Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na doživotnim zavjetima s. Ivane Perković
Sisak, bazilika sv. Kvirina, 24. srpnja 2021.
Poštovana generalna poglavarice Družbe sestara Milosrdnog Isusa, sestro Joanna Kwiatkowska, kućna poglavarice s. Jaira Udovičić, draga s. Ivana Perković, koju posebno pozdravljam i njezine roditelje i obitelj, i sve vas, braćo svećenici, časne sestre, bogoslovi, braćo i sestre vjernici, srdačno pozdravljam! Ovo je blagoslovljen dan za s. Ivanu, za njezinu Družbu, ali i za ovu župu i za našu Biskupiju. Doživotni redovnički zavjeti su prigoda da se dublje povežemo s Bogom, da mu iskreno zahvalimo za sva dobročinstva, od kojih je sigurno i duhovni poziv koji je on uputio s. Ivani a ona ga je čula i odazvala se. Molimo se za nju, molimo se s njom, da joj Gospodin udijeli ustrajnost na putu redovništva kojim je pošla.
Danas je pročitana prigodna Riječ Božja. Što nam ona govori?
Prvo je čitanje bilo iz Knjige proroka Hošee (Hoš 2,16.21-22). Gospodin po proroku govori svome narodu Izraelu da će ga „izvesti u pustinju i… zaručiti ga sebi dovijeka“. Te riječi možemo primijeniti i na svakog vjernika koji se odazove nekom posebnom Božjem pozivu. Naša s. Ivana odazvala se na Božji poziv redovničkog života u Družbi sestara Milosrdnog Isusa. Gospodin danas s njom sklapa zaručnički savez, i to dovijeka. Gospodin joj obećava pravdu i pravo, nježnost i ljubav te vjernost, i ujedno računa i na njezinu ljubav i vjernost.
Sveti apostol Ivan u Prvoj poslanici (1 Iv 4,7-16) progovara o ljubavi kakvu je Bog pokazao prema nama i kakvu on očekuje od nas. I daje nam, možemo reći, najljepšu definiciju Boga kada kaže: „Bog je ljubav“. Bog je naime prvi ljubio nas, te smo zato i mi „dužni – kaže apostol – ljubiti jedni druge“. Naime, Boga nitko nikada nije vidio, a braću i sestre, naše bližnje vidimo svaki dan, imamo neprestano kraj sebe. Zato ljubav prema bližnjima jest znak ljubavi prema Boga: „Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama i ljubav je njegova u nama savršena“. Na drugom će mjestu isti apostol napisati da nije moguće reći da ljubimo Boga ako mrzimo braću. To je dvoje povezano, jedno bez drugoga ne može. „Tko ostaje u ljubavi u Bogu ostaje i Bog u njemu“, lijep je zaključak ovog razmišljanja o Bogu i našoj ljubavi prema njemu, koja se mora vidjeti u ljubavi prema našim bližnjima.
Netko bi možda upitao, zašto onda neki ljudi, muškarci i žene, ne žive u svijetu svoju ljubav prema Bogu, jer samo ako ljubimo bližnje, dokazujemo da ljubimo Boga. Zar se bijegom od ljudi može ljubiti Boga? Istina, ako bi se tako shvatilo redovništvo i svećeništvo, to ne bi bilo ispravno. Naš izbor da Bog bude prvi ne znači da ljudima okrećemo leđa, dapače! No, ta naša blizina i ljubav prema bližnjima nije prvenstveno tjelesna i onakva kakvu žive ljudi samo po svojim sklonostima i bez dara Božje milosti. Upravo da bi upozorili na neophodnost Božje prisutnosti, oni koji se posvećuju službama u Crkvi, ostavljaju osnivanje vlastite obitelji i sve ljude žele prihvatiti kao svoju obitelj, voljeti ih i služiti im. A sveti Pavao kaže, da je udata žena dužna ugoditi mužu, a neudana samo Gospodinu. Stoga je njegova preporuka izbor djevičanskog života. „Tko ima uši neka čuje“, govorio je Gospodin. Jer nekima je dano da to razumiju, a nekima nije, no oni kojima je dano, trebaju to i prihvatiti i živjeti odgovorno, ustrajno i vjerno.
