Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na devetnici uoći Velike Gospe

Široki Brijeg, 10. kolovoza 2025.

/Čit.: Mudr 18,6-9; Ps 33,1.12.18-20.22; Heb 11,1-2.8-19; Lk 12,32-48/

Draga braćo franjevci, draga braćo i sestre u vjeri,

Mi se nalazimo u devetnici priprave za blagdan Uznesenja BD Marije, najveći marijanski blagdan. Ova je crkva posvećena upravo Mariji i dolikuje da se svečano pripremamo za ovaj blagdan. K tome ove godine se posebno molimo za braću franjevce koji su prije 80 godina bili ovdje mučki pobijeni. Oni su mučenici za vjeru jer su bili ubijeni in odium fidei – iz mržnje prema vjeri. Spominjemo se i skorašnje 120. godišnjice od podizanja ove velebne i lijepe crkve, koja je sagrađena 1905.

Ove godine također slavimo jubileje: 1.700 godina od prvog općeg crkvenog sabora u Niceji, 1.100 godina od prvog hrvatskog kralja Tomislava, te svakako 30 godina od oslobođenja naše hrvatske domovine u VRA Oluja. Što nam govori današnja nedjelja i jubileji koje slavimo?

Sve to imamo na pameti i za sve se molimo, posebno za poginule i nestale, za ranjene i njihove obitelji.

Ipak, zastati nam je najprije na 80. godišnjici ubojstva 30 franjevaca ovdje u Širokom Brijegu u veljači 1945. Ukupno je Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu dala 66 mučenika, od kojih gotovo polovica samo u Širokom Brijegu. Tragičan je to događaj koji je obilježio našu nacionalnu memoriju, posebno što se za ta ubojstva još uvijek nikoga ne tereti premda se zna tko ih je počinio. Posebno je bilo nepodnošljivo gledati kako je na početku svog drugog mandata novoizabrani predsjednik pozvao staricu partizanku koja se hvalila da je sudjelovala u osvajanju i masakru u Širokom Brijegu. I ništa se nikome nije dogodilo, premda bi se očekivalo u normalnoj državi da se podigne velika kritika na takav postupak i da onaj koji podržava zločine i zločince odgovara, ili se barem ispriča. Ništa se od toga nije dogodilo, što je znak da živimo još uvijek u zarobljenoj državi. Zarobljenoj od ideologije koja je nanijela najviše smrti i stradanja našem narodu. Nezamislivo je da pola milijuna pobijenih hrvatskih ljudi još nisu dobili moralnu satisfakciju, dapače da se i dalje veliča i ideologija i vojska koja je to počinila i strahovladom vladala pola stoljeća. Sada je, vjerovali smo, došla demokracija i smije se reći što je doista bilo. Da, smije se reći, ali ništa više. Nitko ni za što ne odgovara, društvo se i dalje – zagađeno tim lažima i ideologijama – ne oslobađa tog tereta zla koje nas je snašlo prije evo već 80 godina. Možda je upravo to dobro, što se taj okrugli jubilej obilježava ovdje, pa možda s ovog mjesta barem dopre glas pogaženih, obespravljenih i pobijenih u želji da se konačno naša Domovina oslobodi veriga tog crvenog zla.

Iskreno se pitamo: ako ratni zločin ne zastarijeva, zašto se nije podigla ni jedna optužnica protiv ezgekutora ovog okrutnog ubojstva, zašto se i dalje šire laži i o istini šuti?

Naša je zadaća, braćo i sestre, da kad već institucije ne rade svoj posao da mi ukazujemo na nepravde, da se prije svega molimo za žrtve ali i da pomognemo da zločinci budu prokazani i odgovaraju za svoja nedjela. Sigurno, već su većina njih pomrli, ali laž koju su posijali još živi. A kada bismo mi odustali od istine, kamenje bi progovorilo! Zato ne smijemo šutjeti i moramo ustrajati u obrani nevinih žrtava.

Ne pozivamo mi ni na kakvu osvetu, ne želimo mi nikoga mrziti niti pozivati na uzvraćanje istom mjerom. Ne! Međutim, istina se mora znati. A mi kao vjernici i te kako znamo da je naš Gospodin nama zapovjedio da opraštamo i da čak i neprijatelje ljubimo. To je moguće i potrebno uz uvjet da se zna tko je kriv a tko nevin, tko je zlo činio a tko ga podnosio.

Blaženi Alojzije Stepinac rekao je na montiranom sudu 1946. komunistima: „Vi ste napravili fatalnu pogrešku: pobili ste svećenike i narod vam to nikada neće zaboraviti.“ Da, mi to ne smijemo zaboraviti, a za pobijene se moramo Bogu moliti kao i za duše zločinaca. Ali uvijek mora biti jasna ta razlika: tko je zločinac a tko žrtva.

Naši su pobijeni franjevci žrtve. Tu su u gimnaziji i samostanu, u ovoj crkvi Uznesenja BDM odgajali mladež, poučavali zrele i starije, dijelili svete sakramente svima koji su dolazili na ispovijed, misu i pričest… To je bila i ostala zadaća svećenika. Prosvjetljivali su ljude, i čini se to je bio glavni krimen koji im neprijatelji Boga nisu mogli oprostiti. To je čini se bio glavni razlog zašto su ubijani toliki katolički svećenici za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata. A posebno ih je smetalo što su odgajali mladež, što i danas smeta one koji kažu da ih srce boli kad vide koliko mladih odlazi u crkvu.

