Homilja na Danima sjećanja u Petrinji, 16.9.2021.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilja na Danima sjećanja u Petrinji, 30. godina od stradanja

Petrinja, crkva sv. Lovre, 16. rujna 2021.

 

Dragi hrvatski branitelji, dragi roditelji, supruge, djeco i članovi obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, dragi predstavnici Grada, Županije, udruga nastalih iz Domovinskog rata, draga braćo i sestre!

Na današnji dan točno prije 30 godina Petrinja je doživjela svoje najteže i najcrnje dane. Bila je napadnuta i poginulo je mnogo branitelja. Samo kod vile Gavrilović poginulo je 17 branitelja; tadašnji petrinjski župnik bio je teško ranjen u glavu; branitelji su se s crte na Petrinjčici povukli do Kupe… ljudi su svuda bezglavo hodali, bili su to apokaliptični dani za Petrinji i njenu okolicu. Još je uslijedio napad 21.rujna i Petrinja je bila do kraja okupirana. Naši ljudi i branitelji i civili povukli su se tada preko Kupe. Kad se zna čime su naši branitelji branili Petrinju, čudo je da su i toliko izdržali nasuprot neprijateljskim tenkovima, avionima, raketnim bacačima…

16. rujna poslije oslobođenja 1995.proglašen je Danom branitelja Petrinje jer su taj dan mnogi poginuli i nestali. Na spomeniku Gromova, na ulazu u Petrinju od Slatine iz smjera Siska navedena su imena poginulih. U prvom petrinjskom žrtvoslovu bilo je popisanih 400, da bi u drugom žrtvoslovu taj broj došao do 600 žrtava. To je bila cijena naše slobode, ali i mnogo ranjenih na tijelu, a još više na duši. Te rane ni danas ne zacjeljuju.

Pitamo se zašto se to dogodilo i koja je pouka iz tih događaja nama danas?

Neki kažu da je to bio građanski rat, da su sve strane jednako odgovorne i krive. Kad bi bilo tako, zašto smo mi morali bježati iz svojih gradova i sela, iz vlastitih domova, napuštajući kuće, škole, crkve koje su oni koji su nas oružjem potjerali iz zavičaja rušili i palili? Kako to da su ti „drugi“, a koji bi danas po nekima trebali biti isti kao i mi, toliko mrzili sve hrvatsko i katoličko da su to sve uništavali i htjeli zbrisati s lica zemlje? A mi smo „njima“ nudili suživot, zajedništvo, mir u demokratskom sustavu, no njih to nije zanimalo jer su bili navikli vladati desetljećima i ničim drugim nisu bili zadovoljni. Svoju su nakanu odlučili provesti silom i na ovom petrinjskom prostoru uspostaviti svoju državu u kojoj neće biti Hrvata. Oni su sve radili da do toga dođe i prije rata, samo mi to nismo shvaćali da je sve bilo činjeno u svrhu tog krajnjeg cilja.

Jednom me na promociji moje knjige koja govori o tom vremenu upitala jedna novinarka, kako smo se mi branili od mržnje, kako sam ja obuzdavao naše ljude da se ne osvećuju i ne mrze. Sjećam se da sam tada počeo vikati na nju, da ona ništa ne razumije, da mi nismo bili nošeni mržnjom nego oni, da smo mi nastojali preživjeti pod pritiskom i unatoč toj mržnji. Ja stvarno nisam ni kod koga od mojih vjernika vidio tih dana mržnju, samo strah u očima. Bili smo žrtve agresije i to treba biti jasno jednom za uvijek svima i svakome: Hrvatska je bila napadnuta, Srbija je bila agresor na nas! To bi mislim i zakonom trebalo definirati, naime uvesti kažnjavanje negiranja te elementarne istine o Domovinskom ratu.

Ideja o velikoj Srbiji nije ni danas umrla, ona je prijetnja svim okolnim državama i narodima. Sad se ta ideja naziva „srpski svet“, ali to je u biti isto. Kako kaže Zvonimir Hodak, onamo koga Srbi kane napasti najprije dolaze njihovi popovi a onda topovi. Vidjeli smo to nedavno u Cetinju u Crnoj Gori. Ne miri se taj svijet s granicama vlastite države, oni žele širiti svoj utjecaj tako da ne dopuštaju nikakve ni vjerske ni kulturne, gospodarske ni političke neovisnosti pojedinih okolnih naroda. Sad su na Cetinju demonstrirali silu, a sve pod izlikom velike kršćanske ljubavi, da bi nastavili s tim u Makedoniji, a onda u Hrvatskoj, itd. Neće biti sreće za okolne narode dok oni ne ustanove samostalne ne samom političke nego i vjerske institucije, neovisno od SPC koja se samoproglasila nadležnom za cijelo područje bivše SFRJ. Za njih dakle ta nesretna državna tvorevina, koja je i formalnno umrla 1992., još i danas postoji. I oni žele u njoj vladati, svima biti nadređeni.

Kako je započinjala ta agresija? Najprije su se „oni“ kao narod proglasili ugroženi – premda su bili u svim tadašnjim republikama svima nadređeni, nositelji velike većine istaknutijih položaja i vlasti. U toj hajci – koja je nalikovala onoj uzrečici „držite lopova!“ – oni su sve činili da pokore ostale narode. Možemo reći da je na ovom sisačkom području prva žrtva, koja je najavljivala krvavi rat i agresiju, bio sisački svećenik Antun Grahovar, koji je ubijen 9. studenog 1990., već nakon tzv. balvan-revolucije koja je oko Knina nastupila u kolovozu te godine. Zatim je došlo do otvorenog sukoba, u Glini odmah poslije proglašenja hrvatske neovisnosti, tj. 26. lipnja 1991., kada je poginuo prvi redarstvenik Tomislav Rom. Prva žrtva na petrinjskom području bila je šesnaestogodišnja Josipa Kožić, koju su srpski pobunjenici ubili na roditeljskom pragu u Gornjoj Budičini 5. srpnja 1991.

