mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagdan sv. Ivana Pavla II.

Petrinja, 22. listopada 2023.

Draga braćo i sestre,

Danas ovom svetom misom slavimo tri važna momenta u životu opće i naše mjesne Crkve.

Prvo je 29. nedjelja kroz god. (A), koja nam svojim čitanjima koja smo čuli ukazuje na odnos vjernika prema civilnim vlastima. I u prvom čitanju iz proroka Izaije (Iz 45,1.4-6) riječ je o perzijskom kralju Kiru koji nije bio Židov i nije štovao Boga Jahvu niti je obdržavao židovske običaje. Pa ipak, u ovom tekstu Bog ga naziva svojim pomazanikom tj. izabranikom jer on pravedno odlučuje da se Židovi imaju vratiti iz svog sužanjstva iz Babilona u Jeruzalem i tu sagraditi svoj Hram. On im daje tu povlasticu i oslobađa iz ropstva premda nije Židov. Stoga Židovi cijene tog kralja i zahvalni su mu na njegovoj odluci o povratku u svoju domovinu.

Isus u evanđelju (Mt 22,15-21) pitan od licemjernih farizeja, treba li caru plaćati porez, mudro odgovara: „Podajte caru carevo a Bogu Božje!“ Farizeji su ga željeli dovesti u stupicu, naime da odgovori bilo što – tj. treba li ili ne treba plaćati porez caru – oni su ga mogli proglasiti da je na krivoj strani. Znamo u to vrijeme Isusova je domovina bila okupirana od Rimljana i rimski su carevi ubirali porez. Židovi su se bunili ali su morali to vršiti. Reći da car ima pravo na svoj porez, značilo bi biti na strani okupacijskih vlasti, a reći da nema pravo, značilo bi pozivati na pobunu. Stoga Isus to prozire i daje da mu se donese novac na čijoj je jednoj strani careva slika i na drugoj natpis. Međutim, Isus svojim dodatkom „podajte Bogu Božje“ želi reći: car nije Bog i on nema pravo na to da mu se ljudi klanjaju, što trebaju činiti samo Bogu.

I naš je odnos prema državi i civilnim vlastima nekada u takvoj zamci, te nas prosuđuju oni koji bi željeli licemjerno manipulirati Crkvom. Ako Crkva surađuje s vlastima, a to  mora činiti za dobro građana koji su vjernici, onda ju se naziva podaničkom (osobito kad se komentira koliko novaca prima od države, što nisu ničiji novci nego samih građana vjernika i na što ima pravo!) i proziva ju se da šutke odobrava kriminal, pljačke i odustajanje od istine koji se često zbog političkih nagodbi i kompromisa pojavljuje u političkoj zajednici. Ako pak ne surađuje, tada ju se optužuje za opstrukciju i da je faktor nestabilnosti društva, dapače izazivač pobune, a neki ju optužuju i zato što misle da time propušta iskoristiti priliku da nešto dobro učini za svoje vjernike. Međutim, Crkva nije nikada – pa to ne čini ni danas – držala stranu ni jednoj političkoj stranci i nije se miješala u njihove programe i djelovanje, ali je oštro osuđivala svaku nepravdu, krađe, nemoral u društvu i sve ono što ima pravo ne samo kritizirati nego i zašto uopće postoji. A Crkva postoji prvenstveno zato da naviješta Evanđelje svakom stvorenju, da upozorava na svaku pojavu grijeha i odstupanja od Božje volje. I u tome je snaga Crkve: ona s Kristom i danas poziva da se vjernici, ali i svi drugi, ne klanjaju ni kojem vođi ni političkoj skupini, da se klanjaju samo Bogu, da Bogu daju jedinom ono što samo njemu pripada.

Drugi je važan događaj danas slavlje blagdana svetog Ivana Pavla II., pape kojemu je posvećena ova petrinjska župa i kojem će biti posvećena nova crkva koja se ima upravo ovdje sagraditi.