U evanđelju po Ivanu Gospodin nam također govori o ljubavi (Iv 15,9-17), dapače daje izričitu zapovijed: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“. Isus sebe daje nama za primjer ljubavi. Ne, dakle, bilo koje i bilo kakve ljubavi nego one koju je on pokazao prema nama. A on je dao život svoj za nas. Nazvao nas je svojim prijateljima. Prijatelje je nazvao onima kojima je priopćio sve što je čuo od svoga Oca – za razliku od slugu koje ne znaju što radi gospodar. Dakle, naš odnos učenika prema Kristu učitelju nije odnos slugu prema svome gospodaru nego odnos prijatelja. A prijateljstvo je u tome da se sve dijeli. On je nama povjerio tajne koje je upoznao od Oca. Koliko li je topline i blizine u ovim Isusovim riječima. Ali i zahtjevnosti! Jer nas poziva da ljubimo na način kako je on nas ljubio, a to je – položiti život svoj za prijatelje. Radost ali i žrtva, i to žrtva života. Koliko je ljubav Kristova zahtjevna! Nije lako Krista slijediti, ali to je jedini pravi put.
Sveta sestra Faustina Kowalska, od koje potječe Družba sestara Milosrdnog Isusa, bila je mističarka i veoma je živo i s puno osjećaja doživljavala Isusa i njegovu prisutnost u svojem životu. No, to nije bio put slasti i same radosti zbog Isusove blizine i neprestanog života s njim, bio je to put ispunjen žrtvom i križem.
Život sestre Faustine posebno se odlikovao ljubavlju prema grešnicima, siromasima, umirućima i dušama u čistilištu, za koje je neumorno molila i žrtvovala se. Uz mnoge izvanredne milosti, život joj je bio obilježen mnogim trpljenjima, o čemu svjedoči u svojem Dnevniku. Trpjela je na različite načine: zbog sumnji i nerazumijevanja bližnjih; zbog nemogućnosti provedbe u djelo Isusovih želja i teškoća na koje je pri tome nailazila; zbog grijeha čovječanstva te nezahvalnosti i hladnoće kojom ljudi uzvraćaju Bogu na njegovu milosrdnu ljubav; osjećala je fizičke i duhovne patnje kada se molila i žrtvovala za druge; u svojoj dubokoj povezanosti s Isusom, nekada je osjećala i njegove rane na svome tijelu, te njegovu smrtnu napuštenost.
Velika pomoć i potpora u provedbi njezina poslanja da svima objavi veliko Božje milosrđe bio joj je njezin duhovnik, danas blaženik, p. Mihael Sopoćko, koji je nakon njezine smrti nastavio širiti poruku Božjeg milosrđa. O njemu je sv. Faustina napisala: „Ovaj svećenik je velika, sve do ruba Bogom ispunjena duša.“
Evo, sestro Ivana, i za Vas program koji je ostavila Vaša utemeljiteljica i o. Mihael koji je nastavio djelo sv. Faustine: proširiti pobožnost u Božje milosrđe, što više pomoći svima da se pouzdaju u veliko Isusovo milosrđe. Bez milosrđa mi ne bismo mogli ići naprijed, ne bismo mogli biti radosni, ne bismo znali jesmo li sigurno na svojem životnom putu – jer bismo neprestano gledali unazad, na svoju prošlost, na svoje propuste, slabosti i grijehe. No, Isus je sve naše slabosti uzeo na sebe i po svojoj pregorkoj muci darovao nam je novi život, život uskrsnuća.
To svi mi vjerujemo, a Vama, sestro Ivana, želimo da svojim životom i povjerenjem u Božje milosrđe svjedočite da je život lijep i da ima smisla, da u vjeri možemo nadvladati sve kušnje i trpljenja te s Kristom pobijediti. Završimo ovo razmišljanje molitvom sv. Faustine milosrdnom Isusu:
O presveto Srce Isusovo, izvore milosrđa iz kojeg izviru nepojmljive rijeke milosti nad čitavo čovječanstvo, usrdno Te molim da prosvijetliš jadne grešnike i budeš im milostiv. O Isuse, spomeni se svoje pregorke Muke i ne dopusti da se izgube duše koje si Predragocjenom Krvlju i Vodom svoga Srca otkupio. O Isuse, spominjući se silne cijene Tvoje Predragocjene Krvi raduje me njezina veličina jer je i jedna kap dovoljna da spasi sve grešnike. Premda grijeh predstavlja bezdan zlobe i nezahvalnosti, za nas je plaćena neusporediva cijena. Zato neka svaka duša nađe povjerenje u Tvoje beskonačno Milosrđe. Amen.