Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija u utorak posvećen sv. Antunu
Zagreb, Sv. Duh, 6. svibanja 2014.
Sv. Antun Padovanski (1195.-1231.), „svetac svega svijeta“ bio je suvremenik sv. Franje, u čiju je zajednicu Manje braće ušao. Osobite su mu značajke: bio je samozatajan, a kad je otkriven postao je poznat kao veliki teolog i propovjednik. Dapače, činio je čudesa, osobito obraćajući nevjernike, te je zbog te sposobnosti da preobrati krivovjerce i nevjernike prozvan „maljem heretika“.
Upravo bih o tome želio s vama razmišljati, dragi vjernici, danas u ovaj utorak posvećen sv. Antunu Padovanskome. Što to znači „malj heretika“ i što nama govori to Antunovo svojstvo danas?
U ono doba širila su se manihejska krivovjerja pod raznim imenima Valdenza, Albigenza, Patarena, Katara. Svetu i oduševljenu riječ sv. Antuna pratio je Gospodin izvanrednim znakovima, rijetkim čudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje svečeva djelovanja. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru.
Očito je žar kojim je propovijedao protiv krivovjeraca te uspjeh koji je polučio obrativši čitava mnoštva na pravu vjeru bio razlog zašto je dobio taj nadimak „malj heretika“.
Zanimljivo je razmotriti što znači riječ „hereza“. Mi to danas prevodimo kao krivovjerje ili kriva vjera, no u izvornom grčkom jeziku riječ „hairesis“ znači „izbor“. Očito se taj termin ustalio za krivovjerje zato što su kršćani smatrali da je put heretika – krivi izbor, a mi smo pozvani učiniti i neprestano činiti u životu pravi izbor, odnosno prave izbore. Tu dakako ne mislimo na političke izbore, premda su i oni važni za naš kršćanski autentični život, nego mi ovdje prvenstveno mislimo na izbor koji je svaki dan pred nama, jer nas život stavlja pred različite dileme i od nas se traži da znamo izabrati pravi put. Izabrati nekada nije lako, kad nam se kao privid nudi dobro što je zapravo zlo. Ipak, da bi se izbor mogao smatrati dobrim za nas vjernike uvijek je pravi i jedini kriterij – Isus Krist!
Tko izabere Isusa, taj je sigurno učinio pravi izbor za svoj život, a tko ga odbaci, sigurno je učinio krivi izbor. Uskrsnuli Gospodin neprestano nas poziva da se opredijelimo za pravi izbor, da izaberemo njega i time svoj vječni život, život uskrsnuća. Kad ovih uskrsnih dana slušamo evanđeoske izvještaje koji nam govore kako su žene i apostoli susretali Uskrsnulog Gospodina, nameće nam se sama od sebe tema izbora. Krist uskrsnuli izabrao je poslije svoje pobjede nad smrću svoje prijatelje kojima se ukazao; on nije pošao uvjeravati svoje neprijatelje da je živ, nije otišao ni Herodu ni Pilatu ni velikim židovskim svećenicima, nego Petru, Ivanu, Mariji Magdaleni, apostolima i svojim učenicima. Njih on uvjerava o novosti života koju je započeo svojim uskrsnućem. Ali ne samo da je on izabrao njih, nego on ih zove i da oni izaberu njega: zove Tomu da dotakne njegove rane, zove Petra da triput ispovijedi svoju ljubav prema njemu – da iskupi tako trostruko zatajenje, on sam poučava svoje učenike koji se žele razbježati, kad im se pridružuje na putu u Emaus, on naslovljuje svoje učenike riječju „dječice“. Isus šalje apostole da propovijedaju, ali prije oni trebaju potvrditi svoj životni izbor za njega, nakon njegova uzašašća oni su pozvani na molitvu s Marijom, da ustraju u iščekivanju obećanog Duha Branitelja, da bi tako osposobljeni bili kadri naviještati njegovo Evanđelje.
