Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na primanju vječnih zavjeta s. Veronike Marije od Isusa (Čalić)

Lasinja, samostanska crkva Srca Isusova, 19. listopada 2024.

Draga sestro Veronika od Isusa, drage sestre Kćeri Srca Isusova, draga  braćo svećenici, draga rodbino i prijatelji sestre zavjetovanice, draga braćo i sestre,

Božji poziv opisalo nam je Sveto pismo u 1 Sam (3,1-10): dječak Samuel služio je Bogu pod nadzorom proroka Elija; Bog tri puta zove Samuela: “Samuele! Samuele!” no svaki puta dječak odlazi Eliju jer misli da ga je on zvao, pa kad ovaj i treći puta dolazi i javi se: “Evo me!” Eli mladom Samuelu kaže: “Ja te nisam zvao!” Konačno Eli shvaća da Gospodin zove Samuela. Zato reče Samuelu: “Ako te zovne, ti reci: ‘Govori, sluga tvoj sluša.'” I Samuel ode i leže na svoje mjesto. I dođe Jahve i stade i zovnu kao prije: “Samuele! Samuele!” A Samuel odgovori: “Govori, sluga tvoj sluša.”

Je li to prikaz svakog Božjeg ili – kako volimo reći – duhovnog poziva?

Najprije: ambijent je hram Božji, u kojem se događa poziv. Jesmo li i mi koji smo se odazvali doživjeli prisutnost Božju u crkvi, jesi li i ti sestro Veroniko na taj način čula da Te Bog zove u svoju službu? Drugo, Bog zove po imenu, on ne bira nasumce nego određenu osobu, njemu je stalo do svakoga od nas i po imenu nas poznaje i zove. Isus je rekao apostolima: „Ne izabraste vi mene nego ja izabrah vas.“ Odgovor na taj poziv treba biti poslušnost: „Evo me, govori Gospodine, sluga Tvoj sluša.“ Poslušnost je jedan od tri zavjeta koja se polažu u ovoj svetoj misi. Poslušnost je prvotno usmjerena Bogu, njega treba slušati iznad svega, ali poslušnost se drugotno daje i poglavarima u Crkvi, redu u kojem se živi da bi zajednica mogla živjeti i djelovati.

U poslanici Rimljanima (12,1-13) sveti Pavao poziva nas kršćana da Bogu prikažemo svoja tijela za žrtvu živu, svetu, milu – kao svoje duhovno bogoslužje. I osobito naglašava: „Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.“

Sveta Terezija Avilska, čiji smo blagdan slavili prije četiri dana, u knjizi Zamak duše piše: „Jedina  težnja onoga, koji želi i počinje moliti –  ne zaboravite ovo, jer je to najvažnije – mora biti, sve učiniti kako bi se odlučio pripraviti da suobliči svoju volju s voljom Božjom. A, kao što ću reći kasnije, budite posve uvjerene, da se u tom sastoji najveće savršenstvo koje se može željeti i postići na duhovnom putu. Koliko ovo suobličenje bude savršenije, toliko će se veće milosti primiti od Gospodina, i više će se napredovati na duhovnome putu.“ (ZD II,8)

Dakle, sveta naučiteljica govori o suobličenju koje mora biti svoju volju podložiti volji Božjoj. A nije li zamak kao vaš samostan, drage sestre?

Sveti Pavao u istoj poslanici kaže: “Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem! U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu služite! U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani! Pritječite u pomoć svetima u nuždi, gajite gostoljubivost!“ (Rim 12,10-13)

