Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na blagdan sv. Antuna Padovanskog
Sesvetska Sela, 13. lipnja 2016.
Dragi vjernici,
Sveti Antun Padovanski na današnji je dan prije točno 785 godina preminuo u Padovi. Odmah se proširio glas: umro je svetac.
Krsnim imenom Ferdinand rođen je 1195.u Lisabonu, u Portugalu. Odgojili su ga u kršćanskom duhu pobožni roditelji, pripadnici plemićkog roda. No, on je želio poći u svećenike i s 15 godina ušao je u red augustinaca. Prešao je u Španjolsku, u Coimbru želeći više mira i povučenosti. Izvrsno je napredovao u teološkim znanostima, osobito u poznavanju Svetog pisma. No kada su u Coimbru iz Maroka došla mrtva tijela franjevačkih misionara, on je dobio želju da i on pođe u misionare u Afriku i bude mučenik za Krista. Prešao je stoga u franjevački red i s dozvolom poglavara krenuo u Maroko. Međutim, toliko se razbolio na putu da se morao vratiti, ali brod nije mogao doći do Španjolske pa je pristao u Siciliji i on je došao u Italiju, gdje je pošao u Asiz posjetiti sv. Franju, osnivača reda u koji je ušao. Tako su sv. Franjo i sv. Antun surađivali te je Antun bio poslan u jedan samostan gdje je nastavio s pokorničkim i skrivenim redovničkim životom. Tek kada je jednom gvardijan naredio Antunu da treba propovijedati, otkrili su njegov izvanredni propovjednički dar. Čak ga je sv. Franjo imenovao propovjednikom reda i poslao na sjever Italije gdje je tada bilo sve više heretika. Tako je sv. Antun propovijedao u sjevernoj Italiji i južnoj Francuskoj i obratio silno mnoštvo albigenza i katara, heretika čija su se krivovjerna učenja širila srednjom Europom. Tu je zaslužio naziv „malj heretika“, jer je tako odlučno napadao i razbijao njihove zablude te ih obraćao na katoličku vjeru da je njegov nastup protiv njih bio prava opasnost za heretike. Umro je s 36 godina, pet godina poslije sv. Franje, a kako je zadnje godine proživio i umro u Padovi, prozvan je Antun Padovanski. Njemu je uskoro podignuta u čast velebna bazilika u Padovi, gdje se u relikvijaru čuva njegov neraspadnuti jezik.
Uz nevjerojatno mnogo čudesa, koja mu se pripisuju, sv. Antun poznat je po poznavanju Svetoga pisma, propovijedanju Radosne vijesti i postao „malj heretika“.
Volio bih, braćo i sestre, da i mi koji se danas okupismo u ovom njegovom svetištu donoseći mu svoje molitve i prošnje, svetog Antuna najprije nasljedujemo te večeras ponesemo kući ove poruke koje nam upućuje sam njegov život.
„Poznavati Sveto pismo znači poznavati Krista.“ – govorio je sv. Jeronim. Doista, ne bojmo se čitati i razmatrati Bibliju, osobito knjige Novog zavjeta. Čuli smo danas u čitanju Božje riječi poruku Pisma, koju trebamo i mi, poput sv. Antuna slušati, razmišljati o njoj i u životu provesti.
