Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagdan sv. Ane i zaključenju pastoralne Godine djedova i baka

Osekovo, 26. srpnja 2021.

/Svetačka čitanja, str.95: Sir 44,1.10-15; Mt 13,16-17/

Draga braćo i sestre,

Danas zaključujemo Godinu djedova i baka u našoj Sisačkoj biskupiji koju smo otvorili prošle godine na biskupijskom hodočašću u M. Bistrici.

Riječ Božja nas poučava da je Bogu ugodno poštivati starije. Za pretke Sirah kaže: „Ovi bijahu ljudi pobožni, kojih se dobra djela ne zaboravljaju; u potomcima njihovim ostade bogata baština što je oni namriješe.“ Najvažnija je dakle, bogata baština, pobožnost i dobra djela. Taj primjer naših starijih najveći je dar djeci i novim naraštajima. Tako da mudrac kaže: „dovijeka njihova loza ostaje i ne briše se dika njihova“. Možda baš zato naš narod izumire jer su se ljudi promijenili, nisu im na prvom mjestu pobožnost i dobra djela. Kada je to stvarnost, njihovo potomstvo ostaje dovijeka. I njima se ne briše dika, to znači slava, zahvalnost novih naraštaja. Slava im i dika budi, kaže se za one kojima se ponosimo, koji su zaslužni za našu sadašnjost i budućnost jer su u prošlosti ostavili trag dobrote! Inače, u drugim slavenskim jezicima riječ „dika“ u verziji „djekuji“ ili „djekujem /đekujem“ znači hvala.

Pa i kada djeca nisu pobožna, ona se rado ponose svojim roditeljima koji su bili pobožni. Tako su mnogi govorili i govore za svoje roditelje i djedove i bake. Ipak ih po tome poštuju, premda ih ne nasljeduju. A trebali bi. Jer ono što je nekad bilo dobro, dobro je uvijek. Istina, neke se okolnosti mijenjaju, ali nije dobar argument kad se kaže: pa nismo mi više u srednjem vijeku, mi smo u 21. stoljeću! Kao da bi sama ta činjenica novog vremena bila dovoljna da zaključimo da je to danas bolje nego ono što je bilo jučer. A stvari nisu po tome vrijedne, jesu li nove ili stare, nego jesu li dobre ili loše. Dobrote je pak bilo uvijek, ali i zloće. Hoće li nas dobrota naših starih, koju uviđamo, potaknuti da i na nas novi naraštaji mogu biti ponosni? Ali ne kako to duh današnjega svijeta zastupa, a što je suprotno duhu Kristovu i duhu Crkve. Da ne bude kao što kaže naša stara poslovica, „čega se pametan stidi, time se budala ponosi.“ Danas naime duh ovoga svijeta zastupa da se treba ponositi perverzijama, pa i grijehom. To nije kršćanski stav, to nam nisu prenijeli naši stari, na čiji smo primjer ponosni i koji trebamo slijediti.

Zapravo je najvažnije slijediti Isusa, koji u evanđelju kaže kako su mnogi prije negoli je on došao željeli vidjeti i čuti ono što su vidjeli i slušali njegovi suvremenici. On je dakle najvažniji i oni koji njega slušaju i slijede, oni su blaženi. To možemo biti i mi, kao i naši djedovi i bake, naši stariji kojima se ponosimo, a ta vrijednost svima – bili oni stariji ili mlađi – ne leži u godinama nego u povezanosti s Kristom, našim Gospodinom.

Papa Franjo uputio je za Prvi svjetski dan djedova i baka i starijih osoba, koji se slavio jučer a mi ga obilježavamo danas, poruku pod naslovom “Ja sam s tobom u sve dane” (usp. Mt 28, 20). Papa želi ohrabriti djedove, bake i starije osobe da je Gospodin uvijek s njima i da im je Crkva blizu: „cijela Crkva nam je blizu. Brine se za tebe, voli te i ne želi te ostaviti samoga/samu!“ Naši stariji su nam važni, nisu nepotrebni – kako ih se često prikazuje, a ponekad se i oni sami tako osjećaju. Mlađi im upravo trebaju pomoći da se dožive vrijednima i potrebnima.

