i u pretvorbi on izgovara riječi blagoslova i riječi posvećenja i pretvorbe euharistijskih darova kruha i vina. On lomi kruh i dijeli nam ga, dijeleći tako i sebe sama. On s nama, sinovima i kćerima milosrdnoga Oca, moli Očenaš, on nam daje mir. Zahvalni Bogu za današnji dan prihvatimo poruku koju nam po ovom djelu upućuje Gospodin. On nas želi poučiti daje teško graditi dobro, ali se to jedino isplati jer samo smo tako njegova djeca. On želi da nas ova crkva sv. Antuna okuplja i odgaja da budemo pozorni na Njegovu blizinu i da zbog Njega svima budemo braća i sestre. Neka nam On u tome i pomogne! Neka nas jača svojim Svetim Duhom, krijepi Riječju svoga Sina i primjerima svetih, na poseban način svetog Antuna Padovanskoga.

Danas se spominjemo i blagdana Ime Marijino. Marija hebrejski Mirjam znači „od Boga ljubljena”. Ime je znak osobe, Označuje čovjekov identitet, njegovu osobnost, samostalnost, njegovu originalnost i njegovo pravo da živi. Tko nosi ime nekog sveca, taj ima osjećaj da ga taj svetac zagovara, daje s njime povezan, da ga prati, štiti, brani, da s njime putuje i s njime radi, da će ga braniti. Blažena Djevica Marija koja je od Boga odabrana da bude Majka Sina Božjega određena je da bude i naša duhovna Majka. Neka nas Blažena Djevica Marija na našem životnom putu pomaže, prati, vodi i zagovara kao što je vodila i naše branitelje u domovinskom ratu s krunicom oko vrata. Amen