Uz 70. obljetnicu misništva preč. gosp. VLADISLAVA TOMASA, nekadašnjeg župnika u Hrvatskoj Dubici i začasnog kanonika Sisačkog Kaptola

Umirovljeni svećenik Zagrebačke nadbiskupije i začasni kanonik Stolnog Kaptola sv. Križa u Sisku, preč. gosp. VLADISLAV TOMAS proslavit će u nedjelje 6. i 13. srpnja o. god. 70. obljetnicu svećeništva u Sisačkoj katedrali Uzvišenja sv. Križa, te u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Hrvatskoj Dubici gdje je 42 godine blagoslovljeno djelovao.

Tom prigodom izašlo je drugo, nešto prošireno izdanje njegove knjige ŽIVOT U VJERI, NADI I LJUBAVI, bogato ilustrirana fotografijama iz života preč. Tomasa. Knjiga je vjerni svjedok dugog životnog putovanja jednog vjernog Kristovog sljedbenika i zaljubljenika u Boga i čovjeka. To je putovanje kojega je preč. Vladislav Tomas prošao od rodnih Drinovaca preko Klepca, Sarajeva, Zagreba, Kloštra Podravskog, Hrvatske Dubice i Zagreba – svega 93 godine. Na tome ga je putovanju, koje je bilo teško, mučno i pogibeljno, pratilo veliko pouzdanje u Providnost, jačala Božja ljubav i prijateljstvo dobrih ljudi. To mu je krijepilo samopouzdanje, brusilo karakter, jačalo volju.

Vladislav Tomas se rano počeo družiti s patnjom, boli i stradanjima. Već sa sedam godina, nakon majčine smrti, napustio je rodni kraj i pošao stricu-svećeniku don Iliji, župniku u Klepcima kod Čapljine, da mu čuva kuću i pohađa školu. Potom odlazi u sjemenište u Travnik, a po svršetku gimnazije nastavio je studij teologije u Sarajevu.

Početkom svibnja 1942. godine četnici su mu ubili strica Iliju koji je mnogim Srbima spasio život u NDH. Sam preč. Tomas je zapisao „Smrt strica ranila me do dna duše. Njegovom smrći izgubio sam sve!“

Za svećenika je zaređen Sarajevskoj katedrali 29. lipnja 1944. godine, a Mladu Misu je proslavio na Veliku Gospu u rodnom mjestu, da bi se u božićnim danima iste godine morao dati u bijeg jer je pala sumnja da su on i drinovački kapelan fra Slobodan Lončar ubili jednog partizanskog kurira. Poslije nekoliko dana Vladislav Tomas je došao u Sarajevo, a poslije odmora od napornog pješačenja, vlakom je nastavio put u Zagreb, ali ga je na putovanju čekao novi križ. U Usori je vlak napadnut, a putnici zasuti mitraljeskim rafalima. Bilo je mnogo ranjenih i ubijenih, krvi je bilo na sve strane. Vladislav je nastavio put kroz visoki snijeg do Doboja, a potom vlakom do Slavonskog Broda i Zagreba gdje će nastaviti studij teologije. Nakon nekoliko mjeseci došli su „osloboditelji“, a Vladislav Tomas je bio primoran potražiti si novo sklonište kod rodbine u Zagrebu.

Nakon položenog jurisdikcijskog ispita bio je kratko kapelan u Đurđevcu i Kloštru Podravskom. U srpnju 1946. godine dolazi u Hrvatsku Dubicu za privremenog upravitelja župe jer je župnik Venko, zbog lažnih optužbi bio u zatvoru. Poslije njegova smaknuća preč. Tomas je imenovan župnikom i župu će voditi pune 42 godine.

„Po dolasku bilo je jako teško. Župni stan ostario, pun vlage, krov crkve je prokišnjavao, fasada na crkvi bila oronula. Što je najgore, za vrijeme rata izginuo je cvijet mladosti: momci i mlađi muževi. U samoj Hrvatskoj Dubici ostalo je 112 udovica s djecom ili bez djece. U svemu je bila prava ruševina.“, prisjeća se preč. Tomas. Nošen vjerom u Boga, djetinjim pouzdanjem u nebesku Majku, ljubavlju prema Crkvi i besmrtnim dušama, dao se na posao. Kako bi preživio, počeo se baviti zemljodjelstvom, pčelarstvom, uzgojem svinja, otvorio je autoškolu i nabavio pilanu… Tadašnji je režim sve to kritički promatrao i kovao smicalice kako ga osuditi kao narodnog neprijatelja i baciti u zatvor. Preč. Tomas je zapisao kako mu je jednom poslije sv. Mise na Duhovski ponedjeljak došao policajac i rekao: „’Druže velečasni, na groblju u Hrvatskoj Dubici u kapelici nešto nije u redu’. Pozvao me da pođem tamo… Kad sam stigao na groblje, čekala su tri policijska kombija parkirana uz cestu kod groblja, a na groblju puno milicije. Policajac mu je rekao: ‘Druže velečasni, pogledajte ovaj vijenac na zidu.’ Odgovorio sam da vidim. ‘Vi ste danas prije podne ovdje imali misu i jeste li vidjeli taj vijenac?’ Odgovorio sam: ‘Niti sam gledao, niti me je zanimalo.’ Na vrpci privezanoj za vijenac bila je napisana neka ustaška poruka. Kazao mi je: ‘To ste vi morali vidjeti i prijaviti miliciji.’ Bio sam iznenađen jer nisam znao što se zbiva. Neki unutarnji glas mi je rekao: ‘Vlado, pogledaj trobojnicu na vijencu!’ Kad sam pogledao trobojnicu, a ona jugoslavenska. Upitao sam policajca: ‘Jesu li ustaše stavljali na takve stvari jugoslavensku trobojnicu?’ Nastao je tajac. Kao da ih je grom ošinuo iz vedra neba. Toga časa pale su mi na pamet Isusove riječi što ih je rekao učenicima: ‘Kad vas budu progonili i zlostavljali, ne budite zabrinuti što ćete govoriti. Onoga časa Duh Sveti će vas poučiti.’“

Polovicom rujna 1988. iz Hrvatske Dubice premješten je za rektora crkve Krista Kralja na Mirogoju gdje je djelovao 10 godina. Danas živi u Svećeničkom domu u Zagrebu.

Prečasnom Vladislavu Tomasu iskreno čestitamo svećenički jubilej i zahvaljujemo Bogu za njegovo odgovorno svećeničko služenje!

(M.C.)