Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilja na Blagdan sv. Ivana Krstitelja

Gornja Jelenska, 24. lipnja 2014.

Draga braćo i sestre,

Danas sam s vama da zajedno proslavimo vaš blagdan zaštitnika župe, sv. Ivana Krstitelja a povodom postavljanja i blagoslova spomen-ploče za vašeg nekadašnjeg župnika vlč. Franju Jagića i Aleksandra Čavleka, koji su završili svoj život kao mučenici. U Godini hrvatskih mučenika u našoj Sisačkoj biskupiji postavljamo spomen-ploče, popisujemo imena i molimo se za mučenike koji su stradali od mržnje i neprijateljstva prema vjeri i našem narodu. Među mnogim žrtvama u našem hrvatskom narodu velik je broj i svećenika. To su, danas pred našim očima, imena:

ALEKSANDAR ČAVLEK, r. 18.III.1869. u Klokovcu, ž. Krapinske Toplice; zaređen za svećenika 1894. u Zagrebu; bio kapelan u Mađarevu, V. Gorici i Kr. Toplicama; upr. ž. Luka i Prišlin; potom žpk u G. Jelenskoj do 1940., kad je otišao u mirovinu; ubijen od komunista 15. rujna 1946. u rodnom Klokovcu. Lojzo Buturac kaže da su ga „odveli oko dva kilometra od kuće i ubili iz pištolja, jedan metak u glavu i jedan u srce.“ Imao je 77 god. kad je ubijen. Dr. Kožul za njega navodi da je bio „poštenjak i dobar Hrvat, što je u ono vrijeme bilo sasvim dostatnim razlogom da ga Udba ubije.“

FRANJO JAGIĆ, r. 27.III.1910. u Sesvetama, ž. Sv. Đurđ; 1934. zaređen je za svećenika po dubr. biskupu Josipu Careviću; upr. ž. Topolo k/Stona i žpk u Trsteniku; od 1939. žpk u Međuriću, od 1940. žpk u G. Jelenskoj, od 1943. subsidijar u Kutini; ubijen 1945. od partizana u Sloveniji kod Dravograda. Don Anto Baković spominje da su mu u G. Jelenskoj partizani prijetili da će ga ubiti jer je govorio protiv boljševizma. Imao je 35 godina kad je ubijen.

Kada mi danas slavimo sv. Ivana Krstitelja, znamo da je i on bio mučenik: njemu je kralj Herod dao odrubiti glavu, jer se usudio javno kritizirati kralja da ne smije imati žene svoga brata! Premda ga je Herod volio slušati, popustio je zahtjevu svoje žene koja je preko kćeri zatražila njegovu glavu. I krvnik je učinio svoje, ubio je proroka Ivana Krstitelja.

Znamo, sv. Ivan bio je preteča Gospodinov, on je najavio Spasitelja na rijeci Jordanu: „Evo Jaganjca Gospodnjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta“! Te njegove riječi čujemo svaki puta kad smo na svetoj misi. Izgovara ih biskup ili svećenik kada pokazuje svetu Hostiju prije sv. Pričesti. Doista u tom svetom Kruhu je sam Gospodin, koji je na taj način, u tom svetom sakramentu ostao zauvijek sa svojim učenicima.

Sveti Ivan bio je izvanredna pojava u židovstvu prije i za vrijeme dolaska Isusa Krista. Njegova je zadaća bila pripremiti put Gospodinu. On je otišao u pustinju i tu privlačio silno mnoštvo ljudi koji su dolazili slušati ga i krstiti se u Jordanu, da bi zadobili oproštenje svojih grijeha. No, on je ne samo opominjao da se obrate, da se promijene i čine dobro, nego je i naviještao da poslije njega dolazi jači od njega, da on njemu nije dostojan ni odriješiti remenje na obući – što je bio posao roba, koji je trebao izuti sandale gostu i oprati mu noge kod ulaza u kuću.

Možda je to jedna od najljepših karakteristika današnjega sveca: on je znao svoje granice. Pitali su ga: je li prorok, je li mesija ili Krist. On je jasno odgovorio: Nisam! Izgleda da je bio veoma popularan i da je postojala mogućnost da njega narod proglasi Kristom, no on je govori: Ja treba da se umanjujem, a on da raste! Znao je da nije on Krist i upućivao je sve na Krista koji ima doći. I kad je Krist došao, on ga je prepoznao i svima pokazao.

