Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagdan sv. Ilije

Garevac, 20. srpnja 2014. (16. NKG-C)

/Čit.: Mudr 12,13.16-19; Rim 8,26-27; Mt 13,24-43/

Dragi gosp. župniče vlč. Filipe Brajinoviću, hvala na pozivu da danas budem s vama ovdje u Garevcu, odakle je rodom moj kancelar mons. Marko Cvitkušić, zahvaljujući kojem sam i prvi puta posjetio ovu župu poslije Uskrsa ove godine, kada sam se susreo i s tragedijom zvana „Burića štala“ koja je vašu župu i ovaj kraj pogodila poslije Drugog svjetskog rata, od 25. do 28. svibnja 1945. godine, ali i s ratnim stradanjem i progonom naših katolika 1992. godine kada su u ratnim razaranjima neprijatelji 27. lipnja zapalili župski stan i Gospinu crkvu, a tridesetpet metara visoki toranj, nedaleko od crkve, eksplozivom su dignuli u zrak, te otkako je opustjela ova župa. Pozdrav braći svećenicima i svima vama, dragi vjernici! Danas kada slavimo sv. Iliju, zaštitnika Bosne i Hercegovine, zaštitnika i ovog kraja, vama, dragi vjernici, iskreno čestitam dan vašega zaštitnika! On neka sve nas zagovara, on koji nas može i poučiti kako se trebamo boriti za ono što Bog od nas traži, pa i kada je to povezano s velikim trpljenjima i progonima.

Vaša himna kazuje:

„Dok Bosna i Sava sve tajne nam znaju,

i Burića štala – svjedok n‘jemi stoji,

poljičke šume mrtve skrivaju –

naša se pov‘jest nikog ne boji.

Od imena tvoga, ti, GAREVO moje,

od vjere u Boga, ljubavi za Krista,

bedemi Crkve još čvršće stoje,

jer duša nam je pred Bogom čista.

Kad pomisli dušman da dođe nam već kraj

i da će prognati i zadnjeg Hrvata,

gle, živne tada mili zavičaj

tu su još uv’jek kršćanska vrata.

Tu su još domovi uv’jek dragi naši,

tu su njive ravne, Garevino sveta.

Tu su grobovi, sv’jet opominju,

da život ima još mnogo ljeta.“

Kako mi je kazivao moj kancelar mons. Marko Cvitkušić, vaše selo Garevac, čiji je stari naziv bio Garevo, od davnine je bilo u sastavu župe Modriča. Bosanski ban i prvi bosanski kralj Tvrtko (1322.-1391.) podigao je u Modriči u drugoj polovici 14. stoljeća franjevački samostan, po svoj prilici u Staroj Čaršiji, te u polju, izvan varoši, prekrasnu crkvu posvećenu proroku Iliji. Crkva sv. Ilije proroka nalazila se uz rijeku Bosnu, otprilike kilometar i pol udaljena od samostana, u smjeru Garevca, po svoj prilici negdje uz Katane, nekadašnji posjed modričke župe. Jedna parcela u blizini Katana i danas nosi naziv Kline što na turskom znači crkva.

Kako piše povjesnica godine 1580. srušiše Turci modrički samostan, crkvu sv. Ilije zapališe a oca vikara pogubiše. Biskup Franjo Baličević spominje u svome izvješću iz god. 1600. da se crkva sv. Ilije nalazi izvan varoši, u polju, udaljena preko milju i nije bila pokrivena jer to nisu dopuštali Turci. Prema izvješću iz god. 1673. biskupa Nikole Orgamića-Olovčića rijeka Bosna je promijenila svoj tok i god. 1666. srušila crkvu. Tako je župa bila bez crkve iako je te godine brojila 4.120 katolika. Od toga vremena modrički franjevci su služili svete mise pod vedrim nebom. Tako i mi danas, zar ne, slavimo svetoga Iliju ovdje na groblju, i bez crkve posvećene zaštitniku Bosne.

Biskup Marijan Bogdanović posjetio je 1768. župu Bila. U Garevcu, jednom od sela župe Bila, našao je samo 30 obitelji (154 odraslih osoba i 78 djece). Prema suvremenim pak crkvenim popisima i izvješćima župa Garevac je 1973. godine imala 2.500 katolika, da bi prije rata tj. 1991. brojila 2.943 vjernika katolika. Poslije zadnjeg rata 2001. godine župa ima svega 52 katolika, a ove 2014. godine taj je broj 125. Kako god je teško, nade ima! Naime, tako je slično bilo i u 18. stoljeću, nakon turskih osvajanja i razaranja župe u 17. stoljeću – kako smo malo prije čuli: tada je ostalo svega 30 obitelji, a danas ih je ipak nešto više!

