Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na svetkovinu Svih svetih

Sisak, 1. studenoga 2025.

/Otk 7,2-4.9-14; Ps 24,1-6; 1Iv 3,1-3; Mt 5,1-12a/

Draga braćo i sestre,

Danas slavimo sve svete tj. one koji su u nebu, koji su spašeni, koji su nakon zemaljskog života uvedeni u nebesku radost. To je milost Božja koju on daje svima koji u Krista vjeruju, koji svoju vjeru žive i koji čine dobro drugima, osobito onima koji su u potrebi.

Blaženstva koja se danas čitaju govore o putu kojim treba ići kršćanin da bi došao u Kraljevstvo nebesko. Blažen jednako svet. I kad Isus proglašava siromašne duhom, žalosne, krotke, gladne i žedne pravednosti, milosrdne, čiste srcem, mirotvorce i progonjene zbog pravednosti – blaženima, on nam otvara put koji jedini vodi u nebo. Mnogi naši najmiliji, kojih se osobito ovih dana sjećamo i čije počivalište na grobljima posjećujemo te se za njih molimo jer osjećamo blizinu s njima, premda su nas napustili, bili su ljudi koji su živjeli upravo ova blaženstva i zato se smijemo nadati da su u nebeskoj slavi. Također to je i za nas, koji smo još na zemlji, putokaz kako doći k njima i s njima uživati vječno gledanje Božjega lica.

Možda to sve izgleda složeno i teško, no zapravo je to veoma jednostavno: oni koji su Kristovi, oni trebaju Krista slijediti. Jer on je rekao: „Hoće li tko ići za mnom, neka se odrekne samoga sebe i uzme svoj križ i neka me slijedi.“ (Mt 16,24) A upravo je on sve to što u ovih osam blaženstava nabraja ispunio jer je: živio siromašno, bio je žalostan zbog ljudskih grijeha i odbijanja Božje milosti, jer je bio blaga i ponizna srca, jer je težio za pravednošću, bio milosrdan, čista srca, mirotvorac i progonjen i dapače mučen zbog pravednosti.

Nekako mislim da je teško sve to ispuniti pa možda pomislimo da bismo mogli izabrati barem jedan put od ovih osam kojim bismo mogli i mi slijediti Krista i doći k njemu i u zagrljaj naših milih i dragih koji su već preminuli da budemo u vječnoj radosti koju je on pripravio onima koji ga ljube.

Ako si izaberemo put siromaštva duhom, to zapravo ne znači da smo posve bez ičega i da bi nam ideal trebao biti oskudijevanje i lišenost svih zemaljskih dobara. Isus jednom, kad upućuje svoje učenike na djela pokore, upozorava da nije Bogu drag onaj koji se izvana drži posta pa to svima pokazuje, nego dapače onaj koji izvana stavlja na sebe miomirise i ide uzdignute glave, ali posti da to samo Bog vidi i zna, pa će ga on i nagraditi, a ovi koji to čine da bi ih ljudi hvalili već su primili svoju plaću i neće dobiti Božju nagradu. Riječ je dakle o nakani: moje srce treba biti siromašno. Zato Gospodin kaže da je blažen „siromašan duhom“.

I izvanjska siromaština ipak može biti pomoć u nasljedovanju Krista. Sjetimo se samo svetog Franje i svete Klare koji su u 13. stoljeću započeli veliku obnovu Crkve koja je bila navezana na zemaljska dobra i željeli su pokazati da Kriste treba slijediti, kako su to sveti oci govorili: „nudum Christum nudus sequere“ jer kako je i sam Gospodin rekao, on nije imao ni gdje bi glave naslonio, on je bio doista kao ptica nebeska i ljiljan poljski koji ovise samo o Božjoj milosti, pa tako i sveti Franjo nije htio ništa posjedovati, da bi pokazao da „život nije u onome što netko posjeduje“ (Lk 12,15). Život je mnogo dublji dar, dar Božji i tko je toga svjestan slijedi Krista, navezan samo na njega i ni na što i ni na koga drugoga.

Zapravo takvo slobodno srce treba gajiti svaki kršćanin svjestan da ono što je stekao ovdje na zemlji nije njegovo jer, kako Gospodin veli u jednoj prispodobi, „duša će se njegova zaiskati još noćas, a ono što je stekao čije će biti“ (). Bit će onih koji se nisu oko toga trudili, a on je izgubio dušu jer se prilijepio za to zemaljsko, to mu je bilo toliko važno da nije mogao živjeti u miru svoga srca bez tih dobara… a mir je samo u Bogu, jer kako veli Psalam, „samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje“ (Ps 62,2). Ili kako bi rekao sveti Augustin, „nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi, Bože.“

Mogli bismo dakle zaključiti da ipak ne možemo izabrati samo jedno od osam blaženstava pa to samo živjeti zanemarujući drugo. Ili bolje: ovo prvo blaženstvo, siromaštvo srca ili duhom, je temeljno pa se bez njega ne može živjeti ni ostala blaženstva.

Ožalošćenost je i naš put, ali ne depresija niti zdvajanje, pesimizam ili gledanje na svijet i život samo crnim očima. Svijet nije dobar, ako ga gledamo kao događaje koje pokreće čovjek, jer on pokreće ratove, u svijetu vlada glad na mnogim mjestima, dapače – što bi rekao papa Franjo – na djelu je kultura ravnodušnosti ili odbacivanja i isključivanja, koja ima za posljedicu teško trpljenje i siromašan život u neimaštini i gladi mnogih ne samo pojedinaca nego i čitavih naroda. A često su to stanje prouzročili baš oni koji su bogati i još se natječu u zgrtanju bogatstava ovoga svijeta. Imali smo neke nedjelje prispodobu o bogatašu i siromašnom Lazaru: Bogu je bio mio Lazar a ne bezimeni bogataš koji se bogatio, a nije ni zapažao pred svojim vratima siromašnog i bolesnog čovjeka, dok su mu čak psi dolazili i blažili rane… Čovjek dakle može pasti i ispod razine životinja koje su nijema stvorenja i izgleda da su posve ovisne o čovjeku, no mogu biti bolje o bezdušnih ljudi…

Jesmo li i mi žalosni što se vode ratovi, u Ukrajini, u Palestini, u Nigeriji? Pogađa li nas patnja tolikih nevinih, osobito djece koja pate i čiji su životu neprestano u opasnosti?