U prvom smo čitanju čuli iz knjige proroka Izaije tko je kršćanin i što treba naviještati. Kršćanin je drugi Krist, Pomazanik Duhom Svetim i njegov je zadatak naviještati siromasima radosnu vijest, vid otvarati slijepima i oslobađati sužnje. Sve su to djela milosrđa, djela o kojima osobito u ovoj Godini Božjeg milosrđa trebamo razmišljati. Tko su to današnji siromasi i kako im donijeti radost? Jesu li to samo oni koji nemaju materijalnih dobara ili su to još više oni koji nemaju Duha, koji su prazni i treba im pokazati smisao i radost života? Riječju Božjom oboružani i njima mi kršćani imamo što dati. A tko su slijepi? Zar ne oni koji kraj zdravih očiju ne vide istinu, oni koji neprestano slijede laži i zavodništva, te se odaju obožavanju sotone tako da na mjesto Božje stavljaju neke ljude smatrajući velikanima one koji su bili najveći ubojice i zločinci u povijesti? Naše je poslanje raskrinkavati te neistine i vraćati vid zaslijepljenima i zavedenima. I tko je zasužnjen i utamničen da bismo ga trebali izvesti na slobodu ako ne onaj koji je rob grijeha, koji stalno posrće u vlastitom zlu? Nije zlo u slabosti nego u nevaljanosti i pokvarenosti kada se od zla želi načiniti dobro te se ono, čega se pravedan stidi, proglašava napretkom te se zavedeni time ponose.
U drugom smo čitanju upravo to čuli: 2 Tim 4,1-5, gdje sv. Pavao govori kako će doći vremena kada će ljudi odbacivati zdravi nauk i umjesto istine slijediti bajke. Ići će za učiteljima koji će ih zavoditi po vlastitim požudama.
Nisu li, braćo i sestre upravo danas na djelu takva vremena i takvi ljudi?
Sv. Antun je zapisao ove veoma duboke riječi: „Riječ je živa kad život govori. Neka zato prestanu riječi, a neka progovore djela.“
Nije dobro a niti potrebno dugo i učeno govoriti da bi se prenijela istina. Važnije od riječi jesu djela, odnosno život. Ja sam jučer u jednoj mojoj župi krstio dvije blizanke, Saru i Sandru, 7. i 8.dijete svojih roditelja. Ima li veće propovijedi za obitelji koje se boje prihvatiti djecu negoli kada vide da drugi roditelji bez straha imaju brojno potomstvo? I ima li veće propovijedi za sve ljude koji se boje života, kada vide i dožive susret s ljudima koji imaju velike i radosne obitelji? Jutros sam u mojemu Sisku bio na misi na kojoj su pjevanje vodili i svirali članovi obitelji u kojoj roditelji imaju 16-ero djece! Da, dobro ste čuli, 16. I što je najljepše vidjeti: oni odišu radošću i veseljem. Svi smo mi koji vjerujemo dužni prenositi Radosnu vijest drugima, a ne samo biskupi, svećenici, đakoni i vjeroučitelji! Tu su na prvom mjestu roditelji i djedovi i bake koji odgajaju djecu i mlade, koji propovijedaju svojoj djeci i unucima. A to trebamo prvenstveno činiti svojim životom, svojim stavovima, vrijednostima koje zastupamo i svojim ponašanjem.
Kad razmišljam o tome da su sv. Antuna prozvali „maljem heretika“, tada se pitam što je to bilo u njegovim riječima tako snažno da su se čitava mnoštva obraćala.
Prvo, mislim da se vidi već iz njegova životopisa da je sv. Antun bio čovjek koji nije zna za „da“ i „ne“, već njegov život bijaše Bogu do kraja samo „da“! Taj radikalizam, korjenito i cjelovito pripadanje Kristu koje se ne povlači niti ne kalkulira, vidjelo se već u njegovoj odluci da želi poći u misije i postati mučenik. To ne može odlučiti čovjek koji se koleba, koji ne zna za kim je pošao i što želi. Naprotiv! On je bio čovjek koji je svoj „da“ Bogu rekao cjelovito i do kraja. Drugo, njegova je riječ i njegov nastup bio uvjerljiv. Poznavao je dobro Sveto pismo i teologiju, te je s pravom prozvan „doctor Ecclesiae – naučitelj Crkve“. Kad je on, dakle, govorio o Bogu, to su bili argumenti, to nije bio govor praznih fraza bez utemeljenja. On je dokazivo bludnje krivovjeraca i jasnim naukom ih pobijao. On je – što je još važnije – vjerovao ono što je govorio i zastupao, i zato je bio – uvjerljiv.
