Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na svetkovinu Tijelova 

Sisačka katedrala, 11. lipnja 2020.

/Čit.: Pnz 8, 2-3.14b-16a; Ps 147, 12-15.19-20; 1Kor 10, 16-17; Iv 6, 51-58/

Draga braćo i sestre, dragi sudionici ovog današnjeg slavlja,

Današnja svetkovina je čašćenje Krista prisutnog u Euharistiji. Crkva je uvijek živjela od Euharistije, od Isusove oproštajne večere, kad ju je on ustanovio. Kroz povijest se i u različitim krajevima mijenjala forma ali bit je ostala ista do danas, a to je: opunomoćeni predvoditelj slavlja uzima kruh i vino i izgovara nad njima Isusove riječi te narod otada časti Krista koji je u tim darovima prisutan u svojem Tijelu i Krvi, kojima se pričešćuju i svećenici i vjernici. Primiti svetu Pričest znači primiti uskrsnulog Krista.

Neki sam dan imao raspravu s jednom dobrom dušom no koja se nije htjela pričestiti na ruku. Rekao sam joj: primiti Pričest je primiti Krista, pa kako to da ne želite primiti Krista? A ona odgovori: ja Krista volim najviše na svijetu, ali se ne pričešćujem drukčije nego na usta. Čudno, rekao sam joj: dođe ti Krist na vrata, kuca i ti mu otvoriš, a onda jer ne očekuješ da je on u bijeloj haljini nego u plavoj, ti mu zatvoriš vrata. To nije prava vjera. I tako sam uspio uvjeriti tu dušu da se pričesti na ruku jer nije važno je li to ovaj ili onaj način, ako su oba jednako dobra, kako kaže Crkva, već je najvažnije to da primaš Krista.

Mi volimo reći da se u Euharistiji Kristom hranimo, dok blagujemo presveto Tijelo i Krv Kristovu. Tako je ljepše a i točnije reći nego da mi Tijelo Kristovo jedemo jer ova hrana nije tjelesna nego duhovna.

Kao vjeroučitelj znao sam djeci tumačiti Isusove riječi, koje smo čuli danas u Evanđelju (Iv 6): „Tko mene blaguje ima život vječni.“ i riječi ustanovljenja Euharistije na Posljednjoj večeri: „Uzmite i jedite, ovo je moje Tijelo… uzmite, pijte, ovo je moja Krv.“ Isus je rekao da se trebamo hraniti njegovim Tijelom i Krvlju, ali nije svojim učenicima odrezao svoju ruku i dao im, niti pustio krv iz žile da piju, ne! On im daje kruh i vino, da to budu znakovi njegove realne prisutnosti i da blagujući taj euharistijski kruh i pijući to vino oni vjerom znaju da primaju njega u njegovom Tijelu i Krvi.

Zašto Tijelo, zašto Krv?

Rekao bih da primajući Krista u uskrsnulom Tijelu pod znakom kruha mi ispovijedamo Kristovo Utjelovljenje – incarnatio: Bog je postao čovjekom, došao je među nas da nam bude bliz, dodirljiv. Tijelo je Sin Božji primio po Duhu Svetom od Marije Djevice kad je začet u njezinom prečistom tijelu. Mi primajući svetu Pričest to ispovijedamo – da vjerujemo kako je Bog postao čovjekom, kako se utjelovio i kako je među nama, Emanuel – Bog s nama.

A Krv? Primajući Pričest i u posvećenom vinu mi katolici ispovijedamo da je taj Sin Božji, Isus iz Nazareta koga mi zovemo Kristom, za nas prolio svoju predragocjenu krv na križu. Time ispovijedamo da vjerujemo da je on naš spasitelj koji nas je svojom krvlju otkupio. Žrtva Kristova na križu temelj je naše vjere u spasenje: Krist je bio žrtva, ali je tu žrtvu prinio ne zbog ljudskog nasilja i zlobe, koja je ljudski gledano dovela do njegove osude i smrtne kazne, nego dragovoljno zbog velike svoje ljubavi. On kaže: „zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.” (Iv 10,17-18) Stoga je ljubav Kristova u središtu njegove žrtve pa i kad njega uskrsnuloga primamo u Euharistiji pod prilikama vina, mi priznajemo njegovu veliku ljubav koja nas i danas hrani i koja je i nama, kao i svim ljudima svijeta dok je vijeka, temelj spasenja.

