Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na blagdan Uzvišenja sv. Križa
Sisak, 14. rujna 2021.
Iz Knjige brojeva (Br 21, 4b-9) i Evanđelja po Ivanu (Iv 3, 13-17) čujemo kako je Bog Mojsiju naredio da podigne na stup zmiju da se spase oni koje je zmija ugrizla… i Isus Nikodemu tumači da kad bude Sin Čovječji uzdignut poput zmije u pustinji, da će se spasiti svi koji budu vjerovali u njega… Uvijek mi je bila čudna ta usporedba: Isus, Sin Božji kao zmija na stupu? Nije li Mojsije mogao naći neki drugi znak za Židove nego zmiju staviti na stup da bude simbol ozdravljenja? Pa zmija je bila simbol smrti jer po njenom ugrizu su ljudi umirali… znamo da inače Židovi nisu voljeli zmije, jer su sveti pisci na početku Biblije zmiju uzeli čak za simbol đavla na čiji su nagovor prvi ljudi sagriješili… Mojsije je očito želio da narod shvati da je riječ o ozbiljnoj stvari, o životu i smrti, te da se ne igraju s vatrom koja ih može uništiti. A Isus? Zašto je svoje uzdignuće na križ on sam usporedio s Mojsijovom mjedenom zmijom? Rekao bih: zbog pogleda. Tko pogleda zmiju na stupu, ozdravit će, a tko pogleda Isusa na križu, spasit će se. Ali i pogledi mogu biti različiti: s pouzdanjem, s molbom, s povjerenjem, ali i beznadni pogledi, bez očekivanja, znatiželjni pogledi, uvredljivi pogledi i pogledi s mržnjom i prezirom…
I mi podignimo svoj pogled prema križu Gospodnjem i imajmo pouzdanja jer će nas taj prizor utvrditi u nadi da je ta smrt bila za mene, za svakoga od nas, i da je ona za nas spasonosna.
A zmija je kao simbol đavla simbol same suprotnosti Bogu: no ona je pobijeđena, đavao je svladan i pogled na njegov poraz rađa u nama radost jer život je pobijedio. Đavao se radovao da je na drvu on pobijedio Božjega Sina, no prevario se: u njemu nije bilo mržnje, u njemu je vladala ljubav. Čak i prema neprijateljima, i prema onima koji ga preziru i koji će do kraja ljudske povijesti protiv njega govoriti i rugati mu se… on je umro i za njih, on je pun ljubavi prema svima. Zato je ljubav na drvu u Kristu odnijela pobjedu i zato je proslava Kristova križa za nas danas izvor pravog veselja! Možda je i baš zato zmija postala simbol zdravlja, premda prezrena životinja koje se svi boje, ona je na svim ljekarnama kao simbol ozdravljenja. Njezin otrov pretvoren u protuotrov lijek je mnogim bolestima.
Sveti Pavao u poslanici Filipljanima (Fil 2, 6-11) donosi jedan od najljepših himana u čast Kristu. To je himan o Kristovom poniženju – o njegovoj kenozi. Grčka riječ kenoza znači ispražnjenje, odricanje, lišenost. Krist se dakle, premda je Sin Božji, lišio i odrekao Božje slave kad je postao čovjekom, kad je likom postao nama sličan. To je bilo njegovo prvo poniženje – utjelovljenje. Drugo je poniženje bilo to da je bio poslušan Ocu sve do smrti, smrti na križu, tj. da je umro. No, ta je njegova poslušnost urodila time da ga je Bog ne samo uzvisio, nego preuzvisio te mu je darovao ime nad svakim imenom! Na ime Isusovo trebaju se pokloniti svi stanovnici zemlje, neba i podzemlja jer on je Gospodin, tj. gospodar svega.
