Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na Veliku Gospu
Gora, 15. kolovoza 2022.
Draga braćo i sestre,
Danas slavimo Blaženu Djevicu Mariju koja je „nakon završetka zemaljskog života dušom i tijelom na nebo uznesena“. Ovo naše drago marijansko svetište Majke naših stradanja još uvijek je tužno jer je razrušeno od potresa. Pripremaju se potrebna stručna istraživanja i dokumentacija da bi se potom moglo pristupiti temeljitoj obnovi. I župni dvor je stradao i uklonjen je. Kao da smo nakon rata, ponovno na ruševinama, opet na početku. No nada nas ne napušta. Lijepo je znati da je naš katolički narod u ovim krajevima koje su često pogađale različite nevolje, progoni, zator, ali i potres, naš narod je sve to preživio i opstao. Stoga se nadamo da ćemo i mi sve ovo nadvladati. Kako, odakle pronaći snagu za daljnji život i borbu? Kako obnoviti naše svetinje koje su sada u ruševinama i kako, što je još teže, obnoviti ranjene duše koje su pogođene strahom i nesigurnošću?
Kao što su to naši stari znali, moramo naučiti i mi: pouzdati se u Blaženu Djevicu Mariju. Njoj su naši stari gradili najljepše crkve, njoj su uzdizali svoje najintimnije molitve, njoj su se utjecali u najsudbonosnijim potrebama. I zadobivali su uslišanja. Zato je ona naša „Duša duše hrvatske i Sunce naših stradanja“.
Marijin život i njezina borba nisu bili laki. Čitav svoj zemaljski vijek ona je nosila svoj križ i nije ju život mazio. Ona nije ni znala što je sve čeka kada je potvrdno odgovorila anđelu na Božji poziv da bude Majka Sina Božjega. Prihvatila je zato jer je to Bog tražio premda joj je bilo neobično to što je tražio i nije to razumjela. Ipak je odlučila reći Da premda je bila puna pitanja. Pouzdanje u Boga koji nešto traži mora biti na prvom mjestu, ispred svih pitanja i strahova.
Možda je najteža od svega bila Marijina tjeskoba. Ona na početku anđeoskog poziva ne osjeća radost nego zabrinutost i tjeskobu, pita: kako će to biti? I zar nije pohitila rođakinji Elizabeti da se uvjeri što je s njom i da ju Elizabeta utješi? Sigurno nije bio mali pritisak – kako bismo to danas rekli, pa i stres u kojem se našla jer je trebala preuzeti nešto veliko a nije se smatrala velikom nego upravo obratno, neznatnom.
U Hramu na prikazanju Isusovom starac Šimun joj proriče da će joj „mač probosti dušu“. Kakav je to bio mač? Mač boli, žalost zbog smrti vlastita Sina, gledanje njegove muke a ne moći mu pomoći.
I progon u Egipat i Isusov odlazak iz Nazareta kad ju je ostavio, sve je to imalo traga u njezinom srcu i sve je to duboko ranilo njezino biće. Ipak ona je ustrajala u vjeri, nije se bunila, prihvatila je svoj križ. I Isusov.
I zato je dočekala i „Regina coeli laetare – Kraljice neba, raduj se!“ Isusovo uskrsnuće i njezina je najveća radost. A onda, nakon što je završio tijek njezina života, ona biva proslavljena, uzdignuta dušom i tijelom u nebo, da ju njezin i Božji Sin okruni za kraljicu neba i zemlje, da ju nagradi za njezinu patnju koju je nosila s povjerenjem u Boga. I mi mnogi nosimo svoje trpljenje i mnogi su mnogo propatili. Sjetimo se samo Domovinskog rata i teških dana i godina kad je neprijatelj razarao naše kuće, crkve, škole… kad su toliki mladi ljudi poginuli, dapače bili zvjerski mučeni i izmasakrirani, kada su mnogi bili zatočeni u logorima u kojima se s njima postupalo gore nego sa životinjama… Sve su to patnje. A patnje su i onih koji im nisu mogli pomoći, kao roditelji, supruge, djeca koji su čekali da se iz zarobljeništva sin, suprug ili otac vrati… neki su to dočekali a neki i nisu jer su bili ubijeni oni koje su čekali. I kršćani podnose bolesti i umiru, kao i svi drugi ljudi. Međutim, što razlikuje bilo koje drugo trpljenje od patnji kršćana? Mi poput Marije ne smijemo u trpljenju izgubiti pouzdanje u Boga. Kada tako čovjek prihvaća svoj križ, taj je križ spasonosan – „spasonosno trpljenje“, kako bi rekao sv. papa Ivan Pavo II. Mi ne možemo prihvaćati patnju kao usud koji se ne da promijeniti pa se mora podnijeti, nego kako nas je Gospodin naš Isus Krist učio: „uzmite križ svoj i pođite za mnom.“ Križ treba nositi onako kako je Isus nosio svoj križ. Onako kako je Marija podnosila svoje patnje koje joj je Gospodin dao. S pouzdanjem u Boga, vjerujući da križ ima smisla, da se tako ostvaruje Božja volja i gradi njegovo Kraljevstvo.
