Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na 25. godišnjici posvete župne crkve sv. Antuna i BDM Kraljice Mučenika u Lasinji

Lasinja, 28. listopada 2025.

Dragi župniče, draga braćo i sestre,

Najprije vam čestitam 25. godišnjicu posvete župne crkve. Bilo je to dakle u godini Velikog jubileja 2000. godine kada je ponovno podignuta župna crkva posvećena. Učinio je to kard. Josip Bozanić, kada je župnik bio Stjepan Bradica. Crkva je dobila dva naslova: prijašnji, crkva sv. Antuna Padovanskoga – koja je do temelja srušena u srpskoj agresiji 1991. – i još, crkva Blažene Djevice Marije Kraljice mučenika.

Lasinja je doista prošla neviđeno mučeništvo, bila je potpuno unišena, sve kuće spaljene, stanovnici protjerani a župna crkva do temelja uništena. Ostali su temelji, koji su uređeni preko puta ove nove crkve i koji podsjećaju na tragediju rušenja na početku obrambenog Domovinskog rata.

Imamo danas zapravo tri teme o kojima možemo razmišljati i za što trebamo Bogu zahvaljivati: prva je, Posveta župne crkve; druga je, blagdan svetih apostola Šimuna i Jude Tadeja, i treća, Jubilej 2025.

Posveta crkve je kruna gradnje crkve. Kada je završena gradnja, crkva se posvećuju. Najprije se blagoslivlje, za početak bogoslužja, a onda kada je posve uređena i namještena, se i posvećuje. Obred posvete u sebi ima veliku i važnu simboliku.

Osim škropljenja blagoslovljenom vodom i kađenja tamjanom, krizmanim se uljem pomazuju zidovi crkve i sam oltar. Na zidovima se pomazuju četiri odnosno 12 križeva, u znak četiriju evanđelista odnosno apostola, a kameni se žrtvenik pomazuje na sredini i na uglovima te se tako posvjedočuje živost hrama Božjega u kojemu prebiva sam Bog. Pomazuju se naime živi ljudi, krštenici i napose krizmanici, ređenici za prezbiterat i episkopat, pomazuju se i bolesnici s molitvom za zdravlje i sretnu vječnost. No, crkva nije samo simbol Kristove prisutnosti, ona to i stvarno jest.

Kao što pomazani kršćanin jest Pomazanik Božji, te u njemu boravi, živi i djeluje sam Krist Pomazanik, tako i crkva koja je posvećena jest boravište Božje u kojoj se može Boga susresti jer on u njoj prebiva.

Današnje prvo čitanje iz Poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima (Ef 2,19-22) govori o tome kako je Crkva Božja nazidana na temelju apostola.

Apostol govori o zajednici kršćana Crkvi i nazivu ju „građevinom (koja je) povezana i raste u hram svet u Gospodinu, a zaglavni je kamen sam Krist Isus.“ Te zaključuje: „U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu.“ Sjetimo se kako smo mi u Sisačkoj biskupiji prošle godine održali Biskupijsku sinodu i kako je njezino geslo bio upravo ovaj tekst iz poslanice Efežanima: „Zaglavni je kamen Krist Isus“.

Mi smo ta građevina, mi koji u Krista vjerujemo. A on je onaj kamen koji sve drži na okupu, koji je ne samo temeljni nego zaglavni kamen. Tu se sjećamo i našeg biskupijskog zaštitnika sv. Kvirina koji je s kamenom o vratu posvjedočio svoju vjernost Kristu, kad je bio zbog svoje vjere mučen i bačen u rijeku.

Sve nam to govori koliko je važna crkva, pisana i velikim početnim slovom – zajednica kršćana, i pisana malim početnim slovom – posvećena zgrada u kojoj se ta zajednica okuplja gdje slavi sveta otajstva svoje vjere.

Nadalje, danas su sveti apostoli Šimun Revnitelj i Juda Tadej. Čuli smo izvještaj svetog Evanđelja po Luki (Lk 6,12-19) u kojem Isus, nakon molitve, između više svojih učenika izabra dvanaestoricu, koje prozva apostolima.

