Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilja na slavlju sv. Terezija Avilske
Bjelovarska katedrala, 15. listopada 2023.
Dragi biskupe Vjekoslave, poštovani svećenici, redovnici i redovnice, dragi vjernici!
Danas smo zajedno u ovoj novouređenoj Katedrali da bismo proslavili zaštitnicu ove prelijepe crkve, svetu Tereziju od Isusa, Tereziju iz Avile, redovnicu, mističarku, veliku obnoviteljicu karmelićanskog reda ali i čitave Crkve u 16. stoljeću, prvu ženu koja je proglašena naučiteljicom Crkve.
Što nam govori ova svetica, koja je njezina poruka i za nas danas, braćo i sestre?
Promotrimo čitanja današnje 28. nedjelje kroz godinu. Božja Riječ nas najbolje izgrađuje, vodi nas na onaj isti put kojim je išla i sveta Terezija koju – za razliku od Male Terezije – volimo zvati Velika.
Čitanje Knjige proroka Izaije (Iz 25, 6-10a) govori nam kako će Bog na gori prirediti svome narodu „gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena … Kličimo i veselimo se spasenju njegovu, jer ruka Gospodnja na ovoj gori počiva!«
Dakako ovo nas proroštvo upućuje na Euharistiju jer to je Gozba Gospodnja na koju nas Bog zove i gdje nas hrani bogatim jelom i dobrim vinom.
No, to nas također podsjećaju djela svete Terezije: autobiografsko djelo Knjiga života, opomene i savjeti karmelićankama novakinjama Put k savršenosti, najpoznatije njezino mistično djelo Zamak duše (Unutarnji dvorac), te Knjiga osnutaka.
No, osobito nas ova slika gore, na koju Bog poziva svoj narod na gozbu, podsjeća na djelo „Uspon na Goru Karmel“ svetog Ivana od Križa, karmelićanina i velikog Terezijinom prijatelja, s kojim je zajedno osnivala karmele po Španjolskoj i obnavljala karmelićanski red.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima (Fil 4, 12-14.19-20) iznosi lijepe Pavlove riječi: „Braćo! Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Onome koji me jača!“ To su ispovjedne riječi velikog pouzdanja u Boga iz čije ruke Apostol sve očekuje i prima, i na svemu zahvaljuje, svjestan da ga on jača i vodi.
Iz Evanđelja po Mateju (Mt 22, 1-14) čuli smo odlomak o gozbi koju je kralj priredio u čast svoga sina i na koju poziva prijatelje. Međutim, svi se odreda ispričavaju i ne odazivaju, tako da šalje na kraju sluge te oni skupljaju po raskršćima one koje nalaze i pozivaju ih na svadbu.
Pa premda se dvorana napunila i dobrim i zlim uzvanicima, kralj je uočio jednog gosta koji nije imao „svadbeno ruho“. Njega kažnjava i izbacuje. To je znak ozbiljnosti koja se traži od sudionika svadbe jer ostali su očito mogli nabaviti to ruho, ali jedan čini se to nije htio.
I nama je na dohvat ruke milost Božja, ali možemo ju i odbaciti… tada se moramo suočiti s posljedicama. Sam Gospodin kaže da je to usporedba o Kraljevstvu nebeskom. Dakako i o Euharistiji.
Sveta je Terezija Avilska napisala: „Kadgod ideš k stolu Gospodnjem, moli ga za jednu osobitu milost radi neizmjernog milosrđa kojim dolazi u tvoje bijedno srce.“
Ona je bila dakle svjesna da je naše srce uvijek nedostatno i zato je svoje sestre učila poniznosti. Napisala je: „Mnogo ćeš napredovati u kreposti ako sve činiš tako kao da pred sobom vidiš Boga. Ne slušaj ogovaranje drugih, a ti sam nemoj nikoga ogovarati; zlo govori jedino o sebi. Znak je da napreduješ kada se veseliš ako te tko ukori.“ Tako doista mogu govoriti samo veliki, Bogu posve predani ljudi.
Također bismo mogli u kontekstu euharistijske Gozbe poslušati i razmisliti i o ovim njezinim riječima: „Ne tuži se na slabu hranu, nego se uvijek sjeti žuči i octa koje su nudili našem Gospodinu. Sjeti se nebeske gozbe, tamo nam se daje Bog za hranu – a gosti ove nebeske gozbe su anđeli i sveci Božji. Za ovom gozbom čezni svim srcem.“
Poznata je riječ svete Terezije: „Ništa neka te ne zbuni, ništa ne uplaši! Sve prolazi; Bog se ne mijenja – ostaje uvijek isti. Strpljivost sve postizava. Tko posjeduje Boga, tome ništa ne nedostaje; Bog je jedini posve dostatan.“ Lijepo zvuči to i na španjolskom: „Solo Dios basta.“ O ovim bismo riječima mogli dugo razmatrati, doista su duboke i vrijedne da pred njima zastanemo. Sjećamo se sličnih riječi sluge Božjega kardinala F. Kuharića: „Ako je Bog na prvom mjestu, sve je na svom mjestu!“
Ona također piše: „Duševni mir uživat ćeš samo onda ako ti bude jedina želja da gledaš Boga, jedini strah da ga ne izgubiš, jedina žalost da ga još ne uživaš i jedino veselje sve što te k njemu vodi.“
Lijepe su i duboke i ove svetičine riječi: „Promisli kako se brzo mijenjaju ljudi i bit će ti lako da se pouzdaš samo u Boga koji ostaje uvijek isti.“
Uronjenost u svemu u Boga, neprestana misao na njega vodile su nju i to ona traži od svojih sestara, a to može i nama svima biti putokaz pravog života.
