Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagdan Velike Gospe

Gora, Svetište Majke naših stradanja, 15. kolovoza 2025.

Braćo i sestre,

Na početku smo blagoslovili ovu vanjsku crkvu, ovaj oltar na otvorenom, jer naša prelijepa crkva koja je – hvala Bogu i vrijednim ljudima obnovljena nakon potresa – ipak premala za velike skupove vjernika na marijanske blagdane. Zahvalni smo za to i ministarstvu kulture i medija… građevinskoj firmi Spegra za uređenu crkvu i građ. firmi GME i vl. Davoru Vrbaneku koja je izgradila ovu vanjsku crkvu na otvorenom… te ak. kiparu Tomislavu Kršnjavi, osobito na liku Presv. Bogorodice Marije koja je postavljena na dnu ovog prostora, na stupu ispod kojeg se mogu paliti svijeće, aoko kojeg se nalaze i slavine s vodom iz kojih se može svatko tko je žedan napiti… što simbolizira da je Marija izvor milosti i da od nje možemo dobiti uvijek okrepu i potrebnu milost…

Blagoslov crkve bio je znak Božje prisutnosti i djelatne zaštite nad ovim prostorom na kojem će se slaviti mise na otvorenom na velike blagdane s većim brojem vjernika.

Poruka blagdana Velike Gospe poruka je nade…

Knjiga Otkrivenja (Otk 11,19a; 12,1-6a.10ab) iznosi sliku trudne Žene koja rađa i kojoj zmaj, koji je slika đavla, želi proždrijeti Dijete. Dijete je sam Isus naš Gospodin a Žena je BD Marija. Nju je Bog zaštitio od svakog utjecaja đavla i zato je njezina uloga toliko sveta i velika. Njezino rođenja Spasitelja za sve nas ljude je znak velike nade.

I svako rođenje djeteta je znak nade. U mjestu, župi, gradu ili selu gdje nema rađanja djece ili gdje je broj novorođenih manji od broja umrlih – a to je na žalost većina naših župa (!) – vjernici a i svi stanovnici s tjeskobom gledaju u budućnost.  Bio sam prošle nedjelje u Širokom Brijegu gdje je začuđujuće velik broj djece – imaju samo 200 ministranata, a broj prvopričesnika kao i krizmanika je godišnje oko 350.

Sada u našoj biskupiji obnavljamo velik broj u potresu stradalih župnih crkvi, kapela, župnih kuća i samostana. Riječ je o 44 objekata koja su u obnovi: 11 je završeno prošle 2024. godine, 17 se obnavlja ove godine i upravo smo započeli obnovu njih još 16! Ali znam reći: da naše stradale crkve obnovimo u zlato i srebro, ako neće biti djece, mladih, kršćanskih obitelji i naših dragi starijih vjernika koji bi se u njima molili, što nam sve to koristi!? Mi ne želimo muzeje koji će biti lijepo uređeni a bez vjernika, mi želimo živu Crkvu, brojne zajednice koje se u crkvama i kapelama okupljaju, slave sveta otajstva i mole se. Zato vapijemo da se obitelji ne odriču djece nego da mladi roditelji koji to mogu velikodušno daruju život većem broju djece. Početkom rujna u Sisku, u Petrinjskoj ul. otvaramo Centar za život da bismo pomogli trudnicama koje se dvoume da rode svoju začetu djecu. Pa da spasimo i samo jedno dijete, puno smo učinili. Neka Bog blagoslovi ovu inicijativu!

Molimo posebno danas Presvetu Bogorodicu da nam omogući duhovnu obnovu, da se naša nada u budućnost utemelji u prihvaćanju djece, u zdravim kršćanskim obiteljima i radosnom zajedništvu mladih i starijih, koji se svi poštuju i vole, koji slave Boga i svjedoče svoju kršćansku vjeru u Krista.

Apostol Pavao u poslanici Korinćanima (1Kor 15,20-27a) progovara o tome kakva treba biti naša budućnost: „Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Doista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu biti svi oživljeni.“ Ta naša nada nije bez temelja, ona se već ostvarila upravo u Blaženoj Djevici Mariji koju je Bog, nakon njezina zemaljskog života, uzeo k sebi na nebo. I taj događaj i tu osobu danas Crkva slavi: BD Mariju koja je na nebo uznesena, koju je nakon završetka zemaljskog života Bog uzeo k sebi dušom i tijelom u nebo. To je i naša konačna svrha života, u to vjerujemo i k tome idemo.

Sveti evanđelist Luka (Lk 1,39-56) opisuje susret svetih trudnih žena: Marije i Elizabete. Elizabeta oduševljena pozdravlja Mariju: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« Doista blagoslovljena je Marija koja je povjerovala Gospodinu i koja je prihvatila začeti i roditi samu vječnu Riječ Božju.