I mi se s Papom sjećamo kako nas je sve, a osobito starije i bolesne pogodila „pandemija /koja/ se pokazala neočekivanom i silovitom olujom, teškom kušnjom na kojoj se našao život sviju, ali posebno nas starijih osoba. Mnogi od nas su se razboljeli i mnogi su umrli ili su svjedočili umiranju svojih suprugâ i svojih dragih; koliki su samo jako dugo bili prisiljeni na samoću i izolaciju.“ Ali Gospodin nije ravnodušan na naše patnje i samoću. I dalje Papa pripovijeda: „Predaja govori da je i sv. Joakim, Isusov djed, bio udaljen iz svoje zajednice jer nije imao djece; njegov se život – kao i život njegove supruge Ane – smatrao beskorisnim. Ali Gospodin mu je poslao anđela da ga tješi. Dok je, žalostan, tavorio izvan gradskih vrata, ukazao mu se Božji glasnik i rekao mu: “Joakime, Joakime! Gospodin Bog je uslišio tvoju ustrajnu molitvu”. Čini se da Giotto, na svojoj glasovitoj fresci, smješta taj prizor u noćne sate, u jednu od mnogih neprospavanih noći ispunjenih sjećanjima, brigama i željama na koje su mnogi od nas navikli.

Ali i kad se čini da posvuda vlada tama, kao tijekom ovih mjeseci pandemije, Gospodin nastavlja slati anđele da nas tješe u našoj samoći i da nam ponavljaju: “Ja sam s tobom u sve dane”. Kaže to tebi, kaže to meni, svima. I to je bît ovog Svjetskog dana – piše Papa – za koji sam htio da se prvi put slavi ove godine, nakon dugotrajne izoliranosti i još uvijek sporog vraćanja uobičajenog društvenog života: neka svakog djeda, svaku baku, svaku stariju osobu – posebno one od nas koji su najusamljeniji – posjeti jedan anđeo!

Ponekad će on imati lica naših unuka, ponekad, opet, članova obitelji, starih prijatelja ili onih koje smo upoznali upravo u ovim teškim vremenima. Tijekom tog vremena naučili smo razumjeti koliko su zagrljaji i posjeti svakome od nas važni. Kako me samo žalosti činjenica što na nekim mjestima ovi još uvijek nisu mogući!“ Kako to Papa s puno sućuti i razumijevanja govori! On vidi u svima koji se brinu za starije anđele. Jer i mi, bilo mladi bilo stariji možemo jedni drugima biti anđeli, tj. glasnici Božje Riječi. On nas potiče da čitamo Božju Riječ svaki dan te ćemo moći bolje shvatiti „što Gospodin želi od nas danas u našemu životu.“ A Gospodin nikada ne ide u mirovinu.

“U Matejevu Evanđelju Isus kaže apostolima: »Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!« (28, 19-20). Te su riječi upućene i nama danas i pomažu nam bolje shvatiti da se naš poziv sastoji u tome da čuvamo svoje korijene, prenosimo vjeru mladima i brinemo se za malene. Slušajte ovo pažljivo: koji je naš poziv danas, u našoj dobi? Odgovor je: čuvati korijene, prenositi vjeru mladima i brinuti za malene. Ne zaboravite to.“ – kaže Papa.

Stoga, „nije važno koliko godina imaš, radiš li još uvijek ili ne, jesi li ostao sam/sama ili imaš obitelj, jesi li postao/la djed/baka prije ili kasnije u životu, jesi li još uvijek neovisan/na ili trebaš pomoć, jer ne postoji dob za mirovinu u zadaći naviještanja evanđelja, u zadaći prenošenja tradicijâ unucima. Treba samo krenuti i, prije svega, izići iz sebe samih kako bi se poduzelo nešto novo.“

Papa starijim članovima Crkve i društva poručuje kako su svi oni potrebni da se, u bratstvu i socijalnom prijateljstvu, gradi svijet sutrašnjice: onaj u kojem ćemo živjeti – mi, zajedno sa svojom djecom i unucima – jednom kad ova oluja prođe. Svi »moramo aktivno sudjelovati u obnovi i pomaganju ranjenih društava « (FT, 77). Među raznim stupovima koji moraju nositi tu novu građevinu postoje tri koja stariji, bolje od svih drugih, mogu pomoći postaviti. Ovo su ta tri stupa: snovi, sjećanje i molitva. Gospodinova bliskost dat će snagu i najkrhkijima od nas da krenu tim novim putem: putovima snova, sjećanja i molitve.