Riječi Isusove Nikodemu znakovite su: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“
Kad Isus započinje riječima „Bog je tako ljubio svijet…“, odmah se pitamo: a kako to? On nam sam odgovara kako: tako da je dao svoga Sina Jedinorođenca da ni jedan koji u njega vjeruje ne propadne… Zar ljudima prijeti propast? Zar je bilo potrebno da se sam Sin Božji žrtvuje da ljude izbavi iz te propasti? Kakva je to tako velika propast koja ljudima prijeti da ih uništi?
To je grijeh. Jer je čovjek postao griješan, jer nije slušao Božje zapovijedi i nije vršio Božju volju, bio je potreban taj zahvat – dolazak samog Sina Božjega na svijet koji nije došao „da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu“.
Simbol pobjede tako postaje upravo Kristov križ! Križ koji je do Krista bio znak poraza, znak smrti i gubilište, nakon Krista i njegove smrti na križu to je znak pobjede i zato gdje vidimo križ, znamo tu su kršćani, oni koji vjeruju u Kristovu pobjedu.
„In hoc signo vinces – u ovom znaku ćeš pobijediti“, riječi su koje je čuo car Konstantin kad mu se ukazao križ. Zanimljivo, i jedna naša bojna, odnosno 4. gardijska brigada Pauci imala je u Domovinskom ratu to geslo, premda nije u grbu istaknula križ nego hrvatski grb. Ipak moramo nadopuniti taj znak jer je naša hrvatska vojska pobijedila u Domovinskom ratu ne samo pod znakom hrvatskog grba – smijenivši prije toga zvijezdu s vojnih i policijskih odora – nego i pod znakom križa. Da, križa jer su gotovo svi hrvatski vojnici u D.V. nosili krunicu, a ona počinje i završava znakom križa. Tako bismo mogli reći da je i pobjeda u D.R.-u izvojevana pod znakom križa. Povijest bilježi i da je Jan Sobjesky kod obrane Beča upotrijebio to geslo. A naš je slavni ban Toma Bakač nakon pobjede nad Osmanlijama 1593., kako stoji u zagrebačkoj katedrali na njegovom grobnom spomeniku, rekao: „In Deo vici – u Bogu sam pobijedio“. A on to govori gledajući upravo u križ Kristov.
Međutim da bi se pobijedilo potrebno se boriti. – rekao je već sveti Augustin. Doista nitko nije pobijedio a da se nije borio. Stoga ako želimo i mi s Kristom pobjeđivati i na kraju izvojevati pobjedu vječnog života, uzmimo svoj križ i pođimo za Isusom. Sveti je Pavao na kraju života zapisao: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga mi je pripravljen vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak.“ (2 Tim 4,7-8)
Sveti Luka u navedeni Isusov zahtjev da njegov učenik treba uzeti svoj križ i poći za njim dodaje: „svaki dan“ (Lk 9,23). Tako se križ ukazuje kao svakodnevno svjedočanstvo ljubavi prema Bogu. Isus najprije kaže: „ako tko hoće biti moj učenik, neka se odreče samoga sebe…“ tako da „uzimati svoj križ svaki dan“ zapravo to znači: odricanje od samoga sebe. A to je u biti odbacivanje svoje oholosti, egoistične brige samo za svoj dobro, za svoj dobri glas, za ono što meni koristi… i okrenuti se nastojanju da se proširi dobar glas o našim bližnjima, što opet pretpostavlja da se o drugima ne govori ništa loše…
„Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo.“ (Rim 12,21) kaže sv. Pavao. To on govori u kontekstu kako ne treba uzvraćati zlo za zlo, nego da dobrim valja pobijediti zlo. O, koliko samo zala oko nas! I što je još gore, to se zlo često želi prikazati kao dobro. I tu se snaći i pobijediti nije lako. Zapravo najbolja je taktika upravo ova: ustrajati u tome da neprestano drugima činimo dobro. I tako će se Bog pobrinuti da će dobro pobijediti. Ne ja, nego Bog.
Kada danas slavimo Križ Kristov i njegovo Uzvišenje, rado ponavljamo molitvu iz pobožnosti križnoga puta: „Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te – jer si svojim svetim Križem pobijedio svijet.“ Amen.