Sv. Ilija prorok najveći je prorok Starog zavjeta, dapače predstavnik je svih proroka. Sjetimo se Preobraženja Kristova, kada se s učenicima Gospodin popeo na goru i preobrazio se. S njim su bili Mojsije i Ilija – Mojsije kao predstavnik Zakona, a Ilija kao predstavnik Proroka. Katolici u Bosni dozvolom Svete Stolice od 26. kolovoza 1752. slave ga kao svoga zaštitnika.

Sv. Ilija prorok živio i djelovao kao prorok u 9. st. prije Isusa Krista. Ime mu znači: ”Moj Bog je Jahve”.

Naime, tada je vladao zloglasni kralj Ahaba koji se oženio poganskom kraljicom Izebelom koja je u izabrani narod Božji uvela poganske kultove u čast bogu Baalu i božici Aštarti.

Ilija je odlučno ustao protiv tih poganskih bogova i običaja. Svojim oštrim propovijedima postavljao je važno pitanje: „Tko je Bog u Izraelu? Je li to Baal ili Jahve – Gospodin koji vas je izveo iz egipatskoga ropstva?“ Jer Židovi su malo služili Baalu, a malo pravome Bogu Jahvi. Treba se odlučiti!

Na brdu Karmelu pravi Bog komu je Ilija služio prihvatio je Ilijinu molitvu i to pokazao primivši Ilijinu žrtvu. Istovremeno su Baalovi svećenici cijeli dan u svojom molitvi ostali neuslišani jer su se molili nepostojećem Bogu. Narod je konačno povjerovao Iliji i obratio se pravome Bogu te se obračunao s Baalovim svećenicima. Međutim nakon tog događaja na brdu Karmelu, kraljica Izebela prijeti Iliji smrću radi ubojstva Baalovih svećenika te se prorok Ilija od straha pred Izebelom povlači se u pustinju. Bježi od svoga poziva ali i od Boga. Bio je razočaran. No, Bog ga ne napušta, premda se Ilija čak moli Boga da uzme njegov život jer mu je već bilo svega dosta, jer je tužan morao stalno bježati i bio progonjen i ostavljen.

Vaša župna himna pjeva Gospi:

„Primi nas sve putnike,
Tužne ‘ćeri i sinke,
Primi Gospo draga sada
Nas nevoljnike

Koji smo ti hrlili
Od srca se trudili
I na ovo sveto mjesto
Željno smo sad dospili

Sjeti nas se premila
I primi nas pod krila
Slatka Gospo od radosti
Evo ti gosti.

Evo tužni stojimo 
I štujuć te molimo
Dijeli Božju milost nama 
Svima kršćan’ma.“

Da, mi Hrvati jesmo tužni zbog tolikih pretrpljenih strahota. Mi jesmo i nevoljni, kako kaže Garevačka himna, ali mi se uzdamo u pomoć Presvete Bogorodice Djevice Marije, mi se utječemo njoj i svetom Iliji proroku da za nas mole i zagovaraju nas kod Boga. A On je moćniji od svih moćnika ovoga svijeta, od svih koji misle da upravljaju tuđim životima, da je njihova pobjeda zadnja. Ali oni se varaju. Samo Bog pobjeđuje, njegova je uvijek zadnja.

Mi se danas, braćo i sestre, nalazimo na slavlju sv. mise ovdje na Garevačkom groblju, kao što su se naši stari ovdje okupljali, nakon što je bila srušena crkva sv. Ilije proroka pa ju je onda 1666. i rijeka Bosna odnijela. Otada ovdje naši stari nisu imali crkve sv. Ilije pa su se okupljali na groblju, na otvorenom, baš kao što to činimo i mi danas. Nije li i to znak da je važnija živa Crkva negoli zidana i da živu Crkvu nitko ne može uništiti jer nju vodi Duh Sveti i „vrata je paklena neće nadvladati“, kako nam je obećao naš Gospodin!

Mi dolazimo sv. Iliji s molbom da i nama dadne dio svoga duha, kao što ga je molio njegov nasljednik prorok Elizej. A duh sv. Ilije bio je veoma srčan, ponosan i hrabar. On je bio progonjen, on je trpio toliko da mu je već svega bilo dosta i poželio je umrijeti, ali ga je anđeo Božji ohrabrio i naložio mu da, okrijepljen kruhom i napojen s potoka, pođe s brda Horeba dalje revnovati za ime Gospodnje. I nas Gospodin hrani i poji, u Presv. Euharistiji, da bismo izdržali sve poteškoće života i nastavili svoju životnu borbu.

Riječ Božja nas danas upućuje na strpljivost u kušnjama i trajnu nadu u pobjedu Božju.