Ista svetica govori svojim sestrama ovako: „Molite Gospodina, neka vam udijeli savršenu ljubav prema bližnjemu, i pustite Njega neka radi. On će vam dati više nego možete poželjeti, ako se s vaše strane potrudite i nastojite u svemu da zadobijete tu ljubav, i prisilite svoju volju da u svemu pristane na volju vaših sestara, pa makar to bilo i na uštrb vaših prava; te usprkos svih odbojnosti vaše naravi zaboravite svoje dobro radi njihovoga, i nastojite kad se pruži prilika, preuzimati na sebe svaki napor da od njega oslobodite druge. Nemojte misliti da vas ovo neće ništa stajati i da ste već sve učinile. Pogledajte koliko je našeg Zaručnika stajala ljubav kojom nas je ljubio; da nas izbavi od smrti, umro je okrutnom smrću na križu.“ (V, 3, 12)

U Evanđelju (Mk 3,31-35) Isus uspoređuje svoje učenike sa svojom majkom i braćom, dapače proglašava da su oni, koji vrše volju Božju, njegova majka, braća i sestre: “Evo majke moje, evo braće moje! 35 Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.”

Sv. Terezija Velika još piše: „Za nas se volja Božja sastoji samo dvije stvari a to su: ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. To je ono prema čemu trebaju težiti svi naši napori. Čineći to, savršeno vršimo volju Božju i tako smo  s Njim sjedinjene. No kako smo daleko od opsluživanja ovih zapovijedi na način kako to zaslužuje ovaj Gospodin. Neka se Gospodin udostoji udijeliti nam da jednoga dana dođemo do ovoga stanja: stvar koja je,  jer je u našim rukama, ako hoćemo!

Najsigurniji znak, po mojem mišljenju, za razaznati da li obdržavamo ove dvije zapovijedi jest vidjeti s koliko savršenstva vršimo ljubav prema bližnjemu. Premda ima puno pokazatelja za uvidjeti ljubimo li Boga, ipak ne možemo nikada u to biti posve sigurni, ali to možemo biti kad se radi o ljubavi prema bližnjemu. Naprotiv, što više budete uvidjele da ste uznapredovale u  ljubavi prema bližnjemu, to ćete više uznapredovati i u ljubavi prema Bogu; budite u to sigurne. Tolika je ljubav, kojom nas Bog ljubi, da će nam na tisuću načina kao nagradu za ljubav koju gajimo prema bližnjemu, učiniti da poraste ljubav kojom Njega ljubimo. U tome nema sumnje.

Jako nam je važno da dobro pazimo kako u tome postupamo, ako u tome budemo uvelike savršene, sve smo napravile. Ali zbog bijede i krhkosti naše naravi, smatram da nećemo nikada uspjeti posjedovati savršenu ljubav prema bližnjemu, ako se ne potrudimo da se ona rodi iz istoga korijena ljubavi prema Bogu. Budući sestre da se radi o toliko važnoj stvari, nastojmo ispitati same sebe sve do malenih stvari,  ne osvrćući se na one brojne misli koje nam ponekad dolaze u molitvi, te nam se čini da smo spremne iz ljubavi prema bližnjemu poduzeti i učiniti  jako velike stvari, pa i za spasenje samo jedne duše. Ako naša djela tome ne odgovaraju, nemamo razloga misliti da samo takve, da ćemo to i učiniti. To isto vrijedi kad se govori o poniznosti i drugim krepostima.“ (Zamak duše, IV, 7-9)

Sveti Pavao u ovom odlomku poslanice Rimljanima govori o međusobnoj ljubavi braće i sestara, o posluživanju koje smo dužni jedni drugima činiti, on izričito zapovijeda: „Pretječite jedni druge poštovanjem!“ A Gospodin nas uči u Evanđelju da je moguće da smo njegova i međusobno braća i sestre ako vršimo volju Božju.

To je u svakom slučaju velika poniznost na koju smo pozvani svi, a osobito vi, drage sestre redovnice.

