mons. dr. Vlado Košić

Homilija na blagdan Tijelova
četvrtak, 23. lipnja 2011.
Katedrala Uzvišenja Svetog Križa, Sisak

Draga braćo i sestre, štovatelji Gospodinove trajne prisutnosti u Euharistiji!

Danas Crkva slavi blagdan Tijela i Krvi Gospodnje, kojim želi svjedočiti svoju ljubav prema Gospodinu koji je ostao trajno nazočan pod prilikama Kruha i Vina u Euharistiji. Posebnost je današnjeg blagdana – tzv. tijelovska procesija kojom vjernici kroz stoljeća svjedoče da se Kristu Gospodinu klanjaju ne samo u Crkvi nego da ga žele unijeti u svoj svakodnevni životni prostor, na ulice i trgove svojih gradova i sela, jednom riječju da vjera u Krista ne može i ne smije ostati samo „privatna stvar“ nego – u društvu vidljiva i prepoznatljiva.

Papa Benedikt XVI. o tome je progovorio upravo u svojem nedavnom posjetu Hrvatskoj, u Zagrebu 4. i 5. lipnja o.g. U zagrebačkoj katedrali Papa je citirao bl. Alojzija Stepinca i njegove riječi: „S tim u vezi blaženi se kardinal Stepinac ovako izrazio: ‘Jedno od najvećih zala našega vremena jest osrednjost u pitanjima vjere. Nemojmo si umišljati… Ili jesmo ili nismo katolici. Ako jesmo, onda se to mora očitovati na svim područjima našega života.'” A na Trgu bana Jelačića Papa je i sam klečao – zajedno s okupljenim mladima – pred Kristom u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Tu je izrekao i ove riječi mladima: „Rastući u prijateljstvu s Gospodinom, kroz Njegovu Riječ, Euharistiju i pripadnost Crkvi, uz pomoć vaših svećenika, moći ćete svima svjedočiti radost susreta s Njim koji vas uvijek prati, i zove vas živjeti u pouzdanju i nadi. Gospodin Isus nije Učitelj koji zavarava svoje učenike; On jasno kaže da hod s Njim zahtijeva zalaganje i osobnu žrtvu, ali se isplati!“

Govoreći pak ljudima kulture, znanosti i umjetnosti, ljudima iz politike i gospodarstva Sveti je Otac rekao: „Oblikovanjem savjesti, Crkva daje društvu svoj dragocjeni prinos. Taj se doprinos počinje oblikovati u obitelji, a učvršćuje u župi, gdje se djeca i mladi uče produbljivanju Svetog pisma, koje je ‘veliki kodeks’ europske kulture.“

Dakle, nemoguća je vjera bez svoje vidljivosti, bez angažmana u obitelji, u društvu, u javnosti. Ne postoji „privatna vjera“. Upravo je to poruka blagdana Tijelova.

Ni Krist Gospodin nije ostao samo Bog – dalek, transcendentan i nevidljiv – nego se utjelovio, tj. postao je vidljiv u ljudskom tijelu, u jednoj sasvim konkretnoj ljudskoj egzistenciji. On je pravi Bog i pravi čovjek.

To „tijelovo“ – tj. tjelesno ili još točnije: vidljivo kršćanstvo naša je trajna zadaća. Stoga razmišljajmo o tome kako „utjeloviti“ svoju vjeru, kako učiniti vidljivom naša uvjerenja savjesti i naš život s Kristom.

Biblijska čitanja nam u tome pomažu.

U čitanju iz Knjige Ponovljenog zakona čujemo riječi Mojsijeve koje je poslije tako snažno ponovio i sam Gospodin Isus: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz usta Gospodnjih.“ Bog se brine za ljude, za svoj narod koji kroz pustinju putuje iz zemlje ropstva prema zemlji obećanja. Bog ih hrani manom, darovanom hranom koja im pada s neba. Pa ipak, ta hrana krijepi samo tijelo i održava samo tjelesni život. Duhovni pak život ne daje zemaljski kruh već kruh nebeski. Sam Gospodin, njegova utjelovljena Riječ. On sam postao je naša hrana, on sam dao se nama za duhovnu hranu – koja nas ne hrani tek za zemaljski život, već za nebeski. Čovjeku naime nije dostatan ovaj zemaljski život, koji kad-tad ipak prolazi, nego on čezne za životom vječnim.

U poslanici Korinćanima sv. Pavao podsjeća braću u Korintu, ali i sve nas, kako jedan kruh i jedna čaša označuju naše kršćansko jedinstvo i zajedništvo. Gospodin Isus u Euharistiji, svetoj Pričesti odnosno Presvetom Oltarskom sakramentu jest onaj koji nas sjedinjuje, koji želi da budemo jedno. On nas u znakovima kruha i vina hrani i poji samim sobom da bismo bili i mi sposobni svojim prijateljstvom, dobrotom i ljubavlju hraniti i pojiti naše bližnje – i da tako ostvarujemo jedinstvo s Bogom i jedni s drugima.

Kad Isus u Evanđelju kaže: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao“, on želi reći da on želi biti naša hrana, da bez njega nema života: Bez mene ne možete učiniti ništa, kaže na drugom mjestu. Kako drukčije shvatiti riječi „tko blaguje moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan“ negoli kao obećanje da oni koji Njega blaguju, koji se Njime hrane u sv. Pričesti, već sada su ljudi u kojima je život vječnosti i uskrsnuća. On dodaje: „tko mene blaguje, živjet će po meni“ kao i: „u meni ostaje i ja u njemu“. Riječ je o jedinstvu, poistovjećivanju, identifikaciji s Kristom.

To pak poistovjećenje s Kristom znači ujedno i njegovu zauzetost u društvu. Rekli bismo danas: Tko se Kristom hrani, Kristo postaje i kao Krist mijenja društvo i sav svijet da postane bolje. To pak znači da se Kristom hranjen i s Kristom identificiran kršćanin nalazi u svim područjima društvenog života da bi taj život prožeo Kristom. To je i svijet ekonomije, i svijet politike, i svijet kulture, i sporta, odgoja, znanosti i umjetnosti. Upravo sav život, sve sfere i sva područja kršćaninova života i djelovanja trebaju pokazivati da je među nama Krist, da je po nama prisutan Onaj koji spašava svijet, Onaj koji hrani svijet – svojim Duhom da postane produhovljen, božanski i svet.

Razmišljajmo danas, braćo i sestre, o tome što je za nas sveta Pričest, što nama znači hraniti se Kristom Gospodinom i kako da i mi postanemo „kruh za druge, kruh za život svijeta“.

Gospodin koji će danas proći ulicama i trgovima naših hrvatskih gradova i sela neka posveti svako područje našeg ljudskog života, svaki dio naše javne i privatne djelatnosti, sav naš život.

Amen.