Naš dragi sveti papa Ivan Pavao II. jako je volio nas Hrvate i sigurno je da bez njega ne bismo bili ostvarili našu neovisnost u teškom ratu koji nam je bio nametnut. On je stao na našu stranu i Sveta Stolica priznala je državu Hrvatsku dva dana prije ostalih država tadanje Europske zajednice. Papa je nadalje i osobno posjetio našu zemlju još dok je bila u ratu i dao snažne poruke međunarodnoj zajednici i našim neprijateljima u ratu da Hrvatska ima pravo na svoju samostalnu državu i spominjao je još tada, kad je bila trećina zemlje okupirana, da su naše granice na Dunavu i Savi… Nezaboravni su njegovi posjeti našoj Domovini: 1994., zatim 1998., kada je prije 25 godina na M. Bistrici proglasio našeg nadbiskupa i metropolitu kardinala Alojzija Stepinca blaženikom Svete Crkve, te 2003. kad je obišao gotovo cijelu našu Domovinu: od Dubrovnika, Zadra i Rijeke do Đakova i Osijeka te kad je proglasio blaženom s. Mariju od Propetog Petković. Još je dvaput posjetio naše hrvatske katolike i u Bosni i Hercegovini: u Sarajevu 1997. i u Banja Luci 2003., kad je proglasio blaženim Ivana Marza. Pamtit ćemo njegove riječi: „Dragi moji Hrvati, Papa vas voli, Papa vas grli i prima, Papa vas blagoslivlja.“ Kao i: „Zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio!“

Papi Ivanu Pavlu II. posebice je bila važna obitelj koja treba biti u fokusu cijele Katoličke Crkve. Tako je papa Franjo prilikom proglašavanja svetim poljskog Pape naglasio kako je on upamćen u povijesti Crkve kao Papa obitelji. Sveti papa Ivan Pavao II. bit će upamćen, mogli bismo reći, kao dio naše hrvatske obitelji.

Također danas je i Misijska nedjelja koju slavi čitava Crkva katolička treće nedjelje u listopadu. Za ovogodišnji misijski dan papa Franjo poslao je pismo koje glasi: „Žar u srcu, noge na putu!“ Papa se u ovom razmišljanju oslanja na izvješće svetog Luke o učenicima na putu u Emaus (Lk 24). Kad su učenici napuštali Jeruzalem i tugovali zbog Isusova raspeća i smrti, susreli su uskrsnulog Gospodina koji im je tumačio Pisma i došao s njima u Emaus za stolom blagovati te su ga u toj gesti lomljenja kruha prepoznali. Rekli su: Nije li gorjelo srce u nama? I brzo su se, trčeći, vratili u Jeruzalem navijestiti radosnu vijest da je Isus živ. Tako, kaže papa, i mi trebamo osjetiti da nam gori srce, naše srce mora zahvatiti žar da idemo drugima, da navijestimo svima da je Isus uskrsnuo. To je poslanje kojeg se spominjemo danas, zašto molimo i želimo darivati naše misionare diljem svijeta koji u dalekim zemljama naviještaju Isusa za kojeg neki narodi još nisu čuli. Da bi se došlo nogama do ljudi, kojima želimo navijestiti Krista, trebamo u srcu nositi žar, žar ljubavi prema njemu, našem uskrsnulom Gospodinu. Taj će žar zapaliti tada i srca ljudi kojima dolazimo i koji čekaju radosnu vijest spasenja.

Molimo stoga danas za sve Kristove misionare: i one u dalekim zemljama, osobito naše hrvatske misionare, ali i za sve koji naviještaju Evanđelje. Konačno, to je dužnost cijele Crkve. Meni je u buli, kojom me imenovao biskupom, 1998. godine papa Ivan Pavao II. citirao koncilski dokument Ad gentes, koji u broju 2 kaže da je cijela Crkva misionarska.

Nalazimo se k tome, draga braćo i sestre, u mjesecu listopadu, mjesecu u kojem posebno častimo Mariju i molimo svetu krunicu njoj u čast. Zamolimo Presvetu Bogorodicu, koju je tako ljubio i štovao sveti papa Ivan Pavao II., da i nama isprosi žar u srcu prema njezinu Sinu Isusu Kristu, da ga slijedimo i da slušamo. Zamolimo i njezinu pomoć pri gradnji naše nove župne crkve, posvećene svetom Ivanu Pavlu II.

Prošle sam godine, na ovaj dan na ovom mjestu najavio da ćemo sljedeće godine slaviti misu barem na temeljima nove crkve. Nešto se zakompliciralo te smo tek ovih dana dobili građevinsku dozvolu pa se nadamo da ćemo ipak ove godine započeti ovu gradnju. Molim Božji blagoslov za sve graditelje, za župnika fra Antuna i za fra Matu, predsjednika Odbora za gradnju. Zahvalni smo svakom dobročinitelju da se sagradi ova crkva, za koju sam lani rekao da će ju graditi samo ljubav. Doista, svaki taj pa i najmanji dar, neka bude darovan s ljubavlju pa će i crkva izrasti kao simbol naše ljubavi i prema papi Ivanu Pavlu II. i prema našem narodu koji se ovdje okuplja u Ul. Gromova i treba veći prostor i prikladne župne zgrade.

Neka nas sve čuva i za nas moli naš voljeni sveti papa Ivan Pavao II. S

Sveti Ivan Pavao II. – Petrinja, 22.10.2023.