Sveta Naučiteljica o poniznosti kaže: „Ako nikada ne izlazimo iz samih sebe, može se doći do ovoga i još gorega. Zato  kćeri, uprimo pogled  u Krista, naše dobro,  i u njegove svece, pa ćemo naučiti pravu poniznost. Tada će naš razum postati stručniji, a spoznaja samih sebe prestat će nas činiti  plašljivima i kukavičkima.“ (ZD, I, 11)

Pogledajmo svece, da naučimo pravu poniznost. Vaša utemeljiteljica, bl. Marija od Isusa koju je jedan prelat nazvao „Terezijom Avilskom našeg stoljeća“, piše ovako o svom pozivu: “Isus Krist je jedini koga treba voljeti. Kad umrem, željela bih da nisam voljela nikoga osim Njega… Da bih ispravno živjela u svijetu, moram se gnušati grijeha i bježati od grešnih prilika, mrziti svijet i ono što je od svijeta… Dođi i slijedi me, rekao je Isus. Bože, kako su lijepe ove riječi! Moje je da to želim.” Sveti Ivan Vianey joj je potvrdio da ima Božji poziv za klauzurnu redovnicu. No, naložio joj je strpljivost jer je bila još premlada. Također i fr. Jean Cavage, duhovni savjetnik joj je napisao: “Nastojte poniziti svoj duh. Vaša duša je podatna i vi ste poslušni, ali vaš duh mora biti ponižen… Uobičajena sredstva koja Bog koristi da ponizi duh su poniženja i iskušenja. Oni pokazuju kakav si bez milosti, nešto odvratno.”

Bl. Marie de Jesus je osnovala Red Kćeri Srca Isusova 20. lipnja 1873. godine, na blagdan Srca Isusova. Njezina želja i nakana je bila: “Baš kao što se Marija na Kalvariji”, napisala je, “sjedinila s Vječnim svećenikom, ponudila svog božanskog Sina, a zatim obnovila ovu ponudu kroz ruke sv. Ivana, Kćeri Srca Isusova, ujedinjene sa svim svećenicima svijeta, ponudit će euharistijskog Isusa žrtvovanog na svakom oltaru. Osobito će ponuditi Krv i Vodu koje su potekle iz božanske Rane Presvetog Srca. One će biti štovatelji Euharistije svečano izložene u kapelama svojih samostana i posvetit će se tome da Ga okružuju najdubljim znakovima poštovanja i ljubavi. Ovo će biti njihov život, njihov razlog postojanja…”

Drage sestre, draga s. Veronika, evo vašeg cilja i vaše zadaće na ovom svijetu: moliti se pred euharistijskim Isusom osobito za sve svećenike.

Ovu sam godinu u Mariji Bistrici 17. kolovoza proglasio Godinom svećenika, te mi je želja da se obnove naši svećenici, u vjeri, u duhovnosti, u pastoralu. Dobro je da se s ovom godinom poklopilo i zaključenje naše biskupijske Sinode, koja u velikom dijelu govori o svećenicima.  Molitese, drage sestre, za nas svećenike! U sva tri stupnja: đakonatu, prezbiteratu i biskupstvu. Imamo dva trajna đakona, a jedan vjeroučitelj upravo ovih dana započinje formaciju za stalni đakonat te bi za dvije godine mogao biti zaređen, a jedan kandidat bit će za točno tjedan dana, 26.listopada, zaređen za đakona, imamo 70 svećenika u našoj Sisačkoj biskupiji, neki su bolesni, imamo od njih i sedam umirovljenih, ostali su – i redovnički i dijecezanski – u pastoralu, po župama naše Biskupije. Molimo i za nova svećenička zvanja. I ja se preporučujem posebno u vaše molitve, drage sestre. Imam mnogo briga, uz svećenike i vjernike, imam brigu i za obnovu u potresu srušenih i oštećenih crkvi, kapela, župnih kuća i samostana, 8 je završenih +17 su još u obnovi, a više od 15 ih još treba započeti obnavljati. No, osim materijalne obnove mi želimo duhovnu obnovu: naše djece i mladih – zato smo osnovali Katoličku osnovnu školu, na Sinodi smo posebni naglasak stavili na odgoj, na obitelji, na naše svećenike…

Neka vaša molitva, drage sestre, pred Presvetim bude blagoslovljena! Amen.