Uvijek sam se radovala zajedničkoj molitvi. Ne kažem da takva molitva može zamijeniti osobnu, ali svakako može potaknuti ljude na međusobno usavršavanje. A i sam Gospodin otkrio nam je; “Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.” Zato bih se rado priklonila mišljenju o važnosti zajedništva.
***
Mnoge filozofije nastoje prikazati čovjeka kao zasebnu jedinku koja živi samo za sebe i po sebi. Ma, najlakše se je prikloniti, recimo solističkom uvjerenju i bezbrižno živjeti za sebe, jer drugi ionako po takvom uvjerenju nisu ništa više nego obično puko priviđenje. Sve je u današnjem svijetu postalo relativno i subjektivno! No, koliko se god snažno iskrivljuju neke temeljne dogme, i koliko se god pokušava baš sve svesti na “razumsko shvaćanje”, toliko snažnija je i nepokolebljivija prava istina koja nas unatoč svim napastima zala, još uvijek, po svome obećanju vodi, ohrabruje i snaži. Ta mi smo zbog drugih, i za druge, zar nije to ljepša činjenica?
***
Ne mogu zaboraviti ozareno bratovo lice kada mi je prepričavao doživljaje s jednog susreta iz Taizéa. Promatrajući i slušajući ga, i u meni se zapalila želja za prisustvovanjem na takvom susretu. Predivno je govorio o iskustvima sa zajedničkih molitava. Mislila sam da pokušava biti duhovit kada je naveo tišinu, kojoj su se na zajedničkim molitvama predavali, kao najljepše trenutke susreta. Tada još nisam shvaćala pravu bit i vrijednost svih tih zgoda, ali gledajući brata kako s radošću progovara o stečenim iskustvima, pretpostavljala sam ljepotu koju zajedništvo na takvim susretima donosi…
***
I došao je dan, 13.veljače 2011.godine kada smo i u Sisku imali prilike moliti na način kako to čine braća iz Taizéa. Nije to prvi put, no i ovaj je kao i svi prethodni važan spomena. Posjetio nas je i jedan pripadnik redovničke ekumenske zajednice koju je utemeljio brat Roger, 1940.godine. Srela sam ga prije večernje svete mise u hodniku Pastoralnog centra, bio je to brat Ulrich. Pružajući mu ruku primijetila sam njegov neobično miran, dubok i iskren pogled. Inače, brat Ulrich govori njemačkim jezikom, ali ni hrvatski mu nije stran, tako da smo uspostavili i kakvu-takvu komunikaciju koja je na mene ostavila dubok dojam. Zadivilo me s koliko je dobrote, poniznosti i jednostavnosti taj brat pristupao svakome s kim se susreo. I mali i neznatni u njegovim su očima bivali velikima.
***
Nakon nedjeljne večernje svete mise koju je predvodio naš župni vikar, vlč. Mato Malekinušić, uslijedilo je i molitveno druženje kroz pjesmu, iščitavanje psalama, čitanja iz Novog zavjeta (katkada se čita iz Starog zavjeta) te Evanđelja, tišinu i molitvenih zaziva, uz molitvu koju nas je naučio naš Gospodin, Isus Krist – Oče naš i završne molitve. To je nepromjenjiva građa “taizéovskih molitava”. Pjevanje su animirali mladi. Ne mogu sa sigurnošću reći iz kojih su sve župa potjecali, no cijeli susret zbio se na razini biskupije čemu su svojim prisustvom doprinijeli brat Ulrich kojeg sam prethodno spomenula te sisački biskup, mons. Vlado Košić. Uz njega ne možemo ne spomenuti i našeg katedralnog župnika, mr. sc. Antuna Sentea ml. te povjerenika za pastoral mladih Sisačke biskupije, vlč. Branka Koretića koji su uz spomenutog vlč. Matu također svojim prisustvom pridonijeli ljepoti zajedništva.
***
Meni osobno najviše su se dopali trenuci tišine u kojoj je svatko od nas pronalazio svoj mir. Zanimljivo je da tišina ne predstavlja smirenost, blagost i odsutnost svih zvukova i titraja, kako obično pokušavamo definirati taj “pojam”. Rekla bih da katkada stvarno zna provocirati svojom začuđujućom zvučnošću i kao da nas baš u tim trenucima Bog pokušava prodrmati i ukazati nam na sve ono što ne čujemo u bučnoj i žurnoj svakodnevici. Tako je rijetka tišina u mom životu, ali On ipak ustraje i dalje, nada se, i čeka, čeka da povede svog nevjernog Tomu na jedinu pravu avanturu života.
***
“A sada na Taizevski čan na sisački način, u Pastoralni centar svi na daljnje druženje”, na šaljiv način, nakon blagoslova sisačkog biskupa mons. Vlade Košića, pozvao nas je naš katedralni župnik Toni. Nakon te rečenice na mnogim licima zasjao je osmijeh; nadali su se čaju kojeg smo kasnije ispijali grijući se u pastoralnom centru? Da…zasigurno i te neke male stvari mogu pridonijeti dobrom raspoloženju, no ono što ga jedino može uzrokovati leži ponovno u zajedništvu, i samo zajedništvu koje smo očitovali u nastavku večeri.
Monika Pranjić
