Mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na Vazam – danja misa
4. travnja 2010.
Katedrala Uzvišenja Sv. Križa u Sisku

Predraga moja braćo i sestre, dragi vjernici, dragi ljudi dobre volje što vjerujete u pobjedu dobra, dragi moji prijatelji!

Srdačno Vam svima čestitam i želim SRETAN USKRS! Stara naša rimska liturgija kliče: „RESURREXIT SICUT DIXIT! FELIX ALLELUIA! – Uskrsnu kako reče! Sretno! Aleluja!“

Radosni poklik „ALELUJA“ znak je prihvaćanja te činjenice koja je po Isusovom uskrsnuću zahvatila njegove učenike a onda i sve nas, do kraja svijeta i vijeka. Život je nadvladao smrt, smrt je pobijeđena, svi se smrtnici raduju jer su postali s Kristom besmrtni!

Današnja nam Božja riječ govori koji je sadržaj našeg najvećeg kršćanskog blagdana i zašto se sav kršćanski svijet danas toliko raduje.

Prvo nam čitanje donosi odlomak iz Djela apostolskih u kojem je Petrova propovijed u Cezareji, u domu Kornelijevu. Petar naviješta Krista koji je poslije primljenog krštenja Ivanova na Jordanu „prošao zemljom čineći dobro“ (Dj 10,38). Sebe i apostole Petar predstavlja u tom govoru: „Mi smo svjedoci svega što učini u zemlji judejskoj i u Jeruzalemu.“ Biti svjedok Kristov, svjedočiti o tome tko je on i što mu se zbilo, to je prvotna zadaća kršćanina koji je upoznao Isusa. I premda su ga Židovi objesili na križ, „Bog ga uskrisi treći dan i dade da se očituje… svjedocima, nama koji smo zajedno s njim jeli i pili, pošto uskrsnu od mrtvih.“ (Dj 10,40-41). I upravo je On, Uskrsnuli Gospodin, zapovijedio apostolima da propovijedaju i svjedoče pred narodom, da je On „onaj koga Bog postavi za suca živih i mrtvih“ (Dj 10,42). Tako je drugo ime za apostola „svjedok Kristova uskrsnuća“, a svrha je tog jedinstvenog događaja: „da tko god u njega vjeruje, po imenu njegovu prima oproštenje grijeha“ (Dj 10,43).

Dopustiti da nas takne Krist Uskrsnuli i događaj njegove pobjede nad smrću znači prihvatiti da je s Njime sve moguće. Sigurno je da su se apostoli, nakon što su Isusa uhvatili i raspeli na križ, pitali: je li to moguće. Marija, majka Isusova, nadala se svom dušom da će se njezin sin vratiti, da on nije pobijeđen. Pitamo se, koliko je to bila naravna nada, koliko je sve to bilo nalik našim nadama, kad ne možemo prihvatiti da nam je smrt odnijela nekoga tko nam je bio blizak i drag. Željeli bismo da se vrati, da to nije istina da je umro, da oživi. Ali Isus je stvarno umro na križu, bio je pokopan i položen u grob. O tome nije bilo sumnje, premda su njegovi najbliži željeli da se to nije dogodilo. Ali dogodilo se. No, onda je došao Uskrs koji, uza sve želje, nije bio predviđen. Taj ih događaj toliko zbunjuje da se učenici njegovi ne snalaze. I žene, koje dolaze na grob, u rano jutro nedjelje nakon raspeća, nisu radosne kad ne nalaze njegova tijela nego uplašene. I apostoli – izvješćuju to svi evanđelisti i novozavjetni pisci – ne vjeruju. Prvo im je da ne vjeruju. Pa tko bi i vjerovao da je netko ustao iz groba. No, kad se to dogodilo, oni su sjetili da je rekao, da će umrijeti i da će treći dan uskrsnuti. Tada je međutim– kada su ga i vidjeli živa i s njime razgovarali – zavladala njihovim dušama neopisiva radost.

Evanđelist Ivan, taj „ljubljeni učenik“ koji je jedini ostao pod križem Kristovim, sada kad žene javljaju da je grob prazan, trči zajedno s Petrom i on prvi dolazi na grob, ali pušta Petra – kao prvaka apostolskoga – da se prvo on uvjeri o tome što se dogodilo. Za Petra je samo zabilježio da je konstatirao što se zbilo: kako su u praznom grobu bili posebno povoji u koje je bilo umotano mrtvo tijelo Isusovo, a posebno ubrus u koji je bila umotana njegova glava. U svakom slučaju, mrtva Isusova tijela nije bilo. Kad bi bila istina da je netko uzeo „Gospodina iz groba i nekamo ga stavio“, kako su to žene javile misleći da je netko provalio u grob, ne bi se tako ostavilo povoje i ubrus, jer oni označuju da je tijelo mrtvo. Kad su dakle odbačeni mrtvački povoji, bio je to znak koji Petar nije znao protumačiti. Rekli bismo, zanijemio je, ostao je zapanjen i nije znao što bi rekao. Potom je u prazni grob ušao i Ivan, koji za sebe bilježi: „i vidje i povjerova“ (Iv 20, 9).