Kad bismo se danas pitali, što bismo mi kršćani i kako trebali zastupati da i naš govor bude uspješan i da se obrate oni koji ne vjeruju, tada bismo svakako i mi trebali poznavati Pisma, biti argumentirani i uvjerljivi, što više živjeti svim bićem ono što govorimo.
Ovih dana čitam knjigu kardinala Roberta Saraha, „Bog ili ništa“. Taj je afrički kršćanin i svećenik bio najmlađi biskup, imenovan od sv. Ivana Pavla II. sa svega 34 godine. Živio je u teškom komunističkom režimu koji je progonio kršćansku vjeru. Bilo je to u Gvineji. Zanimljivo je, kaže u predgovoru kardinal Bozanić, kako su isti bili ti režimi bilo u Europi, kod nas bilo u Africi, u Gvineji. Progonili su i ubijali one koji su im se suprotstavili. To je bio režim nasilja. I kad danas kod nas u Hrvatskoj gledamo nasljednike tog sustava, koji se ne žele odreći niti komunističkih vođa niti ideologije, usprkos tolikim grobovima koji su ispunjeni njihovim žrtvama a ni je jednom tom zločincu nije pokrenut ni sudski postupak a kamoli da je kažnjen, tada se pitamo: je li naša zadaća ukazivati na tu nepravdu, na ta ubijanja, na ta zatiranje ljudskih prava i sloboda? Ako to činimo, tada smo proglašeni od takvih političara i njihovih medija fašistima. Meni se to dogodilo, kada sam u Zrinu, dakle, u mojoj jedinoj župi u kojoj od 1943. ne živi ni jedan katolik ni Hrvat jer su partizanski zločinci pobili 291 Hrvata, prije tri godine rekao da je to bio zločin, zaradio sam od jednog novinara – koji je u međuvremenu dobio nagradu „zlatno pero hrvatskog novinarstva“! – naziv naci-biskup i fašista. Tako se obračunavaju oni s onima koji se usude reći – samo istinu! Pitam se, trebamo li mi podnositi da laži vladaju i da se pomirimo s time da se ne smije govoriti istina? Ili bismo i pod cijenu optužbi i progona trebali hrabro otkrivati istinu i ne odustati od toga da se ona ne smije zaboraviti?
Želio bih spomenuti i drugi primjer: hrvatski su biskupi nedavno objavili pismo „Muško i žensko stvori ih“. Dokument je to koji razobličuje tzv. rodnu ideologiju koja se već gotovo posvuda uvodi, a čime se promiče potpuno suprotna antropologija onoj koju je u čovjeka usadio Bog Stvoritelj. Smijemo li mi šutjeti na te anomalije i perverzije? Kardinal Sarah održao je predavanje na tu temu u Hrvatskom katoličkom sveučilištu i veoma oštro napao pozicije te suvremene zablude. O tome piše i u svojoj knjizi. Zato nije bio voljen od svog režima, ali je ostavio trag istine i još uvijek ga u poniznosti ali i hrabrosti ostavlja.
Naš blaženi kardinal Alojzije Stepinac, za kojeg je meni papa Franjo rekao: „On jest svet!“ te ga je često volim jednostavno zvati sveti Alojzije Stepinac, nije bio bojažljiv kršćanin, dapače! Ako ikome pripada naziv hrabar, to je on. Sveci su uvijek zastupali istinu do kraja, i to bez računice koliko će ih to stajati.
Sveti Antune, zagovaraj nas u našim potrebama, prije svega daj nam osjećaj za Božju Riječ i svijest poslanja da Radosnu vijest o Kristu donosimo našim bližnjima. Obdari nas hrabrošću i uvjerljivošću, da naš život bude naša propovijed o vjeri koju živimo i koja nas vodi, da bismo te vrijednosti prenijeli i novim naraštajima. Amen.