Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na blagdan sv. Luke
Kalinovac, 18. listopada 2024.
Dragi župniče Ivica, dragi svećenici, dragi Kalinovčani, draga braćo i sestre,
Danas Crkva slavi svetog evanđelistu Luku, i posebno ga slavi ova župa čiji je on zaštitnik. Zato vam čestitam blagdan vašeg zaštitnika!
Poznato nam je svima da je Luka pisac trećeg evanđelja, također on je i pisac Djela apostolskih. On nam se i sam predstavlja kao dobar znanstvenik jer je – kako kaže na početku svog evanđelja – sve pomno ispitao o Isusu da bi nam zapisao ono što se stvarno dogodilo.
Svetog Luku gledamo kao onoga koji Isusa opisuje s posebnim osjećajem za siromašne, grješne i odbačene. Isus takve posebno rado susreće i vraća im smisao života, oslobađajući ih od njihova tereta bolesti ili grijeha.
Sveti je Luka bio Pavlov učenik te je s njim putovao na misijskim putovanjima očito bilježeći sve što je Pavao govorio i činio da bi tako što više zapamtio o Isusu i to ostavio nama u svojem evanđelju. Sam sveti Pavao bilježi da je bio liječnik te ga danas posebno kao svojega zaštitnika slave liječnici.
Sveti je Luka na početku evanđelja iznio Isusovo djetinjstvo, što drugi evanđelisti nemaju, osim Mateja no on više piše o svetom Josipu, dok je Luka posebno opisuje Mariju, Isusovu majku. Čak se vjerovalo da je on osobno naslikao prvu ikonu ili sliku Marijinu, no mogli bismo reći, ako i nije tako s obzirom na likovnu umjetnost, tako je s obzirom na književnu vrstu kojom je „naslikao“ lik Marije, opisujući ju u odnosu na Isusa kojem je bila majka ali i vjerna učenica, supatnica i na kraju radosna zbog Isusova uskrsnuća.
Sveti Luka vaš je zaštitnik, dragi vjernici u Kalinovcu. Znam da mnogi nose i njegovo ime. Otac profesora Ivana Goluba, vašeg zemljaka a mojeg mentora na studiju, bio je također Luka. U lijepom poetskom spisu „Kalnovečki razgovori“ prof. Golub je proslavio svoj rodni Kalinovac, ostavivši mu trajni spomenik. Tu je on opisao svoje djetinje doživljaje i mnoge osobe koje je ponio sa sobom u svojem sjećanju a utjecali su na njega i njegov pogled na svijet.
Tako je i sam sveti Luka zapisivao što je čuo i vidio, što je istražio i ono o čemu je svjedočio njegov učitelj sveti Pavao, tako da je posebnost njegova djela onaj za kojeg je živio i kojeg je propovijedao sveti Pavao, Isus Krist.
Pavao u poslanici jednom svom drugom učeniku Timoteju svjedoči kako je Luka bio jedini s njima:
Iz Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju (2Tim 4,10-17b)
„Predragi! Dema me, zaljubljen u sadašnji svijet, napustio i otišao u Solun; Krescencije u Galaciju, Tit u Dalmaciju. Luka je jedini sa mnom. Marka uzmi i dovedi sa sobom jer mi je koristan za služenje. Tihika sam poslao u Efez… Za prve moje obrane nitko ne bijaše uza me, svi me napustiše. Ne uračunalo im se! Ali Gospodin je stajao uza me, on me krijepio da se po meni potpuno razglasi Poruka te je čuju svi narodi.“
Posebno je dojmljivo što Apostol kaže da je Gospodin stajao uza nj te ga krijepio u svim nevoljama a brojne su ga snašle, tako da se po njemu potpuno razglasila Poruka… a Luka je bio jedini s njim.
Iz Lukina pera (Lk 10, 1-9) čuli smo riječi Isusove:
»Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju… U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’… Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’«
U svakom slučaju poziv je to koji i nama upućuje Gospodin – po svetom Luki. Nema dovoljno dobrih radnika u žetvi Gospodnjoj. I odmah Gospodin nadodaje poslanje: „Evo šaljem vas kao janjce među vukove.“ To dakle nije baš ugodna misija, poći kao janje među one koji su neprijateljski nastrojeni prema tebi, htjeli bi te lišiti i tvog života, koji su prema tebi poput vukova koji žele rastrgati ovce.
Ipak ta borba koju trebamo voditi nije ni u kakvom nasilju, pa zvalo se ono i obrana, nego u tome da se ostane vjeran poslanju, a to je donositi mir i naviještati Kraljevstvo Božje.
Sveti je Luka i sam primjer takvog poslanja koje je primio od Gospodina, očito posredstvom svetog apostola Pavla.
I mi moramo zahvaliti svojim učiteljima, prijateljima, svećenicima, svojim roditeljima, dobrim vjernicima i svima onima koji su nam svojim primjerom bili poticaj da pođemo za Gospodinom i da ga slijedimo.
Ja tako dobro pamtim kako me je jednom, poslije svete mise na kojoj sam ministrirao, pred crkvom u mojem rodnom Petrijancu kapucin fra Ilija Borak upitao: Vlado, buš kapucin? Ja sam tada odgovorio: Bum. Ipak to nisam postao jer je moj župnik pok. Antun Posavec bio za to da ja pođem na Šalatu u sjemenište i postanem biskupijski svećenik. Ali bilo je posijano sjeme u moju dušu, netko je vjerovao da ja to mogu biti. I to me očito odvelo u sjemenište, a onda sam – iz godine u godinu – napredovao i postao svećenik.
Iznio sam to zato da pokažem kako Bog djeluje po ljudima, po dobrim ljudima koji mogu mladu dušu potaknuti da izabere životni put služenja u Crkvi, Bogu i svome narodu.