A ja bih rekao: još uvijek premalo! Svi bismo trebali biti ovdje u Domu Gospodnjem, uz uskrsnulog našeg Gospodina, i njegovu Majku Mariju, u euharistijskom slavlju i molitvi povezani i ujedinjeni u Duhu Svetom, slaveći Boga Oca nebeskoga.

Biblijska čitanja ove nedjelje nas pozivaju na budnost u iščekivanju Gospodina i njegova dolaska. On će sigurno ponovno doći, ali on je već sada s nama, kao što nam je obećao: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.“ (Mt 28,20)

Knjiga Mudrosti (Mudr 18,6-9) govori o židovskoj povijesti tumačeći ju teološki. Za Židove „noć oslobođenja“ bila je čas zaštite Božje i odlazak iz Egipta, zemlje ropstva: „Tako je tvoj narod očekivao spas pravednika i propast neprijatelja. Jer čime si kaznio naše protivnike, time si proslavio nas, pozvavši nas k sebi.“ Na žalost naše poraze i naše pobjede još i danas ne tumačimo jednodušno, dapače kao da ne znamo što su to bili naši porazi, a što pobjede. Rekao bih, kako je barem to jasno, da je ubojstvo 30-torice, dapače 66-orice franjevaca bio naš  poraz, a da je prije 30 godina Oluja bila naša pobjeda. No ono što je ljudskim očima poraz Bog okreće u pobjede. Ako je Bog dopustio tolike žrtve našega naroda, to je donijelo ogromne plodove, morala je na njima niknuti i naša sloboda. I tu nas je Bog zaštitio i mogli smo pjevati, kako kaže Knjiga Mudrosti „svete pjesme otaca“. Pjevamo i ih i sada, sa zahvalnošću i s nadom da nas Bog neće ni u buduće ostaviti.

Poslanica Hebrejima (Heb 11,1-2.8-19) govori o vjeri kao „već nekom imanju onoga čemu se nadamo“. I sveti pisac nabraja svjedočanstva, među prvima Abrahama koji je poslušao Božji poziv i zaputio se u kraj „ne znajući kamo ide“. Vjera je bila ta koja je dala Abrahamu snagu da se odluči ostaviti zavičaj i poslušati Božji zov. Također i njegova žena Sara premda starica zadobi moć začeti sina od koga „nasta mnoštvo poput zvijezda na nebu i pijeska nebrojena na obali morskoj“.

Oni su u vjeri tražili domovinu, ali bolju nego onu iz koje su izišli, tj. nebesku. Bog im je naime pripravio novi Grad, novu domovinu.

Na kraju sveti pisac spominje i Izaka kojeg je Abraham nakanio žrtvovati Bogu, no to se nije dogodilo međutim i to je bio znak vjernosti Bogu i zato je Bog ispunio svoje obećanje dano Abrahamu. U tom smislu nam je Abraham praotac jer je vjerovao Bogu, kako kaže sv. Pavao, protiv svake nade. Slično je i Marija, ali još savršenije, povjerovala Bogu kojemu je sve moguće da će joj ispuniti obećanje te će roditi Spasitelja svijeta.

I nama je, braćo i sestre, povjerovati Bogu koji nam obećava da će nas voditi i uvijek biti s nama ako mu budemo bespridržano vjerovali i nadali se jer on svojih ne ostavlja.

Sveto Evanđelje po Luki (Lk 12,32-48) donosi Isusove pouke učenicima: »Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo… Načinite sebi blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.“

Gospodin opominje svoje apostole kako trebaju biti neprestano budni čekajući dolazak gospodara: »Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! … I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.«

Petar pita Isusa na koga se to odnosi, tko je to pozvan biti budan, a Isus govori kako je „vjerni i razumni upravitelj“ uvijek spreman za dolazak Gospodara koji će ga zbog toga nagraditi. Međutim ako taj sluga postane osoran prema svojim podanicima te ih stane tući i opijati se, Gospodar će ga kazniti kad dođe.

I sad Isus govori kako postoje čini propusta koji zaslužuju mnogo udaraca, kao i oni koji zaslužuju malo udaraca. Jer „kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.“ Očito je to Isus rekao za apostole i nas, današnje njihove nasljednike, biskupe i svećenike, od kojih on više traži jer nam je više povjerio.

No, što više može dati Isusov učenik nego svoj život za Gospodina?

To su naši širokobriješki mučenici! Oni su dali sve. I zato oni uživaju u nebeskoj slavi, za stolom Gospodnjim.

Mi smo međutim još na putu i možemo biti više ili manje (nagrađeni i kažnjeni), ovisno o tome jesmo li znali i jesmo li izvršili Isusove zapovijedi. Isus kaže da će se od onih kojima je više dano i više tražiti. Od našim mučenika Isus je zatražio i dobio sve. A mi?

Zašto mi nismo spremni dati niti svjedočanstvo o njima, svjedočanstvo o istini, zašto uvijek biramo crtu manjeg otpora, pogodnosti i priliku da baš sve ne moramo dati?

Kad međutim jednom sve dademo Gospodinu, tada je manje važno na koji će način on od nas tražiti svjedočanstvo za Istinu. No, o Istini ne smijemo šutjeti!

Molimo danas širokobriješke i sve hrvatske mučenike da se mole za nas, da nam izmole onu snagu kojom su oni položili svoje živote za Boga i vjeru.

Molimo BD Mariju, na nebo uznesenu da nam pokaže put kojim je stupao njezin Sin, da nam pokaže put u nebo kojim je i sama išla, a to je put križa i trpljenja, predanja do u samu smrt. Iz ljubavi prema Bogu i čovjeku. Amen.