Spasenje bismo možda mogli prevesti kao oslobođenje, ozdravljenje, jednom riječju: očekivanje dobra, pozitivan pogled na život, na sve naše ljudske patnje i trpljenja. U Kristu na križu, a koji nam se daje u Euharistiji, mi imamo temelj svoje nade da život ima smisla, i da će i naš život, usprkos nepravdi, trpljenja i zla, koje proživljavamo, završiti dobro, u Bogu, koji nas voli.

Ljubav je u središtu Euharistije: i u Tijelu i u Krvi. Jer da Bog nije ljubav, i to ljubav prema nama, ljudima grješnicima, on se ne bi utjelovio, ne bi došao k nama u našem ljudskom Tijelu. Ljubav je Božja u najvećoj mjeri došla do izražaja kad je Krist za nas umro na križu jer „zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grješnici, Krist za nas umrije.“ (Rim 5,7-8)

Stoga ne propuštajmo, braćo i sestre, tog izvora naše radosti, našeg života i najdubljeg njegova smisla: slaviti Euharistiju, pričešćivati se Tijelom i Krvlju našeg Uskrsnulog Gospodina i ispovijedati svoju vjeru u njegovu blizinu Tijelom među nama i u njegovu ljubav kojom se dao u smrt da bi nama darovao život.

Danas je, braćo i sestre, potrebno probuditi zahvalnost. Zahvalnost Bogu i Sinu njegovu Isusu Kristu koji nam u snazi Duha Svetoga dolazi u susret u Euharistiji i daruje samim sobom u svetoj Pričesti.

Također u današnjem blagdanu, kako je on ustanovljen u srednjem vijeku, nalazimo nadahnuće i snagu da svoju vjeru u Krista prisutnog među nama svjedočimo svim ljudima. Kada je uveden blagdan Tijelova cijelo je društvo bilo prožeto kršćanskom vjerom pa je izlazak iz crkava i tijelovska procesija s Presvetim bilo javno štovanje Krista u Euharistiji koji treba prožeti sav naš kršćanski život, bio on u crkvi bio na ulicama i trgovima naših gradova i sela. Danas je taj smisao još proširen jer nisu svi ljudi kršćani, nego imamo i vjernike pripadnike drugih zajednica, kao i nevjernike. Ako i danas izlazimo iz crkvi i nosimo Presveto koje njima ništa ne znači, je li to provociranje, izazivanje? Ne, mi to nikako ne želimo, mi samo želimo svima poručiti što mi vjerujemo i kako naše svetinje nosimo sobom gdje god bili, kud god išli i što god činili. Mi se ne smijemo bojati pokazivati svoju vjeru, ne samo u obredima i molitvi, nego još više u obrani naših kršćanskih vrijednosti i stavova koje želimo i trebamo zastupati ma gdje bili.

Osobito je to danas teško u tzv. pluralnom društvu. Često se zna čuti kako je vjera naša privatna stvar, intimna i subjektivna. Ona dakle treba određivati naš unutarnji i privatni život, ali – to jest istina, međutim iz toga se izvodi posve pogrešan zaključak – da vjera, vjernik i vjerski stavovi nemaju mjesta u današnjem društvu. Civilno i crkveno strogo se dijeli pa naše zauzimanje za neke naše vrijednosti mnogi tumače kao presezanje u domenu koja je nama zabranjena, gdje mi nemamo što reći niti tražiti. To dakako nije istina! Mi smo kršćani i u svojoj sobi, kad se osobno molimo, i u crkvi kad se molimo zajedno i slavimo sveta otajstva, ali mi smo kršćani i u školama, tvornicama, uredima, na radnim mjestima i javnim prostorima, u medijima, u športu, u glazbi, u zdravstvu, u svim segmentima života i društva. I to želimo poručiti: naša prava vjernika ne mogu se i ne smiju ograničiti na neko privatno područje, da se ne bi smjelo za nas čuti niti bismo mi trebali imati ikakav utjecaj u društvu. Ne! Isus je naše svjetlo, naša radost i naš život i mi ga naviještamo posvuda, gdje god bili jer nam je to on zapovjedio: „Pođite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje svakom stvorenju!“ (Mk 16,15)

Neka sav naš život bude čašćenje Krista, i to posvuda. Amen.