Zanimljivo je da se oni koji se bore za pravo pobačaja rado kite riječju „izbor“, pa kažu da su oni za pravo izbora, tj. da žena sama može izabrati hoće li začeto dijete roditi ili pobaciti. Zamislite, reče mi nedavno jedna mlada žena, koja je zatrudnjela, da joj je prilikom tog pregleda kad su ustanovili liječnici da nosi dijete, ginekolog postavio pitanje: Hoćete li vi to dijete zadržati? Umjesto da joj čestita i ponudi svoju pomoć pri trudnoći i porodu, on ju pita hoće li pobaciti svoje vlastito dijete? Pa kako se samo usuđuje! No, to je plod tog stava da majka ima pravo na izbor – to je tzv. pokret „pro choice“ nasuprot pokreta „pro live“!
Kad sam jednom bio pozvan na jednu tribinu govoriti o Bleiburgu, ne malo sam se iznenadio kad sam od organizatora čuo tko će sve još sudjelovati na tribini. Upitao sam: zašto su pozvana i ta gospoda za koja znamo da se bore protiv istine? On mi je odgovorio: zato da se čuje i druga strana! Ja sam mu odgovorio da istina nema dvije strane, nego samo jednu. Međutim, na samoj tribini ta su gospoda koja su iznosila „drugu stranu“ doživjela da su bili izviždani i poslije mi se organizator potužio priznajući da je naučio kako nije trebao zvati i one koji se ne trude spoznati istinu, jer druga strana istine je na žalost samo – laž! Rekao bih da je upravo to đavolska zamka: dopustiti pravo na izbor, jer i Bog je nama dao pravo da biramo dobro i zlo, stvorivši nas slobodne. Da, ali čovjek je tu sposobnost iskoristio da Bogu kaže Ne, da svoju slobodu okrene protiv Boga, a to je u konačnici i protiv sebe samoga, i to nije dobro! U tome je zamka „izbora“! Tako da, koliko god trebamo poštivati druge i njihovo pravo da se slobodno opredijele, pa i za zlo i vlastitu propast, mi ne smijemo stajati nezainteresirano kad vidimo da oni propadaju i da srljaju u provaliju. Ako smo im doista bližnji, trebamo im pohititi u pomoć i izvući ih iz zla u koje tonu.
Takav je upravo bio sv. Antun. Iz te odgovornosti za druge, za svoje bližnje, on nije štedio ni sebe ni njih, nastupao je odlučno i s puno žara pobijajući laži i obrazlažući istinu, nudeći spasenje svima koji su spremni poći za Gospodinom. Papa Pio XII. proglasio ga je stoga „naučiteljem Crkve“.
Kad se mi danas pitamo, kako postupiti s onima koji izvrću istinu, kako se postaviti prema onima koji ne žele čuti ni Boga ni čovjeka, tada smo stvarno u muci je li potrebno upotrijebiti sve sile ili taktizirati, je li bolje biti izravan ili diplomata pa govoriti u rukavicama. Očito sv. Antun je u tome primjer da se treba reći istina, i to otvoreno, pa čak i ako se netko osjeti prozvan, ali kada se istina Evanđelja govori otvoreno, ona se mora uvijek iznositi s ljubavlju, sa željom da se drugima služi i pomaže, a ne da ih se ponizuje niti im se čini bilo kakvo nasilje.
U prvim stoljećima hereze su bile: arijanska – koja je nijekala božanstvo Isusa Krista, macedonijevstvo – koje je nijekalo božanstvo Duha Svetoga, potom razne manihejske struje – koje su nijekale pravo Kristovo čovještvo. U srednjem vijeku, hereze protiv kojih se borio i sv. Antun, bile su također inspirirane manihejizmom, i to dualističkim manihejizmom koji je strogo dijelio čovjeka i Boga, dušu i tijelo, ne priznavajući inkarnaciju i jedinstvo duha i tijela, čovjeka i Boga.