U obrani Hrvatske te u oslobađanju Petrinje sudjelovali su prvenstveno domaći sinovi i kćeri, od kojih je puno njih poginulo – kao Predrag Matanović, Božo Martan, Riki Mažar, ali i branitelji iz čitave Domovine, čija su nam imena sveta i koje poštujemo i kojima iskazujemo trajnu zahvalnost za veliku žrtvu koju su prinijeli za slobodu Lijepe naše.

Braćo i sestre, ovo sve govorim i da se podsjetimo na te teške i slavne dane prije 30 godina, da ne zaboravimo naše heroje i velikane kojima dugujemo svoju opstojnost, ali i da predvidimo buduće događaje i da spriječimo ono što bi moglo ponoviti tragičnu nedavnu povijest. Naime, „druga strana“ i dalje planski i sustavno radi na tome da se njeni neostvareni ciljevi ostvare, možda na drugi način, ali ako bude potrebno – budući da ne odustaju od tih planova – i na nasilni način.

Zar nije signifikativno da su ti naši „susjedi“ – a u biti agresori – prije par godina opet počeli iznositi neistine o svojoj ugroženosti tumačeći tako i početak Domovinskog rata, ali i sadašnju svoju poziciju – za koju nema usporedbe ni u kojoj državi EU. Tako je izvjesni Stanimirović rekao da su prije bitke za Vukovar nestajali srpski civili, da je to bio uzrok otpora hrvatskim vlastima. Znamo da to nije istina, da su prve žrtve na tom području bili hrvatski redarstvenici svirepo ubijeni u Borovu Selu. Zatim je sličnu tezu izbacio pokojni sisački pop Pero, kada je ustvrdio da je samo u Sisku ubijeno 600 srpskih civila. Ja sam mu otvoreno postavio pitanje: „Hoćete li nas ponovno napasti? Zašto širite laži o ugroženosti Srba kad znate da to nije istina?!“

No, ako bi srpstvo bilo istisnuto – kao vladajući, politički i duhovni model – iz Makedonije, Crne Gore i Hrvatske /BIH, tada bi ono moralo naći neki novi objekt svoje agresije ali oni to neće dopustiti, mi se baš njima sviđamo, oni baš nas žele. E pa treba im reći jednom zauvijek: Mi vas ne želimo! Ne trebate nam. Ne trebaju nam vaše laži o našim svetinjama, o našem blaženom Alojziju Stepincu, o našim tobožnjim zločinima u Jasenovcu, o našoj neprestanoj krivnji genocidnog naroda, jer to nismo i nećemo nikada biti. Bavite se sobom, imate što raditi!

Međutim da bismo se oslobodili tog pritiska potrebna je vlast koja neće koalirati s četničko-srpskim elementom koji neprestano sve radi da upropasti Hrvatsku. Zašto naša vlast ne želi priznati Hrvatsku pravoslavnu Crkvu, koja doduše nije brojna ali je činjenica-fakat u Hrvatskoj? Naime, postoje hrvatski branitelji pravoslavne vjere, njih preko 10 tisuća koji su branili Hrvatsku. I zašto se njih ne poštuje i s njima ne surađuje, a ne s onima koji su ovu zemlju rušili i palili i naše ljude ubijali?

Neka nam ova obljetnica bude ispit savjesti.

Što smo učinili da bude bolje u našoj Domovini, a što smo propustili te se ne mičemo s mjesta?

Neki nam savjetuju: oprostite i okrenite se budućnosti. Dobro, mi rado opraštamo, ali za oprost nas još nitko nije pitao. Dakako, važno je ne željeti osvetu niti bilo kakvo zlo drugome, ali za oprost i pomirenje mora postojati obostrana želja da se prizna istina i da se provede pravednost.

Potres koji smo doživjeli samo je na vidjelo iznio probleme koji su zataškavani i koje naše društvo i država ne vidi i ne rješava. Ovo je područje kroz ovih 30 godina bilo zapostavljeno, bez ulaganja i prave obnove. Hoće li se to sada promijeniti?

I što je najvažnije, pitali bi nas naši poginuli danas, 30 godina poslije: jesmo li se mi za ovakvu Hrvatsku borili? U kojoj caruje gospodarska i politička korupcija, u kojoj se više poštuju okupatorske želje i zahtjevi nego zahtjevi branitelja, u kojoj vlada kolektivna depresija i iz koje bježe mladi sposobni ljudi tražeći bolji život u zemljama izvan Hrvatske!

Za ovakvo stanje svi smo odgovorni.

Molimo se danas našim svetim zaštitnicima: BD Mariji, Majci naših stradanja, našem bl. Alojziju Stepincu, svetom Lovri i svetom Bartolu, svetom Antunu, svetom Jurju, sv. Ivanu Pavlu II., da nas prosvijetle i pomognu nam da iz mraka pronađemo svjetlo.

Neka nas sve blagoslovi Gospodin i neka nas čuva!

Neka udijeli mir i vječno blaženstvo svima koji su poginuli za Dom!

Neka prosvijetli naše vodstvo da progleda i vidi istinu i zastupa dobro a ne zlo!

Neka sve ispuni blagoslov i dobro.

Amen.

Pin It on Pinterest