Mons. Vlado Košić, sisački biskup

Homilija na Svjetski dan bolesnika

kapelica sv. Vinka Paulskog, Opća bolnica dr. Ivo Pedišić Sisak

Četvrtak, 16.02.2012.

ČITANJA: Dj 3,1-10; Ps 71; Fil 2,25-30; Mt 8,5-17

Draga braćo i sestre, bolesnici, poštovani liječnici i bolničko osoblje, dragi vjernici!

Ove godine Crkva slavi već 20. Dan bolesnika, koji je 1992.ustanovio Papa bl. Ivan Pavao II. Taj se dan u Katoličkoj Crkvi slavi u povezanosti s blagdanom Gospe Lurdske (11.veljače), budući je Lourdes svetište u kojem se za zdravlje mole brojni hodočasnici iz čitavoga svijeta.

Papa Benedikt XVI. uputio je i pismo koje je naslovio Isusovim riječima koje je On uputio ozdravljenom gubavcu: „Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!“ (Lk 17,19). U središtu je Isusovog ozdravljanja bilo probuditi vjeru! Vjera spašava. To smo i sami često mogli doživjeti, zar ne, braćo i sestre? Kad nam se činilo puno toga nemogućim, čvrstom smo vjerom to ipak ostvarili. I zdravlje – kako tjelesno tako još više duševno i duhovno – ovisi prvenstveno o našoj vjeri. Papa upućuje na Godinu vjere, koju će proglasiti ove godine i koja će započeti 11. listopada. To je prigoda da razmišljamo koliko je snažna naša vjera i da molimo Gospodina da prvo ojača našu vjeru, da bismo onda i tjelesno bili zdravi, da ozdrave prvo naše psihičke i duhovne sile, pa da se onda – ako smo bolesni – i tjelesno pridignemo, da bismo mogli izvršiti ono što smo spoznali u času Božjega pohoda koji nas jača u našoj nutrini, donoseći nam prvenstveno mir duše.

Da bismo zadobili taj nutarnji mir, Papa u svojoj ovogodišnjoj poruci ističe važnost „sakramenta ozdravljenja“, tj. pomirenja, bolesničkog pomazanja i Euharistije. On potiče da se ovi sakramenti češće primaju u bolesti, jer nam je u bolesti potrebna duhovna okrepa. Riječ je o tome da Isus nije prvenstveno liječio tijelo, nego je uvijek darivao klonulima puno više: nutarnju slobodu i mir, sigurnost i vjeru!

Iz pročitanih ulomaka Svetoga Pisma naslućujemo poruku današnjeg blagdana.

U Djelima apostolskim na vratima jeruzalemskoga hrama Petar i Ivan ne darivaju hroma prosjaka novcem, koji nemaju već vjerom koju imaju. Petar mu govori: „Srebra i zlata nema u mene, ali što imam – to ti dajem: U ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj!“ (Dj 3,6) Što li je to Petar drugo darovao hromom čovjeku, negoli vjeru? I ta je vjera bila potrebna čovjeku da prohoda: on nije više vjerovao u dobro, već se vjerojatno prepustio svojoj nemoći i pomirio s njome, htio je još samo malo poživjeti i zato mu je bilo potrebno nešto novaca svaki dan da kupi kruh. Ali ne! Nije to život! Život je besplodan bez vjere! Zato s vjerom Petar pridiže hroma prosjaka. I ne pokazuje mu tek neku općenitu vjeru u bolje sutra, ne! To je također besplodno, ako nije ta vjera utemeljena na pravom i jedinom čvrstom temelju te nade: to je Isus Krist Nazarećanin! U njega vjeruje Petar, u njega je ovim čudom koje se bolesnom i klonulom prosjaku dogodilo povjerovao i on! Isus Krist liječi! Ali prvotno daje vjeru, pridiže nadu i duhovno podiže čovjeka.

Sveti Pavao u Poslanici šalje Filipljanima svog pomoćnika Epafrodita, koji je bio obolio, i to na smrt, ali mu se – kako kaže – „Bog smilovao, ne samo njemu nego i meni, da me ne zadesi žalost na žalost“. I Filipljani će se, kaže Pavao, obradovati kada ga vide da je opet zdrav. Tako je i s nama. Nije tek zdravo tijelo cilj, cilj čovjekova života je –životna radost.

U Evanđelju Isus liječi. Najprije satnikova slugu, a zatim Petrovu punicu i mnoge druge bolesnike u Kafarnaumu. No, zadivljen je Isus satnikovom vjerom, koji nakon što je pozvao Isusa, čuje njegov odgovor: „Ja ću doći izliječiti ga.“, ali on odvraća Isusa od toga da dođe u njegov dom, već mu govori: „Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego reci samo riječ i ozdravit će sluga moj.“ Sv. Matej ističe da se Isus zadivio čuvši te riječi od jednog nežidova, tako da je rekao: „Ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere…“, a satniku poručuje: „Idi, neka ti bude kako si vjerovao!“ Kako je važna vjera. Ona i brda premješta. Vjera je pokretač svega.

Sigurno je da se vjera čudesno očituje kad je posebna teškoća, kad vreba osobita pogibao. Ali bez vjere ne bi bilo moguće živjeti ni jednoga časa. Zato vapijmo svi: „Gospodine, umnoži nam vjeru!“ I „Vjerujem, pomozi mojoj nevjeri!“ Neka nas sve ovogodišnji Dan bolesnika potakne da još više poradimo na tome da u Isusu vidimo svoj oslonac te sav svoj život gradimo na njemu. Za to nam je potrebna vjera, vjera koja će nam dati zdravlje prije svega duše i nutrine, a onda i tijela, kako je već Božja volja. Amen.