Promotrimo što nam Gospodin poručuje u pročitanoj Riječi.
U knjizi Otkrivenja (Otk 11, 19a; 12, 1-6a.10ab) najprije se izdiže „žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.“ Dakako, ta je žena slika Marije koja je uzvišena, sva u sjaju i slavi, kraljica neba i zemlje. Ipak odmah za nju kaže se da „trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja“. Sjetimo se Isusove riječi: „Žena kada rađa žalosna je jer je došao njezin čas; ali kada rodi djetešce ne spominje se više muke od radosti što se čovjek rodio na svijet.“ (Iv 16,21) I tu je preobrazbu morala proći Marija. A tako i sve rodilje. No pitamo se, boje li se današnje žene rađati djecu? Zar je taj strah prevladao radost koja s djetetom dolazi? Ili ne vjeruju da je neizmjerna radost rođenje novog djeteta? Doista tužni smo kad vidimo da se sve manje djece rađa, kao da je današnji naraštaj odlučio propasti. Jer što drugo znači to da se mladi parovi odriču djece? Ipak imamo lijepe i brojne primjere drukčijeg ponašanja, kad roditelji koji mogu prihvaćaju dati život brojnoj djeci. To možda neke začuđuje pa se pitaju kako će se ta djeca podići. Ali nije stvar u materijalnim sredstvima nego u stavu duše. Sve će biti dobro i moguće onima koji vjeruju. Crkva se s takvim roditeljima raduje i biskup ide i krsti po župama takvu brojniju djecu u obiteljima da bi dao potporu obiteljima s brojnom djecom. Ali to je žrtva, s pravom će netko reći. No, zar nije najveća radost kad se iz žrtve postigne neki uspjeh? Tako i brojna obitelj. Ona je temelj i Crkve i društva.
I sljedeće trpljenje je naznačeno u ovom čitanju: „Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete.“ Bog uzima to Dijete koje žena rodi i tako ga spašava od Zmaja, a žena odlazi u pustinju gdje joj Bog pripravi sklonište. Bog je spasitelj djece, a ubojica djece je đavao. On ne želi da se rodi i jedno dijete, a posebno je bio ugrožen kad se rodilo dijete Isus. Herod ga je, sjetimo se, htio pogubiti i zato je u Betlehemu zapovjedio pokolj djece no Josip i Marija su s Djetetom Isusom pobjegli u Egipat. To je ta pustinja koja je bila spas za Isusa i đavao ga nije mogao u samom začetku ugroziti. Uvijek ima dobrih ljudi koji će zaštititi nerođenu i tek rođenu djecu koju đavao želi ubiti i njihovi roditelj često, i ne znajući to, u njegovoj su službi. Bogu je pak svaki život drag, on je Životvorac, po Duhu Oživljavatelju Bog daje život i veseli se svakom stvorenju. Koliko na tom području ima grijeha, koliko tu đavao žanje žetvu za svoje kraljevstvo! A oni koji Boga slušaju ne boje se života.
Pitajmo se i mi danas: gradimo li mi kulturu života ili kulturu smrti?