Veoma je važno što sveti Luka napominje kako je Isus taj izbor učinio nakon što se molio. Na početku svakog djela je za nas vjernike – molitva: „U one dane iziđe Isus na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu.“ Među dvanaestoricom ističu se: Šimun zvani Revnitelj i Juda Jakovljev, odnosno Tadej. I u našoj biskupiji treba ojačati molitva, posebno za duhovna, odnosno svećenička i redovnička zvanja. Sve je manje svećenika i mi im trebamo izmoliti kao dar Gospodinov. Imali smo nedavno đakonsko ređenje – imamo samo jednog đakona, imamo još tri bogoslova na studiju u Zagrebu i tri na studiju u Rimu, imamo još i tri sjemeništaraca. Netko će reći da je to dobro, ali to je premalo da posvuda možemo naviještati Evanđelje, da sve župe i svi koji trebaju i imaju svećenika.

Veoma je važno da su apostoli bili Isusovi izabranici: „Ne izabraste vi mene, već ja izabrah vas.“, reći će Isus na drugom mjestu, u Ivanovom evanđelju.

Silno mnoštvo ljudi koje je slijedilo Isusa i njegove učenike željeli su ga čuti i ozdraviti od svojih bolesti. I to se događalo: „koje su mučili nečisti dusi, ozdravljahu. Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala.“

Apostoli su i bili izabrani da budu svjedoci Isusovih djela i da budu poslani – jer to znači riječ „apostol, poslanik“ – te da svjedoče o Isusu, o njegovoj radosnoj vijesti, o njegovu uskrsnuću.

I mi smo svi, bez obzira na službu i mjesto koje imamo u Crkvi, Kristovi apostoli jer i nas danas Isus šalje da svojim životom i postupcima, svojim vrijednostima koje zastupamo i živimo, pokazuje da je Isus i danas živ i da ga svima pokazujemo te svi pođu za njim.

Zato je, braćo i sestre, i ove godine proglašena Godina Kristova jubileja. Prije 25 godina bio je Veliki jubilej – 2000 godina od njegova rođenja, a sada je također Godina jubileja, 2025. jer je običaj Crkve da svakih 25 godina slavi jubilejsku godinu. To je ujedno oprosna godina u kojoj smo pozvani prije svega opraštati jedni drugima. I oni koji su zavađeni godinama treba ove godine jedni drugima oprostiti. A svi mogu proći kroz jedna od proglašenih jubilejskih vrata te steći taj oprost.

Bili smo nedavno u Rimu, gdje su sve velike rimske bazilike oprosne crkve s otvornim vratima da prolazeći kroz njih vjernici osjete da je Krist onaj koji je rekao: „Ja sam vrata. Tko kroz mene prođe, dolazi Ocu.“ (Iv 10) I u našoj biskupiji su proglašene tri oprosne crkve: bazilika sv. Kvirina te biskupijska marijanska svetišta u Gori i u Kloštar Ivaniću.

No, zadobivanje jubilejskog oprosta nije nikakav automatizam niti je to zamjena za sakrament svete ispovijedi. Riječ je o tome da i nakon svete ispovijedi, u kojoj nam se opraštaju grijesi za koje se kajemo, ostaju posljedice grijehe koje nam Bog po Crkvi oprašta u ovakvim svetim mjestima.

Ova je godina proglašena svetom godinom i stavljena pod znak nade, papa Franjo je nazvao sve nas vjernike „Hodočasnicima nade“. I mi smo proglasili ovu pastoralnu godinu Godinom nade.

Želimo i molimo se da nas Gospodin obdari nadom, da nam otvori horizonte beznađa i povede nas u svoje bogatstvo prisutnosti i dobrote. Molimo na sve te nakane: za ovu župu, za našu Biskupiju, za domovinu Hrvatsku i cijelu Katoličku Crkvu. Amen.