Draga braćo i sestre,

Danas ovom svetom misom slavimo tri važna momenta u životu opće i naše mjesne Crkve.

Prvo je 29. nedjelja kroz god. (A), koja nam svojim čitanjima koja smo čuli ukazuje na odnos vjernika prema civilnim vlastima. I u prvom čitanju iz proroka Izaije (Iz 45,1.4-6) riječ je o perzijskom kralju Kiru koji nije bio Židov i nije štovao Boga Jahvu niti je obdržavao židovske običaje. Pa ipak, u ovom tekstu Bog ga naziva svojim pomazanikom tj. izabranikom jer on pravedno odlučuje da se Židovi imaju vratiti iz svog sužanjstva iz Babilona u Jeruzalem i tu sagraditi svoj Hram. On im daje tu povlasticu i oslobađa iz ropstva premda nije Židov. Stoga Židovi cijene tog kralja i zahvalni su mu na njegovoj odluci o povratku u svoju domovinu.

Isus u evanđelju (Mt 22,15-21) pitan od licemjernih farizeja, treba li caru plaćati porez, mudro odgovara: „Podajte caru carevo a Bogu Božje!“ Farizeji su ga željeli dovesti u stupicu, naime da odgovori bilo što – tj. treba li ili ne treba plaćati porez caru – oni su ga mogli proglasiti da je na krivoj strani. Znamo u to vrijeme Isusova je domovina bila okupirana od Rimljana i rimski su carevi ubirali porez. Židovi su se bunili ali su morali to vršiti. Reći da car ima pravo na svoj porez, značilo bi biti na strani okupacijskih vlasti, a reći da nema pravo, značilo bi pozivati na pobunu. Stoga Isus to prozire i daje da mu se donese novac na čijoj je jednoj strani careva slika i na drugoj natpis. Međutim, Isus svojim dodatkom „podajte Bogu Božje“ želi reći: car nije Bog i on nema pravo na to da mu se ljudi klanjaju, što trebaju činiti samo Bogu.

I naš je odnos prema državi i civilnim vlastima nekada u takvoj zamci, te nas prosuđuju oni koji bi željeli licemjerno manipulirati Crkvom. Ako Crkva surađuje s vlastima, a to  mora činiti za dobro građana koji su vjernici, onda ju se naziva podaničkom (osobito kad se komentira koliko novaca prima od države, što nisu ničiji novci nego samih građana vjernika i na što ima pravo!) i proziva ju se da šutke odobrava kriminal, pljačke i odustajanje od istine koji se često zbog političkih nagodbi i kompromisa pojavljuje u političkoj zajednici. Ako pak ne surađuje, tada ju se optužuje za opstrukciju i da je faktor nestabilnosti društva, dapače izazivač pobune, a neki ju optužuju i zato što misle da time propušta iskoristiti priliku da nešto dobro učini za svoje vjernike. Međutim, Crkva nije nikada – pa to ne čini ni danas – držala stranu ni jednoj političkoj stranci i nije se miješala u njihove programe i djelovanje, ali je oštro osuđivala svaku nepravdu, krađe, nemoral u društvu i sve ono što ima pravo ne samo kritizirati nego i zašto uopće postoji. A Crkva postoji prvenstveno zato da naviješta Evanđelje svakom stvorenju, da upozorava na svaku pojavu grijeha i odstupanja od Božje volje. I u tome je snaga Crkve: ona s Kristom i danas poziva da se vjernici, ali i svi drugi, ne klanjaju ni kojem vođi ni političkoj skupini, da se klanjaju samo Bogu, da Bogu daju jedinom ono što samo njemu pripada.

Drugi je važan događaj danas slavlje blagdana svetog Ivana Pavla II., pape kojemu je posvećena ova petrinjska župa i kojem će biti posvećena nova crkva koja se ima upravo ovdje sagraditi.