Druga je njegova  značajka upravo ta njegova hrabrost i beskompromisnost: on nije mislio na sebe i svoju komociju, on se nije brinuo za svoju sudbinu, nego je hrabro opominjao sve da se moraju obratiti. Tako i kralju: nije imao, štono se kaže, dlake na jeziku pa je jasno i oštro opominjao kralja da mu nije dopušteno živjeti sa ženom svoga brata Filipa. Zato ga Herodijada mrzila i snovala mu smrt. Vidite, sveti Ivan Kristitelj nije umro kao Kristov mučenik poput sv. Kvirina ili tolikih drugih mučenika za svetu vjeru koje su mučitelji prisiljavali da se odreknu vjere u Krista, a oni su radije izabrali smrt nego da ostave Krista. Pa ipak i njega Crkva od davnine časti kao svetog mučenika. Zašto? Pa očito zato što i smrt za ideale koje je Krist tražio znači mučeništvo za Krista, premda ne direktno ali svakako indirektno. Njega nisu dakle silili: ili se odreci Krista ili ćeš umrijeti, ali on je bio mučen jer je hrabro branio svetost braka!

Tako je u povijesti našega naroda također mnogo mučenika koji su umrli za svete ideale slobode svoga naroda, za ideale poštenja i prava svih na mir i tako su zadobili poštovanje jer su bili vjerni svojoj savjesti i dali primjer kršćanskog svjedočenja za vjeru.

Među te mučenike ubrajamo i naše svećenike, kojih se danas sjećamo ovdje u G. Jelenskoj. Oni nisu također bili direktno pitani, odričeš li se Krista ili života, ali svojim životom za druge, svojom vjerom i svećeničkim pozivom smetali su krojiteljima povijesti i onima koji su željeli svijet bez Boga, komunistima. I zato su ih ubili.

Mučenici nas pozivaju da i mi budemo ustrajni i vjerni. Ustrajni u svojoj vjeri i vjerni Kristu i njegovim idealima, i kad je to lako i kad je to teško.

Kad se rodio Ivan Krstitelj pitali su se ljudi: „Što li će biti od toga djeteta?“ I o svakome od nas mogli su tako reagirati naši roditelji, naši najbliži. Dijete je mogućnost: od novorođenčadi može postati i svetac, a može na žalost i zločinac. Ovisi o mnogim okolnostima, a najviše o pripremnosti srca svakog pojedinca da surađuje s Bogom i njegovom milošću. Sv. Ivan je surađivao s Bogom. On je već u utrobi svoje majke Elizabete doživio pohod Spasitelja, i zaigrao je od radosti – kao čedo u utrobi, piše sv. Luka. Rastao je u sjeni Hrama, u kojem je služio njegov otac Zaharija, te je proučavao Sveto pismo i razmišljao o Božjoj riječi. Dobio je poziv Božji da bude poput Izaije, „glas vapijućega u pustinji“, dakle onaj koji poziva na obraćenje i priprema put Gospodinu koji dolazi.

I naš je zadatak, braćo i sestre, biti najprije suradnici s Božjom milošću, oni koji osluškuju Riječ Božju i vrše ju.

Naš je zadatak nadalje, braćo i sestre, da sami živimo obraćenje i drugima budemo znak i poziv na život s Bogom, život po Božji zapovijedima, vjernosti Bogu i svetim idealima.

Također, ako je potrebno, mi smo pozvani svoje svjedočanstvo potvrditi i trpljenjem, pa čak i mučeništvom, jer bez žrtve nema pravog vjerničkog života, to moramo znati.

Preporučimo se stoga danas našem svetom Zaštitniku sv. Ivanu, molimo za našu djecu, mlade, za naše obitelji, molimo za našu Domovinu i branitelje, molimo za bolesnike i sve potrebne, da živimo vjerno Bogu, da drugima svjedočimo Božju ljubav, te da hrabro podnosimo i protivštine i trpljenja za ime Isusovo.

Amen.