Preč. Blaž Horvat, rektor Varaždinske katedrale

Homilija na Bijelu nedjelju

11. travnja 2010.

Katedrala Uzvišenja Sv. Križa u Sisku

Braćo i sestre,

istina Uskrsa izrečena nam je u posljednici Uskrsa riječima : „Sa životom smrt se sasta i čudesna borba nasta. Vođa živi pade tada i živ živcat sad opet vlada“. To je bio trenutak koji se dogodio nakon onog mučnog Velikog petka i Njegove smrti, ali pobjeda je jača i od smrti i svega onoga što je Isus doživljavao u porugama svih onih koji su ga slijedili.

Braćo i sestre, tada smo gledali prazan grob koji je također uplašio naša srca, a onda su započeli susreti i opet u tim susretima kao da se pitamo – „Je li to zaista Isus?“, potpuno jedna novost, potpuno jedna nova pobjeda, potpuno nešto što još do sada nismo niti mogli slutiti. Jest: „Sa životom smrt se sasta“. Tu je Isus pokazao kako je pobjednik svega u tome životu, a nadasve i smrti za koju je čovjek mislio da je sve gotovo i da više iza toga ništa nema.

Vidite, danas je Bijela nedjelja, uspomena je to i zato je tako i zovemo, što su na današnji dan novokrštenici odlagali svoje bijele haljine koje su primili na krštenju. Pa sjetimo se da je i od nas svaki začeo opomenu svete Crkve na našem krštenju: „Postao si Božje dijete i zato primi bijelu haljinu i ponesi je neokaljanu u život vječni. Primi svjetlo Kristovo i ponesi ga za život vječni.“

Da, braćo i sestre, tada se u našem životu i u svakome od nas dogodila ta novost koja je najsličnija Isusovom uskrsnuću i koja nas vodi od Isusovog i našeg uskrsnuća. Sve je On to učinio za nas jer nas je ljubio, sve je On to učinio za nas da bismo i mi jednog dana bili sretnici u svemu onome što Ga slijedimo i što želimo biti Njegovi.

I eto, opet smo samo ljudi. Zar nismo ne znam koliko puta u svome životu rekli: „Ma neću vjerovati ako ne vidim“. Premda smo doživjeli da i ljudi koji su rekli: „Ja sam vidio“, ali sasvim je drugačije nešto bilo… „Ja sam to vidio, ja sam to doživio“, ali sasvim se nešto drugo dogodilo, i vidjeti opet – nije ona prava sigurnost, nego, čuli smo danas da smo blaženiji od onih koji su vidjeli, možda bismo si mislili: „Jao da nam je bilo biti u tom društvu apostola koji su to vidjeli, da nam je bilo u tom društvu Tome, da bismo i mi pipali Isusa, ali vidite, Isus nam je svima za veliku snagu i hrabrost našega života izrekao: „Blaženiji oni koji ne vide, a vjeruju“.

To znači da je vjera tek ona i prava koja otvara u pravom smislu svu istinu našega života, svu istinu svega onoga što nas je Isus učio i na što nas Isus poziva. Da je vjera svjetlo koje se upalilo u nama na svetome krštenju i da tom vjerom i ta vjera zaista mora biti naš putokaz u svemu onome što nam je često puta nerazumljivo. Ljudi ćemo ostati i ljudi ćemo biti do kraja, ali je ta vjera ona koja nas potiče – ne, nisi sam. Pobjeda je iza onih naših teških propusta, slabosti i grijeha, pobjeda dolazi i nakon svega onoga kad mislim da sam pobijeđen, da me netko odbacio i da me netko ne može prihvatiti niti podnijeti, kada sam oprostio i kada sam zaboravio, to je pobjeda jer mi vjera progovara da je u tome stvarnost i istina što znademo ne uzvraćati zlo za zlo, nego ići za vječnim dobrom.

Evo, braćo i sestre, neka nas upravo ta istina danas – „Blaženiji oni koji ne vide, a vjeruju“ ponese u naš život i sjetimo je se često puta u svim našim teškoćama, u svim našim sumnjama života i progovorimo s istom posljednicom: „Znamo da si doista uskrsnuo Božji Sine, Pobjedniče, Kralju divan, budi nama milostivan“. Amen

Homiliju snimila i zapisala Antonija Tomazinić, lektura Iva Pavušek