U Sjedinjenim Američkim Državama baš na blagdan Srca Isusova ove godine Vrhovni sud poništio je ustavno pravo na pobačaj i tako ispravio bezakonje koje je u posljednjih 50 godina vladalo u SAD-u po kojem je usmrćeno više od 60 milijuna Amerikanaca.
U lipnju ove godine održana je u Zagrebu 3. konferencija katoličkih muškaraca koji su na kraju, njih preko 200, pred zagrebačkom katedralom na koljenima molili krunicu za obraćenje hrvatskoga naroda.
Đavao se protivio i kada smo mi u Sisku održavali svoj treći Hod za život, ali to nas nije obeshrabrilo. Mi znamo za što se borimo i zalažemo. Neka nam pomogne u toj borbi Bl. Djevica Marija.
U Prvoj poslanici svetoga Pavla apostola Korinćanima (1 Kor 15,20sl.) Apostol nam govori da je Krist prvi uskrsnuo i da poslije njega dolazi uskrsnuće svih koji umiru: „prvina Krist, a zatim koji su Kristovi“. A prva od nas ljudi upravo je Marija, majka Isusova, koja je uskrsnula. To je dakle naša budućnost, prema njoj težimo, Krist nam ju je obećao.
Marija u kući Elizabete i Zaharije nakon pozdrava pjeva svoju veličanstvenu pjesmu – molitvu zahvale „Veliča duša moja Gospodina“! Marija je bila svjesna da joj je Gospodin učinio velike stvari i zato mu ona zahvaljuje. I nama svima Gospodin čini divne stvari, bori se za nas, oprašta nam, daje nam uvijek novu priliku… ali mi to ne vidimo, nemamo oči kao što je imala Marija, ne zahvaljujemo Bogu. Premda je puno trpjela, ona je nosila u sebi neprestanu radost jer Bog je bio s njom. I zato i mi zamolimo Mariju da nas nauči vidjeti Božja djela u našim životima i zahvaljivati mu. Vidjeti da nas naši križevi vode k uskrsnuću, u vječni život i zato smo zahvalni Bogu što on gleda na duše ponizne…
Molimo Mariju da nam izmoli takvu dušu kao što je ona imala. Molimo za naše obitelji koje se često nalaze u tjeskobama svih vrsta, da nađu izlaz upravo pouzdajući se u Mariju.
Molimo i za našu djecu i naše mlade pred kojima je život, a oni su često izgubljeni i traže svoj put misleći da ih nitko ne razumije da su osuđeni ostati sami i boje se što im nosi budućnost. Molimo im zaštitu Marijinu i da nasljeduju njezin primjer pouzdanja u Boga kad je najteže, jer tada će se sve dobro završiti.
Molimo za naše starce i starice kojima je život pritisnula bolest, samoća i nemoć. Molimo da ne zdvajaju, da se pouzdaju u Tebe, Marijo, da znaju da su nam svima važni jer mogu puno toga naučiti mlade i dati im primjer strpljivosti i podnošenja križeva s radošću u srcu i s povjerenjem u Boga.
Molimo Te, Marijo, za naše svećenike, redovnike i redovnice. Izmoli im ustrajnost u zvanju i da ne zaborave svojeg odaziva koji su Bogu dali te da radosno i požrtvovno služe Božjem narodu. Molimo Te, Marijo, za nova duhovna zvanja, da naš narod ne ostane bez pastira i osoba posvećenog života Bogu. Molimo Te, draga naša Gospo Gorska, za naše hrvatske branitelje koji su ranjeni na tijelu i duši, da gledaju plodove svoje žrtve u slobodnoj i prosperitetnoj Domovini! Molimo Te, Majko naših stradanja, da budeš zdravlje naših bolesnika, snaga umirućih i nado svih žalosnih! Molimo Te i za naše političare i ljude koji nose odgovornost za narod. Neka im Tvoja pomoć bude putokaz i snaga da se bore za istinu i pravednost! Za liječnike i sve koji se brinu za druge, koji njeguju nemoćne, da se nikada ne umore činiti dobro kao što si Ti to činila! Molimo i za naše poginule hrvatske branitelje koji su živote dali za našu Domovinu, za sve koji su umrli s nadom u uskrsnuće i za sve naše najmilije, da s Tobom, Marijo, u slavi uživaju vječni mir i radost. Amen.