Tako mogu posvjedočiti i da mi je vaš zemljak, pok. prof. Ivan Golub bio veliko svjetlo na tom putu. Zaista su mi naši profesori na Katoličkom bogoslovnom fakultetu dali više svjetla nego svi drugi svećenici, učili me duhovnosti i ispravnom odnosu s Bogom, ali i mjestu u Crkvi. To su bili: pok. prof. Tomislav J. Šagi-Bunić (za kojeg znam da je pok. prof. Golubu bio propovjednik na mladoj misi ovdje u Kalinovcu), pok. prof. Josip Turčinović (koji je bio kolega i prijatelj prof. Golubu, i kojem je pisao iz Posavskih Brega god. 1957/1958. svoja Pisma, koja su kao knjiga izišla u KS i tako ostavila trag o boravku mladog svećenika I.G. u jednom župi moje Sisačke biskupije), pok. prof. Bonaventura Duda (kojeg je lijepo opisao prof. Golub, ističući kako je njegova odlika bila ta što se znao iskreno radovati uspjehu drugih), prof. Vjekoslav Bajsić (čijim je stopama na odmor u Dolomite odlazio prof. Golub i koji je o njemu zapisao da su ga tamošnji gorštaci pitali je li prof. Bajsić postao biskup, jer je bio „dobar čovjek“), prof. Aldo Starić (koji je bio dugogodišnji Golubov asistent na KBF-u, a koji je meni uvelike pomogao i pri prihvaćanju biskupske službe i u mojem znanstvenom radu)… Upravo kroz te profesore, a na prvom mjestu baš po prof. Ivanu Golubu, ja sam osjećao da me Bog zove, da mi on sam govori, kada su mi predavali Sveto Pismo – kao prof. Duda koji je oduševljeno tumačio Pavlove poslanice, filozofiju – koju mi je predavao prof. Bajsić, trinitarnu i ekumensku teologiju – koju sam slušao od prof. Turčinovića, patrologiju i kristologiju – što mi je predavao prof. Šagi-Bunić, sakramentologiju – koju mi je izvrsno prenosio prof. Starić…
I to je bila prava povlastica: imati takve profesore, imati takve uzorne mislioce i svećenike, ljude Crkve i misleće teologe, koji su me uvodili u otajstva teologije i kršćanske vjere.
Prof. Golub mi je predavao traktate o Duhu Svetome, o milosti, a polazio sam i njegove seminare gdje sam upoznao hrvatske teologe poput Križanića, De Dominisa, Paštrića, Kašića… i kod njega sam izradio sve tri diplome: završnog teološkog studija, magisterij i doktorat. A to sam želio jer je on bio na glasu po zahtjevnosti, naime želio sam što više naučiti. No, kad sam ga upoznao vidio sam da on nije samo čovjek velikog znanja nego i dobrote, jednostavan u osobnom pristupu studentima, lišen umišljenosti, velik pisac, književnik, pjesnik…
Uzeo sam čak na svoju mladomisničku sličicu jednu njegovu rečenicu: „Samo je jedno potrebno, blizina Boga u čovjeku“.
Zašto vam to govorim danas, na blagdan svetog Luke vašeg zaštitnika?
Zato što mogu posvjedočiti, kao uostalom i svi vi ovdje prisutni, da su nam dobri ljudi i veliki ljubitelji Boga i čovjeka – poput svetog Pavla koji je utjecao svojim govorima, primjerom i svetošću na evanđelistu Luku – često prenosili Božje riječi. I zato smo im zahvalni. To su i naši roditelji, to su i naši djedovi i bake, to su i naši svećenici, župnici, župni vikari, redovnici franjevci, to su obični često mali ljudi bez posebne titule i bez posebnog statusa u društvu, ali koji su nam znali posvijetliti svojim životom i primjerom u traganju za Bogom i njegovom voljom u našim životima. Kako ljudi velikog znanja, znanstvenici, tako i obični ljudi.
Sveti Luka posebno ističe siromahe i grješnike u svojem evanđelju.
Briga za njih je briga svih nas. Kad smo svjedoci velikih nesreća, kao što je bila ova poplava u BIH, kao što je bio potres prije 4 godina kod nas, kao što je bio Domovinski rat u kojem su stradali mnogi mladići, muževi, žene i djeca… To uvijek mobilizira naše ljude da se organiziraju kako takvima pomoći. No takvi su ljudi svuda oko nas, samo trebamo imati oči da ih vidimo. I drugi su evenđelisti pisali o Isusu, ali nisu sve tako prenijeli kao sv. Luka koji je očito imao oči za to, koji je takve ljude zapazio i Isusovu nježnu brigu i ljubav prema njima.
Sveti je Luka bio liječnik pa je zato možda bio i posebno osjetljiv prema bolesnima, u tijelu i duši. I zato je zabilježio mnoga Isusova ozdravljenja, njegovu brigu za osobe koje pate, koje trebaju Božju i ljudsku pomoć.
I mi moramo biti zahvalni za dobre liječnike i moramo se moliti za njih, oni su naši anđeli čuvari, oni nam pomažu kad je teško, kad treba prevladati neku bolest i suočiti se s problemima zdravlja koje svatko ima.
Sveti je Luka osobito lijepo opisao Mariju, Majku Isusovu. Volio ju je i nama prenio tu ljubav da se i mi njoj utječemo i da ju častimo. Mjesec je listopad koji je njoj posvećen i molitvi krunice. Neka nam i u toj pobožnosti pomogne sveti Luka svojim zagovorom i poticajima da Mariju zazivamo u svojim potrebama i molimo za pomoć.
Sveti Luka, moli za nas! Amen.