Homilija na Tijelovo 2021.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Tijelovo

Gora, svetište Majke naših strdanja, 3. lipnja 2021.

 

Draga braćo i sestre,

Današnja nas svetkovina vraća na početke i samu bit naše vjere.

Slaveći Euharistiju mi slavimo Kristovo utjelovljenje, Tijelo Kristovo koje nam se daje u kruhu i njegova Krv u vinu koje posvećujemo na oltaru kad opunomoćeni službenik Crkve izgovara Isusove riječi: „Ovo je tijelo moje… ovo je krv moja.“

To je isto Tijelo Kristovo, koje mi blagujemo u svetoj Pričesti, koje je rodila Blažena Djevica Marija. Evo, mi danas slavimo Tijelovo u svetištu Majke Božje Gorske. Ono je danas razrušeno. Kao da nam govori: Isus, kojega je rodila Marija, je onaj hram koji je bio srušen ali ga je on za tri dana opet sagradio. Ali to da je bio srušen – kako je najavio Židovima koji su ga pitali kojom vlašću iz hrama izgoni trgovce – znači da je umro za nas na križu.

Euharistija je to dvoje: Žrtva i Gozba.

Žrtva Kristova na Kalvariji bila je u davanju života, Krist je tu umro za nas. Euharistija je nekrvna žrtva, kako se voli reći, jer u njoj Isus Krist ne umire ponovno nego nam se on daje ali žrtva je ista: njegova ljubav prema nama. Euharistija je stoga najveća ljubav Božja na zemlji.

Gozba je s Kristom jer nam se daje Kruh života, jer blagujemo Tijelo Kristovo i njegovu Krv u prilikama kruha i vina, da nas nahrani za vječni život.  Da bismo bili dionici te gozbe, potrebna je – poniznost.

Papa Benedikt XVI., čiji sutra spomen dolaska u Hrvatsku i Zagreb slavimo, na blagdan našeg biskupijskog zaštitnika svetoga Kvirina – Papa je naime došao k nama prije 10 godina, 4.lipnja 2011. – napisao je kako je Veliki četvrtak škola poniznosti. I Euharistija je stoga škola poniznosti. Kako?

Isus je na Posljednjoj večeri svojim učenicima oprao noge, no on je to nas svoj način činio kroz svoj čitav život na zemlji. Dok se ljudi guraju na prva mjesta, kako Isus govori u prispodobi (Lk 14,7-11), on „nije činio tako. On je izabrao posljednje mjesto.“ „Sav je Gospodinom život pranje naših nogu. Njegova je bit silazak, njegova je bit poniznost.“ I zaključuje Papa: „Poniznost pak znači ne tražiti i slijediti prolazna mišljenja, ne strašiti se posljednjeg mjesta, nego kao glavni kriterij mišljenja uzeti Boga, istinu.“ (Benedikt XVI., Ljubav koja spašava, Verbum, 2020, 68).

Kristova se naime žrtva i polaganje života ne može shvatiti bez shvaćanja poniznosti koju nam je Bog sam pokazao u Kristu, osobito na križu, te nam tako i Euharistiju darovao kao najveći znak one ljubavi koja je bila spremna iz poniznosti poći u smrt za nas.

Budimo zahvalni Gospodinu koji nam u Euharsitiji dolazi u susret. Budimo zahvalni i Mariji koja je omogućila utjelovljenje Sina Božjega koji je po njezinu pristanku i sudjelovanju „radi nas ljudi i našega spasenja postao čovjekom“.

Poklonimo se Gospodinu u Euharistiji, najprije tako što ćemo blagovati njegovo uskrsnulo Tijelo, koje nam se daje u otajstvu a mi ga blagujemo stvarno prisutna u kruhu i vinu.

Danas mu se ne samo klanjamo, i tako mu zahvaljujemo što nam je došao po Mariji, umro za nas nakrižu, darovao nam se u Euharistiji, poučio nas poniznosti i pozvao da ga slijedimo, nego mi ga danas želimo pokazati svijetu. Kad se naime nosi Presveti Sakrament u tijelovskoj procesiji, želi se svima pokazati tu najveću ljubav koja nas je spasila i koja nas hrani tih istim duhom služenja i poniznosti kojim je on hodio da bi nam darovao spasenje.

Ta „monstranca“, u koju se stavlja hostija koja je u Misi postala Tijelo Kristovo, znači „pokaznica“. Mi i sebi i svijetu pokazujemo Krista, njega pronosimo našim ulicama i trgovima, našim selima i gradovima. Kao da želimo reći da on mora biti prisutan u našim životima ma gdje mi to bili.

Možda u ovim krajevima Lijepe naše, upravo u Gori, na Banovini, u Sisačkoj biskupiji, bolje razumijemo što to znači krv svoju proliti za druge. To je Isus učinio za nas na križu, ali to su naši branitelji činili kroz našu prošlost, osobito u ovim krajevima. Sada nas je pogodio i potres. I to je još jedna kušnja koju trebamo svladati: žrtva života je uvijek plodonosna, ona se nikad ne daje uzalud. Tako i naše rane koje imamo osobito u ovim krajevima znak su naše vjernosti Bogu i svojem narodu, ovoj rodnoj grudi koja nas zove da ju ne napustimo, da se za nju žrtvujemo, da u Kristovoj poniznosti i žrtvi pronađemo snagu i za vlastitu žrtvu i poniznost, za ljubav prema Bogu i čovjeku. Amen.

Pin It on Pinterest