Danas te hereze nisu identične starima, ali su im slične i uvijek – zabacuju cjelovitog Krista. A o tome kako se živi vjera u Krista svjedoče nam riječi samog svetog Antuna koji kaže: „Riječ je živa kad život govori. Neka zato prestanu riječi, a neka progovore djela. Prepuni smo riječima, prazni djelima. Stoga nas stiže prokletstvo Gospodnje koji prokle smokvu na kojoj ne nađe ploda, nego samo lišća. ‘Zakon je propovjedniku’, veli sv. Grgur, ‘da ono što propovijeda provodi u djelo’. Uzalud se hvasta poznavanjem zakona onaj tko djelima razara nauk.“ Tako sv. Antun.
Današnja Božja riječ govori nam o hrabrosti koju je sv. Stjepan pokazao u svojoj vjernosti Isusu Kristu, toliko da je dao i svoj život za Isusa (Dj 7,51–8,1a), a u Evanđelju (Iv 6,30-35) slušamo Isusovo obećanje da će on hraniti naš život, i to samim sobom jer on jer pravi kruh s neba, kruh istinski“ te se dakle ne trebamo nikoga i ničega bojati.
Svetog Stjepana nisu željeli slušati oni koji su već odlučili da ga kamenuju i tako uklone jer njegova im je riječ o Isusu smetala. Ipak nisu svi bili tako tvrdokorni – kako ih Stjepan naziva, govoreći im da su „tvrdovrati i neobrezanih srdaca i ušiju“, te da se „uvijek opiru Duhu Svetomu“! Nisu to baš ugodne i lijepe riječi kojima sv. Stjepan opisuje svoje neprijatelje prije negoli će ga oni smaknuti. Dapače, čujmo i ove sasvim jasne i tvrde izjave: „Oci vaši pobiše one koji su unaprijed navijestili dolazak Pravednika čiji ste vi sada izdajice i ubojice“. To baš nije bilo diplomatski niti uvijeno rečeno. Možda nam zvuči i odviše oporo. Ali ja se uvijek sjetim Isusovih riječi koje je rekao Židovima s kojima je raspravljao prije svoje smrti: „Ako vam ja reknem da ne poznam Oca, bit ću lažac jednak vama. No poznajem ga i riječ njegovu čuvam.“ (Iv 8,55) Zanijekati istinu znači zanijekati Isusa. To je otvoreno govorio sv. Stjepan i sv. Antun. Pa ipak i među njegovim neprijateljima bilo je otvorenih duša. Tako sv. Luka spominje da je tu bio prisutan i Savao koji je taj čin tada odobravao, ali se kasnije obratio i napustio svoj krivi stav protivan Isusu, te ga uzljubio i poslije gorljivo naviještao.
»Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.« To su Isusove riječi koje je propovijedao i sv. Antun. I mi smo večeras ovdje jer vjerujemo u te Isusove riječi, i mi želimo u Euharistiji susresti uskrsnulog Gospodina.
Sv. Ivan Pavao II. papa u svojoj enciklici „Ecclesia de Eucharistia“ napisao je: „Ucjepljenje u Krista, ostvareno po krštenju, neprestano se obnavlja i učvršćuje sudjelovanjem na euharistijskoj žrtvi, nadasve po potpunu sudjelovanju u sakramentalnoj pričesti. Možemo reći ne samo da svatko prima Krista, nego da i Krist prima svakoga od nas. S nama sklapa prijateljstvo: “Vi ste prijatelji moji” (Iv 15,14). Štoviše, mi živimo zahvaljujući Njemu: “Onaj koji mene blaguje živjet će po meni” (Iv 6,57). U euharistijskom se zajedništvu na najuzvišeniji način ostvaruje uzajamno “prebivanje” Krista i učenika: “Ostanite u meni i ja u vama” (Iv 15,4)“. (EE 22). Molimo sv. Antuna da to zajedništvo s Kristom ostvarimo, da najprije izaberemo Krista i da ostanemo vjerni tom izboru čitav svoj život, da se hrabro zalažemo za istinu utemeljenu na vjeri da se hranimo poput sv. Antuna Kristom, kruhom živim i istinskim. Amen.