Što je to povjerovao Ivan, što je to povjerovao poslije i Petar – koji je, kako smo čuli u Kornelijevoj kući, svjedočio da je Isusa poslije smrti „Bog treći dan uskrisio“ (Dj 40)? Povjerovali su u uskrsnuće. Stoga je Uskrs stvar vjere, to jest povijesna činjenica, ali nju razumije samo onaj koji vjeruje. Možda je zato i toliko teško mnogima prihvatiti danas Kristovo uskrsnuće jer se za to traži vjera. Nije naime Uskrs samo biografski podatak iz života Isusa iz Nazareta, nego je Uskrs prihvatljiv samo ako čovjek vjeruje u Isusa, da je on – Krist! To je i naša vjera, braćo i sestre! Ta je vjera jačala naš narod, naše pretke, na ovim prostorima Siska i okolice, u teškim i krvavim vremenima. Kao da je i naš narod često bio s Kristom razapinjan, ubijan, gažen i uništavan. Kao da su mu mnogi osvajači htjeli zatrti i sam spomen, protjerivali su ga, ponižavali, progonili. Za ime Isusovo proliveno je u Sisku, od vremena sv. Kvirina biskupa sisačkog, do dana današnjega mnogo nedužne krvi. Zašto? Samo zato što je vjera u Krista svjedočanstvo koje ima svoju cijenu. Ta je cijena, znao je to i sam Gospodin, cijena života. Ali kada se nešto krvlju plaća, tada to i najviše vrijedi, tada to ne može umrijeti, odnosno ako i umre, živjet će ponovno, još jače, još snažnije.

Zahvaljujemo Gospodinu na daru vjere, zahvaljujemo mu danas na snazi kojom nas hrani pobjedom svoga Uskrsnuća. Ako smo Kristovi, tada smo zaista s njime i mi pobjednici. S njime osjećamo mentalitet pobjednika. Ta pak pobjeda nije tek privremena, nego vječna. Nije prolazna, nego trajna. Nije tek jedna od pobjeda, nakon kojih – kao u sportu ili u životu – često slijede novi porazi. Ne! Biti Kristov, njemu vjerovati znači biti trajno na strani pobjede, i to pobjede života!

Sveti nas Pavao danas u Poslanici Kološanima potiče da tražimo ne zemaljsko nego nebesko: „Sursum corda – gore srca!“ Podignimo glave, dignimo ponosno čela, ne bojmo se, jer s Kristom smo umrijeli i s Kristom ćemo uskrsnuti. On je život naš, on nas vodi ne u smrt nego u život.

Kada čovjek tako razmišlja, tada se ničega ne boji, tada zna da su sve teškoće ovoga života prolazne i da ga ne mogu ugroziti. Ponekad se pitamo, jesmo li kadri pobijediti sve nevolje života, jesmo li se kadri othrvati tolikim prijetnjama i nadvladati ih. Često i iznemažemo, često osjećamo da smo slabi i bojimo se, hoćemo li izdržati do kraja i dočekati bolje dane.

Pitamo se, je li uskrsna vjera dovoljna da nas digne iz letargije, je li moguće da nas upravo Kristovo uskrsnuće podigne iz svih nevolja, nesigurnosti, iz naših sumnji i slabosti? Nije li potrebno i mnogo toga drugoga? Dobro znamo da se gospodarstvo mora poboljšati, i da za to svi moramo raditi poštenije i bolje, da se zato moraju stvoriti bolji uvjeti, da je sustav taj koji kao okvir mora pružiti svakome jednake šanse, da svojim poštenim radom i zalaganjem svi mogu mirno živjeti i napredovati u životu, imajući dovoljno svega što im treba i ostvarujući blagoslovljen i spokojan život. Kao da nije dovoljno samo vjerovati u Uskrsnuće? Ipak – dovoljno je. Jer kad čovjek vjeruje u Uskrsnuće, tada je upravo – i samo tada – sposobna mijenjati životne uvjete, tada je spreman žrtvovati se. Zna da se samo po žrtvi i križu stječe Uskrs i pobjeda, ali zna da to nije tlapnja ni mit, nego istina.

Molim Te danas, Kriste Uskrsnuli: ojačaj nam vjeru u Tvoje uskrsnuće, obdari nas snagom nade da je s Tobom moguće pobijediti svako zlo, svaku nepravdu, svaki grijeh i samu smrt! Osnaži naše srce i naš život usmjeri na putove dobrote, da i mi prođemo zemljom čineći dobro – i samo dobro, da i mi s Tobom uskrsnemo na novi život. Daj nam da u duši čvrsto prianjamo uza Te, da nas Ti vodiš na svim našim putovima, da nas ne prepustiš ni ljudima ni događajima koji se trude ubiti u nama nadu, da se čitav život hrabro borimo i zalažemo za dobro, za svaki napredak i za sve ono što znači mir duše, mir među ljudima, mir među narodima.

„Aleluja“ pjevamo jer vjerujemo da si s nama, da nisi mrtav nego živ, naš Gospodin uskrsnuli i proslavljeni, pobjednik koji nije mogao biti poražen ni od kakve mržnje.
„Aleluja“ pjevamo jer Te volimo, jer za Tobom hodimo s povjerenjem se predajući Tvojem vodstvu, znajući da samo Ti imaš riječi vječnoga života.

„Aleluja“ pjevamo jer se nadamo živo da i naš život ima s Tobom uskrsnuti „premda znamo da za Uskrs treba trpjeti“, no to nas ne plaši jer je zbog Tebe i zbog Tvoje pobjede naš život osmišljen i pun nade.

„Znamo da si doistine uskrsnuo, Božji Sine!

Pobjedniče, Kralju divan, budi nama milostivan.

Amen. Aleluja!“ (iz Posljednice Uskrsa)