Budućnost svijeta je u savezu između mladih i starih. „Tko drugi, ako ne mladi, može prihvatiti snove starijih i pronositi ih dalje? Ali za to je potrebno nastaviti sanjati: u našim snovima o pravdi, miru i solidarnosti krije se mogućnost da naši mladi imaju nova viđenja i da zajedno možemo graditi budućnost. Prijeko je potrebno da ti također svjedočiš da je moguće izići obnovljeni iz iskustva kušnje. I uvjeren sam da to neće biti jedino, jer si u svome životu doživio/la mnoge i uspio/la si ih prebroditi. Neka vam to iskustvo pomogne prebroditi ovo kroz što prolazite danas.“

Nadalje, snovi su isprepleteni sa sjećanjem. „Mislim na to koliko je dragocjeno ono bolno sjećanje na rat i koliko novi naraštaji iz njega mogu naučiti o vrijednosti mira. A ti koji si proživio/la ta ratna stradanja pozvan/a si o tome drugima govoriti. Sjećanje je istinsko i pravo poslanje svake starije osobe: biti čuvari sjećanja i prenositi ih drugima. Edith Bruck, koja je preživjela strahote holokausta, rekla je da je »prosvjetljivanje samo jedne savjesti vrijedno truda i boli čuvanja živog sjećanja na ono što se dogodilo«. I dodala je: »Za mene je sjećanje život« [3]… A temelj života je sjećanje.“

„Na kraju: molitva. Kao što je jednom prilikom rekao moj predšasnik, papa Benedikt, taj sveti starac koji nastavlja moliti i raditi za Crkvu: »Molitva starijih osoba može zaštititi svijet pomažući mu na način koji je možda učinkovitiji od silnog truda i napora mnogih«. Izjavio je to 2012. godine, gotovo na kraju svog pontifikata. Baš lijepo rečeno. Tvoja je molitva vrlo dragocjen izvor: to su pluća bez kojih Crkva i svijet naprosto ne mogu (usp. apost. pob. EG, 262). Pogotovo u ova teška vremena za čovječanstvo dok, svi u istoj lađi, plovimo olujnim morem pandemije, tvoja molitva za svijet i Crkvu nije uzaludna, nego svima pokazuje vedro pouzdanje da ćemo sigurno doploviti do mirne luke.

„Draga bako, dragi djede, zaključujući ovu svoju poruku, želim i tebi ukazati na primjer blaženog – a doskora i svetog – Charlesa de Foucaulda. Živio je kao pustinjak u Alžiru i ondje na periferiji svjedočio »želju da se može osjećati bratom svakog čovjeka« (FT, 287). Sve ono kroz što je prošao u svome životu pokazuje da je, čak i u samoći pustinje, moguće zauzimati se za siromašne iz cijeloga svijeta i postati istinski brat i sestra sviju.“

I zaključimo molitvom – koju mogu moliti mladi za svoje starije – za one koji su nam vjerojatno prvi prenosili vjeru, naše bake i djedove, to je molitva za one koji su za nas uvijek branili, za nas birali najljepše riječi i često se za nas molili: Molim te, Gospodine, za one koji se primiču kraju života, naše djedove i bake. Pokaži im milosrđe svoga spasenja i daruj snagu da ovaj preostali dio života prožive onako kako si nam ti rekao da trebamo živjeti. Daruj im duha strpljivosti, da mogu pretrpjeti naše mladenačke nestašluke i da nam svojom mudrošću pokažu pravi put koji vodi prema tebi. Amen.