Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Vazmenom bdjenju

Sisačka katedrala, 19. travnja 2014.

Draga braćo i sestre katekumeni koji ćete uskoro primiti sakramente krštenje i sv. Potvrde, dragi vjernici!

Liturgija ove svete noći najbogatija je u cijeloj crkvenoj godini jer sadrži: Službu svjetla, Službu Riječi, Krsnu službu i Euharistijsku službu. A sve je to proslava Uskrsa, slavlje Kristove pobjede nad grijehom i smrću.

Upravo je krštenje najtješnje povezano s Uskrsom. O tome govori poslanica sv. Pavla Rimljanima: „Braćo: Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću.“ (Rim 6, 3-11). Nekada uranjenjem u vodu, a sada polijevanjem Duh Sveti potapa odnosno uklanja starog čovjeka, da bi krštenik bio novi čovjek, opran od svakog grijeha te da živi novim uskrsnulim životom. Tako je krštenje najvidljiviji znak Uskrsa, i zato se taj sakrament podjeljuje odraslim katekumenima u uskrsnoj svetoj noći.

Ujedno se svi mi koji smo već kršteni sjećamo da je naše krštenje bilo umiranje s Kristom te da po njegovu milosnom daru i mi sada živimo novim životom, životom uskrsnuća. Tako se Uskrs ispravno shvaća ne samo kao neka epizoda u Isusovom životu nego i te kako važan moment preobrazbe svih naših života. Uskrs je tako prije svega naš blagdan, blagdan naše novosti, naše radosti i naše životne nade.

Evanđelje po Mateju (Mt 28,1-10) govori o Kristovu uskrsnuću:

„U osvit prvoga dana u tjednu“, tj. u nedjelju, došle su Marija Magdalena i druga Marija na grob u koji je bio Isus položen  nakon što je umro na križu. Međutim, tu su doživjele „žestok potres“  te susret s anđelom Gospodnjim koji je „sišao s neba, pristupio grobu i otkotrljao kamen te sjeo na nj“. Sv. Matej izvješćuje da su se stražari uplašili toliko da „zadrhtaše i obamriješe“. No anđeo je rekao ženama: »Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa Raspetoga tražite! Nije ovdje! Uskrsnu kako reče. Hajde, vidite mjesto gdje je ležao pa pođite žurno i javite njegovim učenicima da uskrsnu od mrtvih. I evo, ide pred vama u Galileju. Ondje ćete ga vidjeti. Evo, rekoh vam.« One otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima. Kad eto im Isusa u susret! Reče im: »Zdravo!«One polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone. Tada im Isus reče: »Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!«“

U ovom izvještaju vidimo kakvo je bilo prvo iskustvo pobožnih žena, prije svega Marije Magdalene i druge Marije, koje su doživjele nešto neviđeno na Isusovu grobu. To se iskustvo moglo protumačiti kao „žestok potres“ jer doista one su se silno uplašile, vidjele anđela i obamrle stražare te otkotrljan kamen s groba. Najprije im anđeo govori „Ne bojte se!“, a potom vide i samog uskrsnulog Gospodina Isusa koji im ponavlja iste riječi: „Ne bojte se!“

O kad bi se i naša nutrina noćas potresla, i to žestoko! O kad bismo i mi večeras susreli Gospodina Isusa koji je uskrsnuo te živ dolazi svakome u susret koji u njega vjeruje!

