Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija u Europskom parlamentu na predstavljanju bl. Alojzija Stepinca
Bruxelles, 15. lipnja 2016.
/Čit.: 2 Kr 2, 1.6-14; Mt 6, 1-6. 16-18/
Poštovana braćo i sestre,
Nekoliko je momenta koja određuju našu molitvu i ovo naše današnje razmišljanje nad Božjom riječi: nalazimo se u EU parlamentu; jučer je ovdje – na inicijativu naše europarlamentarke gđe Marijane Petir – otvorena izložba o bl. Alojziju Stepincu, hrvatskom kardinalu i mučeniku pod komunističkim režimom; a danas je i sv. Vid, zaštitnik mladeži…
Sveti Ilija najveći je prorok Starog zavjeta. Njega slijedi i nasljeđuje prorok Elizej. On se ne želi odvajati od njega i želi dobiti „dio njegova duha“. Proroci su uvijek bili – i to su i danas – osporavani, ali hrabro su se suprotstavljali poganstvu koje je zahvaćalo odabrani Božji narod, hrabro su se također suprotstavljali židovskim kraljevima i nositeljima državne i religijske vlasti u narodu, ukazivali su na bit problema i zato su često bili progonjeni, čak i ubijani. Prorok označuje čovjeka koji se bori da vjera bude prisutna u javnom životu njegova naroda.
Kada slušamo pročitane Isusove riječi, mogli bismo pomisliti da je on zagovornik privatne vjere, vjere koja treba biti skrivena očima ljudi. On naime kaže: „Otac vaš koji vidi u skrovitosti uzvratit će vam.“ Međutim, to je točno samo s obzirom na motiv ali nipošto ne i na djelovanje. Ta sam je Gospodin na drugom mjestu rekao: „tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.“ (Mt 5,16) Motiv doista treba biti donesen u skrivenosti, bolje reći: u intimi vlastitoga srca u kojem se osobno susreće Boga i gdje se donose odluke savjesti, no te osobne odluke traže i javno društveno svjedočenje i zalaganje. Ako se nešto čini samo zato da te ljudi vide i smatraju boljim, tada si već dobio nagradu i nećeš dobiti plaće za svoja dobra djela od Boga. No, ako nešto dobro činiš jer tvoje srce sluša Boga, tada će te on nagraditi zbog tvoje iskrenosti. Bogu je važnije srce i tvoja duša nego tvoja vanjština, ali on te ne želi osloboditi odgovornosti za druge, za svijet, za bližnje.
Prorok naših dana koji je znao spojiti skrovitost srca i vanjsko svjedočenje vjere bio je bez sumnje blaženi Alojzije Stepinac. Njegov glas se daleko čuo i kada su drugi šutjeli. On je ustajao protiv nepravdi, protivio se režimima koji su proganjali ljude po nacionalnoj, vjerskoj i rasnoj osnovi. Zato se izdigao kao simbol svega najboljega u našem narodu čiju kulturu stoljećima prožima kršćanska, katolička vjera. On je također puno trpio, dapače proglašen je mučenikom jer je u sebi sažeo i svu patnju i vjekovne progone i mučenja koja je naš narod proživljavao. Zato ga je s pravom sv. papa Ivan Pavao II. nazvao „najsvjetlijim likom Crkve u Hrvata“. Molimo se stoga da to svjetlo što skorije zasine i da on kao proglašeni svetac katoličke Crkve obasja čitav svijet, a ne samo naš hrvatski narod.
Njega bih jednom riječju nazvao „Alojzije hrabri“. To svojstvo njemu najbolje pristaje jer on se nije borio za sebe nego za istinu o Bogu, čovjeku i svome narodu. Za tu je istinu bio spreman i trpjeti, nije se samo založio nego i izložio za istinu. Zato je postao svima nama uzor u hrabrosti i primjer te poticaj da i mi svoju vjeru hrabro svjedočimo ne bojeći se nikakvih prijetnji dok god Isusa slijedimo.
U ovom političkom sjedištu Europske unije odnedavna sudjelujemo i mi Hrvati preko svojih izabranih predstavnika. Što mi možemo dati Europi? Možemo joj pomoći upravo svojim iskustvom patnje koju smo proživjeli u prošlim vremenima. Možemo joj pokazati svoje svece i blaženike, možemo svojim primjerom izdržljivosti i neslomljivosti poput svetog Alojzija biti primjer i putokaz kako se ni za što na svijetu ne smije izdati savjest, kako se treba braniti dostojanstvo obitelji i da se budućim naraštajima ostave učvršćeni temelji kršćanskog života. Da, Hrvatska u tome može i mora pomoći staroj i umornoj Europi. I trebali bismo više gledati što imamo i možemo dati, negoli što možemo primiti, premda je sigurno zajedništvo koje EU razvija i stvara uzajamna komunikacija vrijednosti. Na žalost mi smo kao narod predugo bili podčinjeni drugim, susjednim narodima – Mađarskoj, Austriji, Italiji i Srbiji. Tlačila nas je i Turska stoljećima, no sada smo Bogu hvala samostalni već 25 godina. Ipak to je prekratko vrijeme da u sebi razvijemo dostatni ponos i svijest o vlastitim vrijednostima.
Sveti Vid postao je mučenik već kao dječak i zato je zaštitnik mladeži. Što se u EU priprema budućim naraštajima? Jesu li samo pretpostavke materijalnog napretka dostatne za željenu sreću novih naraštaja? Nisu li puno potrebniji upravo duhovni sadržaji i oni kršćanski korijeni kojih se na žalost EU odriče i koje ne vrednuje dovoljno? Mi Hrvati smo stari kršćanski narod i upravo na vrijednostima vjere stoljećima smo izdržali tolika trpljenja i ugnjetavanja i nismo nestali. Neće ni Europa ako se bude držala svojih kršćanskih temelja, ako ne odluta u eksperimente novih tzv. sloboda i ljudskih prava koja to nisu jer su negacija onoga što je Bog darovao čovjeku da bude sretan i da ima sigurnu budućnost.
Molimo zagovor svetog Alojzija Stepinca, molimo svetog Vida, molimo sv. Ivana Pavla II. za naš hrvatski narod, za Europu i za čitav svijet – da se mi kršćani ne stidimo svoju vjeru svjedočiti i da u novim izazovima znamo odgovoriti vlastitom osobnom odlukom ali i javnim zauzimanjem da je Isus Krist i danas naš jedini Spasitelj.
Amen.