I dok većina ljudi trči za svim mogućim potrebama, brine se i uznemiruje radi jela, pila, odijela, kuće, posla ili imanja, sv. Terezija se usmjerila jedino prema Bogu i zna da s njime sve ima. Doista, sve je drugo prolazno, a Bog ostaje i on je stvarno kadar ispuniti nas svime što nam je potrebno. Danas je taj prioritet Boga u svemu nekako izgubljen, ne vidimo ga, sve nam je važnije i sve drugo ima prvenstvo. Upitajmo se je li to ipak tako. Sv. Terezija je išla drugim putem, putem koji i nama pokazuje i na koji nas zove.
Terezija je rođena u Avili u Španjolskoj 28. ožujka 1515. godine, a umrla je 1582., što je veoma zanimljivo – u noći od 4. na 15. listopada. Kako to? Naime zato što je papa Grgur XIII. uveo novi kalendar koji je jednostavno baš te noći preskočio 10 dana, tako da i njezin odlazak na nebo označuje jedan novi početak na zemlji.
Simboličan je to događaj. Dakle, sa svetom Velikom Terezijom započeo je novi svijet, prestao je važiti stari julijanski a uveden tzv. gregorijanski kalendar. Početak je to novog vremena. Vrijeme koje je nastupilo sa sv. Terezijom, nije razdjelnica između katolika i nekih pravoslavnih koji još nisu prihvatili reformu kalendara, nego je to zapravo vrijeme primata Božjega na zemlji. Tko to razumije taj slijedi sv. Tereziju.
Sveta je Terezija zapisala i ove riječi, koje možemo primijeniti i za sebe danas. Ona kaže: „Na blagdan svetaca razmišljaj o njihovim krepostima i moli da ih Bog i tebi dade.“
Doista, danas i na njezin blagdan mi trebamo razmišljati o krepostima sv. Terezije, te ju moliti da nam od Boga isprosi te i mi tako živimo.
Nije ona samo bila izvanredno sposobna organizatorica, naime osnivala je diljem Španjolske brojne karmelićanske samostane; nije ona bila samo velika reformatorica koja je na nov način uredila redovnički život u tim samostanima; ona je zapravo bila nova žena, žena koja je znala što hoće, koja je to energično provodila i s velikom jasnoćom tražila od svojih suradnica i suradnika da ju slijede.
Kad kažemo da je sv. Terezija bila mističarka, tada ne mislimo prvo na njezine mistične doživljaje, nego da je ona živjela misterij Božji, otajstvo života s Bogom. Tako možemo razumjeti što je veliki teolog prošlog stoljeća Karl Rahner rekao: „Kršćanin budućnosti bit će mistik ili ga neće biti.“ Time je želio reći upravo ovo što je živjela sv. Terezija, tj. uronjena sva u Boga i sve očekujući od Boga.
Osobito nam je draga svetičina izjava: „Ako želimo ugoditi Bogu i postići veliku milost od njega, Bog hoće da to bude po presvetom čovještvu Krista koji je omilio Božjemu veličanstvu.“
Do Boga se može doći jedino po Isusu Kristu, i to po njegovom čovještvu. Gledati Krista kako je proživio svoj ljudski život, kako je bio brižan s bolesnicima, siromasima i grješnicima, kako je pomagao nemoćnima i trpio zajedno s poniženima, kako je svoje vrijeme i nježnost darivao onima koji su za ljudsko društvo bili na marginama, to je i naš put – put do Boga.
A Boga treba iznad svega i svih čeznuti, njega tražiti i za njim ići. Je li to moguće? Je li to moguće danas kada svijet živi kao da Boga nema i čini se niti ne čezne za njim, ne treba ga. Čovjek danas ima sve i dosta je sam sebi. Pa ipak. Često ga nadvisuju i njegovo samopouzdanje dovode u pitanje elementarne nepogode – kao prije tri godine potres, ili ratovi – kao u Ukrajini ili nedavno u Izraelu, kao globalne bolesti – kao pandemija korona virusa, kao osobne bolesti s kojima ne zna kako izići na kraj i susret sa smrću, bilo svojih najbližih bilo sama sebe. I u koga se onda pouzdati? Zar nije zato mudrije nasljedovati sveticu koju danas slavimo i tolike svete koji su znali što žele, koji su čeznuli za Bogom i na vrijeme se pripremali za susret s Njim?
Braćo i sestre, pouzdajmo se u zagovor svete Terezije, zaštitnice ove katedrale, ali pokušajmo se barem malo ugledati u njezinu ljubav prema Bogu i poput nje tražiti njega iznad svega. Amen.