Taj nutarnji, duhovni potres izaziva također strah. Čovjek se s pravom pita, što će to sada biti, kakav sad to novi život započinjem, što ću morati promijeniti, hoću li se moći snaći u novim okolnostima, jesu li stavljene u pitanje sve moje stare navike, moj stari način života, dosadašnja moja uhodana kolotečina života? Strah je to od novoga, strah za sebe i svoj identitet – hoću li to više biti ja, kad se krstim, kad se obratim, kad uzvjerujem i kad postanem član Crkve? Dobar je to, s jedne strane, strah jer on nas upozorava da se nešto veliko događa u našoj duši, da doista započinje nešto novo. No s druge strane, taj strah treba nadvladati povjerenjem u Gospodina i njegove riječi: „Ne bojte se!“ doista, kako da se bojimo onoga koji nas je toliko ljubio da je iz te ljubavi za nas umro na križu?! Kako da se bojimo života u dobroti i svetosti, kako da bježimo od onoga što je bolje – zar se želimo vratiti u ono što je gore? Ima li itko mudar da želi s boljeg u gore; zar nije to mudrije kada želimo iz goreg u bolje?! Ne bojmo se nikakvih obzira, ne obazirimo se na ljudske komentare i priče, na zlonamjernosti i podmetanja, ne bojmo se nikakvih zamki jer oni koji nemaju dobre namjere sami će se u njih uhvatiti, a mi želimo slobodu, pravu slobodu a ne tek privid, pravu i trajnu radost a ne tek površno i prolazno veselje, pravi život a ne tek puko životarenje!

Zato se ohrabrimo! Svi: i vi, dragi katekumeni, i vi, braćo i sestre koji ste već kršteni! Uzvjerujmo u Krista uskrsnuloga i on će nas ohrabriti i zaštititi, on koji se nije bojao smrti i nas će izvesti u život! Kako je lijepo vidjeti hrabre ljude, koji ne prežu od prijetnji kukavica i podlih podmetanja, koji se ne boje za sebe jer su čisti i vjeruju u uspjeh bez obzira na moguće poteškoće. Lijepo je susresti se s onima koji znaju da su na ispravnom putu, koji su vjerni sebi i svojim idealima, koji se ne boje provokatora i lako otklanjanju zlobna i prijeteća predviđanja.

Vjera je troje, kako je to učio već sv. Augustin: uvjerenje, povjerenje i predanje – credo Deum, credo Deo et credo in Deo! Da bismo imali čvrsto uvjerenje, trebamo sami „vidjeti prazno mjesto gdje je ležao Isus“, kako je anđeo pozvao žene. I mi smijemo tražiti, sve dok ne nađemo, dapače, pozvani smo približiti se praznome grobu i uvjeriti se da smrt nije trajno zagospodarila Životom, dapače, da je Život nadvladao smrt! Uvjerenost da je Krist živ potrebna je da bismo u njega mogli imati povjerenje, da ga slijedimo i da mu vjerujemo: „ako vjerujete u Krista, vjerujte Kristu!“ (J. Križanić). To je drugi vid vjere – povjerenje. Povjerenje se stječe, ali kad upoznamo pravog prijatelja, tada se to povjerenje više ničime ne može izgubiti. Premda su Isusovi učenici čuli od njega neobične riječi, budući da su ga zavoljeli i bili mu prijatelji, prihvatili su ih i slijedili. Npr. kad je on rekao: „Kruh koji ću vam ja dati, tijelo je moje za život svijeta“ (Iv 6,51), mnogi koji su ga slijedili otišli su od njega jer to nisu mogli razumjeti. Tada Isus pita preostalu dvanaestoricu: „Da možda i vi ne kanite otići?“ (ib.,67). Odgovorio mu je Šimun Petar: „Gospodine, a kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ (ib.,68) Takva se vjera traži i od nas, a da bismo ju zadobili, trebamo vjerovati Kristu i njegovim riječima. On je nadalje rekao Marti i Mariji, kad je umro njihov brat Lazar: „Ja sam uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?“ (Iv 11,25-26). Nadalje, vjera je u predanju – izručenju sebe i svega svog života u ruke Božje. Poput Isusa koji je na križu viseći molio: „Oče, u ruke Tvoje predajem duh svoj.“ (Lk 23,46) Takvo predanje moguće je samo u velikoj vjeri i velikom povjerenju onome kojemu se čovjek sav izručuje.

Molimo, braćo i sestre, za vjeru – najprije naših katekumena koji se u ovoj svetoj noći krste, dakako, i vi, dragi krštenici, molite se za dar vjere, ali i svi mi kršteni, molimo se da nam Gospodin umnoži vjeru da možemo živjeti novim životom, da se možemo s povjerenjem u njega svaki dan ponovno predati u Božje ruke, te da budemo i sami svjedoci Kristova uskrsnuća. Amen.