Jesmo li žalosni što naši bližnji, koji stanuju u našem susjedstvu, nemaju ono što im je nužno potrebno, a prije svega toplu riječ, ljudsku blizinu… jer su ih zanemarili njihova djeca koja su otišla u potrazi za srećom, a ne znaju da je sreću upravo u zajedništvu s onima koji nas vole?

Evo, tako ova blaženstva, kako i čitav današnji blagdan postaje ispit savjesti za sve nas. Koliko mi zadovoljavamo Isusova očekivanja i što je nama toliko važno da bismo sve drugo ostavili i da nas toliko privlači da nas ništa ne može odvojiti od toga? Ako su to materijalne stvari, ako su to naše karijere, ako su to naš status u društvu, ako su to naša komocija i briga samo za sebe, zar ne znamo da to ne može zadovoljiti naše srce jer ono je stvoreno da da ispuni Bog, a on je ljubav koja se treba prelijati na sve ljude, a najprije na naše bližnje i onda na sve potrebne…

Nije li to zapravo i krotkost? Tu riječ prevodimo i kao „blagost“ pa i „nježnost“. Kako biti blag i nježan, ako je netko surove i otresite naravi? Nije to pitanje naravi nego stava: drugima valja pristupati s poštovanjem, uvijek pitajući se što ih to tjera da se tako ponašaju, a ne da ih odmah osuđujemo. Jer, reče Gospodin: „Ne sudite da ne budete suđeni, ne osuđujte pa neće biti osuđeni.“ Zanimljivo je da je obećanje koje Isus veže uz krotkost: baština zemlje. Znamo, baštinimo dobra od svojih roditelja. A kolika se braća posvađaju jer misle da je njima trebalo pripasti više od drugih! Koja ispraznost! Ništa nije naša i najveća naša baština je ako smo baštinici Božji tj. sinovi i kćeri Božje te zbog toga i mi imamo pravo na Božji život koji nam on želi dati… U poslanici Rimljanima Apostol kaže da je  Duh susvjedok s našim duhom jer smo djeca Božja, „ako pak djeca, ona i baštinici, baštinici Božji a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo.“ (Rim 8,16-17)

Milosrdna srca trebamo svi biti, jer onaj koji ne zna opraštati neće primiti ni Božje oproštenje. To Isus tako jasno kaže, kad uči svoje učenike molitvi Očenaša, jer ponavlja – od svih sedam prošnji – upravo ovu: „otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim“, kada kaže: „Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka.“ (Mt 6,14-15) Na drugom pak mjestu, u susretu s preljubnicom koju su Židovi htjeli kamenovati, dokazuje svima da nitko nije bez grijeha: „tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju“ (Iv 8,7). Kad nitko nije bacio kamen, nego su naprotiv napustili taj skup, i to počevši od starijih, možemo zaključiti da je Isus jasno dao svima do znanja da nitko nije bez grijeha. Ako dakle, Bog nama otpušta naše prijestupke, i mi trebamo našim dužnicima opraštati. I to ne sedam puta nego, kako to on reče, sedamdeset puta sedam, tj. uvijek, kad se naš bližnji koji se ogriješio o nas pokaje i to zatraži.

I o mirotvorcima sam već nešto rekao. Kako je moguće ljubiti Boga a ubijati ili mrziti ljude, narode, konkretnog čovjeka kraj sebe? To je kršćaninu stranu i daleko! Nemoguće! Pitanje je to i koliko smo ožalošćeni kad gledamo da drugi pate… dužni smo im koliko možemo pomoći, dapače trpjeti zajedno s njima.

Pitanje čistoće srca je temeljno pitanje: radi se o iskrenim namjerama, o onome što je jedino moguće pred Bogom. Nitko ne dolazi k Bogu hvaleći sebe, nego priznajući svoju nemoć. Iskrenost je zapravo priznanje vlastite istinitosti. Drugom riječju to je poniznost. Bez poniznosti nije moguće doći k Bogu.

O progonu zbog pravednosti… govori prvo čitanje danas, Knjiga otkrivenja koja nam u viziji svetog Ivana predočuje nebrojeno mnoštvo spašenih koji su u bijelim haljinama i s palminim granama. Palmine grane su od početka u kršćanstvu značile mučeništvo. Kako su onda njihove haljine bijele? Ubijelili su ih u krvi Jaganjčevoj, u Krvi Kristovoj. „ako su progonili mene, i vas će progoniti … ali hrabri budite… ja sam pobijedio svijet“ (Iv, 15.20; 16,33), poručuje nam Gospodin Isus. Baš da se radujemo kad smo progonjeni, nije lako, priznajemo da nas to boli: kad nas drugi ne razumiju, kad nas krivo optužuju i odbacuju, ali taj križ mora svaki Kristov učenik uzeti i nositi. U križu je spasenje i pobjeda.

Molimo danas sve svete koji su ostvarili ova blaženstva u svom životu, da nam pomognu da i mi tim putem kroz život da bismo se jednom pridružili njima, zajednici svetih, u nebeskoj slavi. Amen.