Naš dragi sveti papa Ivan Pavao II. jako je volio nas Hrvate i sigurno je da bez njega ne bismo bili ostvarili našu neovisnost u teškom ratu koji nam je bio nametnut. On je stao na našu stranu i Sveta Stolica priznala je državu Hrvatsku dva dana prije ostalih država tadanje Europske zajednice. Papa je nadalje i osobno posjetio našu zemlju još dok je bila u ratu i dao snažne poruke međunarodnoj zajednici i našim neprijateljima u ratu da Hrvatska ima pravo na svoju samostalnu državu i spominjao je još tada, kad je bila trećina zemlje okupirana, da su naše granice na Dunavu i Savi… Nezaboravni su njegovi posjeti našoj Domovini: 1994., zatim 1998., kada je prije 25 godina na M. Bistrici proglasio našeg nadbiskupa i metropolitu kardinala Alojzija Stepinca blaženikom Svete Crkve, te 2003. kad je obišao gotovo cijelu našu Domovinu: od Dubrovnika, Zadra i Rijeke do Đakova i Osijeka te kad je proglasio blaženom s. Mariju od Propetog Petković. Još je dvaput posjetio naše hrvatske katolike i u Bosni i Hercegovini: u Sarajevu 1997. i u Banja Luci 2003., kad je proglasio blaženim Ivana Marza. Pamtit ćemo njegove riječi: „Dragi moji Hrvati, Papa vas voli, Papa vas grli i prima, Papa vas blagoslivlja.“ Kao i: „Zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio!“

Papi Ivanu Pavlu II. posebice je bila važna obitelj koja treba biti u fokusu cijele Katoličke Crkve. Tako je papa Franjo prilikom proglašavanja svetim poljskog Pape naglasio kako je on upamćen u povijesti Crkve kao Papa obitelji. Sveti papa Ivan Pavao II. bit će upamćen, mogli bismo reći, kao dio naše hrvatske obitelji.

Također danas je i Misijska nedjelja koju slavi čitava Crkva katolička treće nedjelje u listopadu. Za ovogodišnji misijski dan papa Franjo poslao je pismo koje glasi: „Žar u srcu, noge na putu!“ Papa se u ovom razmišljanju oslanja na izvješće svetog Luke o učenicima na putu u Emaus (Lk 24). Kad su učenici napuštali Jeruzalem i tugovali zbog Isusova raspeća i smrti, susreli su uskrsnulog Gospodina koji im je tumačio Pisma i došao s njima u Emaus za stolom blagovati te su ga u toj gesti lomljenja kruha prepoznali. Rekli su: Nije li gorjelo srce u nama? I brzo su se, trčeći, vratili u Jeruzalem navijestiti radosnu vijest da je Isus živ. Tako, kaže papa, i mi trebamo osjetiti da nam gori srce, naše srce mora zahvatiti žar da idemo drugima, da navijestimo svima da je Isus uskrsnuo. To je poslanje kojeg se spominjemo danas, zašto molimo i želimo darivati naše misionare diljem svijeta koji u dalekim zemljama naviještaju Isusa za kojeg neki narodi još nisu čuli. Da bi se došlo nogama do ljudi, kojima želimo navijestiti Krista, trebamo u srcu nositi žar, žar ljubavi prema njemu, našem uskrsnulom Gospodinu. Taj će žar zapaliti tada i srca ljudi kojima dolazimo i koji čekaju radosnu vijest spasenja.

Molimo stoga danas za sve Kristove misionare: i one u dalekim zemljama, osobito naše hrvatske misionare, ali i za sve koji naviještaju Evanđelje. Konačno, to je dužnost cijele Crkve. Meni je u buli, kojom me imenovao biskupom, 1998. godine papa Ivan Pavao II. citirao koncilski dokument Ad gentes, koji u broju 2 kaže da je cijela Crkva misionarska.

Nalazimo se k tome, draga braćo i sestre, u mjesecu listopadu, mjesecu u kojem posebno častimo Mariju i molimo svetu krunicu njoj u čast. Zamolimo Presvetu Bogorodicu, koju je tako ljubio i štovao sveti papa Ivan Pavao II., da i nama isprosi žar u srcu prema njezinu Sinu Isusu Kristu, da ga slijedimo i da slušamo. Zamolimo i njezinu pomoć pri gradnji naše nove župne crkve, posvećene svetom Ivanu Pavlu II.

Prošle sam godine, na ovaj dan na ovom mjestu najavio da ćemo sljedeće godine slaviti misu barem na temeljima nove crkve. Nešto se zakompliciralo te smo tek ovih dana dobili građevinsku dozvolu pa se nadamo da ćemo ipak ove godine započeti ovu gradnju. Molim Božji blagoslov za sve graditelje, za župnika fra Antuna i za fra Matu, predsjednika Odbora za gradnju. Zahvalni smo svakom dobročinitelju da se sagradi ova crkva, za koju sam lani rekao da će ju graditi samo ljubav. Doista, svaki taj pa i najmanji dar, neka bude darovan s ljubavlju pa će i crkva izrasti kao simbol naše ljubavi i prema papi Ivanu Pavlu II. i prema našem narodu koji se ovdje okuplja u Ul. Gromova i treba veći prostor i prikladne župne zgrade.

Neka nas sve čuva i za nas moli naš voljeni sveti papa Ivan Pavao II. Amen.