U prvom čitanju, čuli smo, Knjiga Mudrosti potiče nas da vjerujemo u Božju moć. Bog je silni gospodar, on ima moć kažnjavati drskost ljudi, ali i opraštati krivicu. Bog je pravedan sudac, ali on želi da se smiluje ljudima koji mu se obrate i kaju se za svoje grijehe. On je „podario sinovima svojim dobru nadu“ (Mudr 12,19), On i nama želi dati nadu u novi život i udahnuti nam hrabrost i optimizam života.

U poslanici Rimljanima sv. Pavao hrabri i rimske kršćane i sve nas kako mi jesmo slabi, ali „Duh potpomaže našu nemoć… on se za nas zauzima neizrecivim uzdasima…“ (Rim 8,26) Tako se kršćani razlikuju od svih ljudi po tome, što pobjeđuju sve poteškoće, nevolje i nadvladavaju probleme, ali ne svojom snagom već silom Duha Svetoga koji u njima prebiva. Doista, mi smo hramovi Duha Svetoga, pa premda nam ruše Božje hramove, premda nas ubijaju i protjeruju, mi se ne bojimo i ne odustajemo od nastojanja da svima naviještamo Božje kraljevstvo. Jer on sam to izvodi u nama. Naše je samo povjerovati i prepustiti mu se.

Krist Gospodin u Evanđelju govori o Kraljevstvu Božjemu koje je donio na ovaj svijet. On o tome govori u prispodobama. Riječ je o Kristovom promatranju prirode i čovjekova ratarskog rada u prirodi, koji on uspoređuje s Božjim djelovanjem u srcima ljudi. „Odakle kukolj?“, pitaju sluge gospodara koji je zasijao dobro sjeme na svoju njivu. Tako se i mi pitamo: odakle zlo, zar nije Bog gospodar svijeta i povijest, pa odakle onda ratovi, ubijanja, mučenja, protjerivanja? „Kukolj su sinovi Zloga, neprijatelj koji ga posija jest đavao.“- veli Isus. No, gorljivost slugu da se obračunaju sa sinovima Zloga Gospodin obuzdava mudrim savjetom: „Pustite nek’ oboje raste do žetve.“ (Mt 13,30). Tek na kraju povijesti, na kraju života anđeli će Božji odvojiti zlo od dobra, zlo uništiti, a dobro sabrati u Božje kraljevstvo. U revnosti da se iskorijeni zlo moglo bi se s njim uništiti i dobro, a to Bog ne želi.

Gospodin govori o Kraljevstvu i u prispodobi gorušičinog zrna. Ono je maleno, ali iz njega izrasta veliko stablo. Kao i Crkva Božja, koja je često „malo stado“, rod izabranih, malobrojni koji su međutim pozvani čitavo društvo podići i obnoviti. O tome govori i prispodoba o kvascu: on je malen, ali podiže čitavo tijesto i sav kruh uskisne da bi dobio pravi oblik i bio hranjiv za sve. Bez kvasca kruh ne bi bio kruh. Tako ni bez malobrojnih kršćana svijet ne bi mogao opstati. Mi smo pozvani dati svijetu okus Kristov, uzdići ga Bogu, zalagati se da svijet postane Božje kraljevstvo.

Temeljna pouka današnje Božje riječi je – strpljivost u podnošenju križa s trajno njegovanom nadom da će Bog svoje spasiti i da će on i dobro pobijediti.

Tako se upravo borio i prorok Ilija. I nije on bez razloga zaštitnik Bosne i Hercegovine. Ovdje je uvijek bilo teško biti katolik, ali poput svetog Ilije i naš je narod u svim nedaćama povijesti, i one daleke i ove blize, ustrajao u dobru, ustrajao u vjeri i nadi da je potrebno činiti dobro, da je potrebno ostati vjeran Bogu i da će Bog nagraditi one koji ga štuju. Prorok Ilija borio se protiv krivovjerja i praznovjerja u Božjem narodu. I u Bosni i Hercegovini bilo je krivovjerja, od bosanskih bogumila do današnjih ateista i agnostika, koji nisu štovali Boga jedinoga. Neki misle – da je sv. Ilija upravo zato zaštitnik BIH jer njega časte sve tri monoteističke vjere: i židovstvo i kršćanstvo – i to i katolici i pravoslavni – i islam. Mi trebamo svoje čuvati, a druge poštovati! Neka nas Gospodin učvrsti u vjeri i ujedini u zajedništvu da njega ne zaboravimo, da svoju zemlju volimo, da se ne odričemo sebe i istine o našoj povijesti, da činimo svima dobro i da se ne bojimo teškoća, koje moraju doći, ali ćemo ih nadvladati jer je samo Bog onaj koji pobjeđuje za vijeke i vodi one koji ga štuju u svoje vječno kraljevstvo.

Amen.