I Marija je zadivljena na te riječi i sama kliče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.“

I Elizabeta i Marija nam svjedoče kolika je vrijednost začeta djeteta i koliko su Bogu zahvalne na trudnoći i na iščekivanju rođenja svoje djece. To je primjer za sve žene koje nose novi život, a koje se bore s mišlju da pobace svoje dijete. Neka ih ohrabre ove svete žene i zagovaraju Bl. Djevica Marija i sv. Elizabeta! Neka ustraju u trudnoći i prihvate svoju djecu jer ona su zapravo dar Božji, znak nade ovom svijetu koji još nije umro kad se rađaju nova djeca, kako pjeva jedna pjesma: „kiše padaju, polja rađaju, djeca sanjaju. Nije nas ostavio Bog“. Dok ima života, dotle je to znak da je Bog s nama i da nas nije ostavio, premda po naših djelima to zaslužujemo. Ali Bog je milostiv, on svojih ne napušta.

Marijina pjesma – koja je najveća i najljepša molitva jer je sva usmjerena Bogu kojega veliča zbog toga što ju je pogledao kao svoju službenicu. Nju neznatnu! Kako je to lijepo: ona najveća među ženama, najdivnija i najzaslužnija za Spasitelja sebe naziva „neznatnom“. Zašto? Jer osjeća da to sve što joj se događa nije njezino djelo nego Božje!

Jesmo li i mi osjetili kako nas Gospodin dariva svojim neshvatljivim darovima? Kako nas uzdiže i daje nam priliku da činimo njegova djela premda smo obični mali grješni ljudi… To je samo Božje djelo i zato smo i mi pozvani njega slaviti i veličati. Biti poput Marije. Kao Marija…

U toj molitvi – pjesmi „Veliča“ Marija izražava svoj stav prema događajima i ljudima koji ju okružuju. Ona promatra kako mnogi bogati grabe svoje povlastice i žele gospodariti drugima, ali Bog nije na strani oholica, umišljenih i bogatih nego na strani onih koji su neznatni, koji su gladni i u potrebi: „Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.“ Mogli bismo još reći: ne mile se Gospodinu samo siromasi i nije on protiv onih koji su poštenim radom stekli svoja dobra, nego je protiv sebičnih i onih koji se izdižu nad druge te ne vide i ne pomažu potrebne. A kad imaju i pomažu od toga druge tada su i oni poput Marije, svjesni da sve imaju od Boga i da su dužni dijeliti što imaju s onima koji nemaju.

I Marija je bila takva jer je željela služiti kad je pohitila u Gorje u grad Judin k svojoj rođakinji Elizabeti. Htjela je biti kod poroda Elizabetinog i uvjeriti se kako Bog doista čini velike stvari. Neka i nas potakne da i mi želimo radije drugima služiti negoli drugima gospodariti, radije biti neznatni nego silni, radije biti siromašni u duhu negoli bahati u bogatstvu. Jedini je Bog bogat svime što je potrebno za život jer je on život sam. A naše je najveće bogatstvo ako smo s njim, ako ga ljubimo iznad svega, ako služimo svojoj braći i sestrama kao sluge beskorisne.

Naš metropolit zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša za ovogodišnju Veliku Gospu u intervjuu danom Večernjem listu rekao je:

„Kada u propovijedi kažem da „kao narod nazadujemo brojčano, duhovno i moralno“, to nije pesimistična izjava niti kritika samo radi kritike. To je dijagnoza izrečena u ljubavi, u duhu onoga što su činili naši kardinali. Stepinac je govorio istinu i kad je znalo biti opasno, jer je znao da istina oslobađa. Kuharić je nebrojeno puta upozoravao da narod koji se udalji od Boga i moralnih načela polako gubi i svoj identitet i svoju snagu.

Moja je dužnost, kao pastira, govoriti o tome otvoreno, ali ne kako bih obeshrabrio, nego kako bih potaknuo na buđenje. I kardinal Stepinac i kardinal Kuharić ohrabrivali su vjernike da se ne boje, već da se u svemu pouzdaju u Boga. Upravo tim duhom želim nadahnuti naše vjernike – da prepoznamo probleme, ali još više da prepoznamo odgovornost i mogućnost promjene.

Kritika u duhu Evanđelja uvijek je povezana s nadom. Ne izgovara se da bi optužila, nego da bi probudila. Ako kao narod uočimo gdje nazadujemo, možemo se obratiti, obnoviti i ponovno rasti – brojčano, duhovno i moralno. To je put kojim su nas vodili Stepinac i Kuharić, i to je put kojim želim voditi i ja.“

Marija, Majka Crkve i Majka naše nade, neka vas nauči kako ljubiti Boga svim srcem i bližnjega kao sebe samoga. A kad se vratite iz svetišta, neka se po vama širi mir, radost i dobrota, znakovi da ste bili blizu Njoj koja nas uvijek vodi k Kristu.“

Neka nam pomogne zagovor Presvete Bogorodice da i mi budemo nositelji nade, da naša Biskupija i svaka župa i svaka obitelj bude mjesto nade i budućnosti. Amen.