Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na svećeničkom ređenju Igora Borića, Ivana Ćorića i Tomislava Antuna Vojvodića – spomendan sv. Ćirila Aleksandrijski bisk.i crkv.naučit.

Sisačka katedrala, 27. lipnja 2020.

/Čit.: Jer 1,4-9; Ps 89; 2 Kor 4,1-2.5-7; Iv 12,24-26./

Dragi mladomisnici, dragi roditelji, rodbino i prijatelji naših mladomisnika, dragi župnici rodnih župa kao i župnivi mentori naših mladomisnika, braćo i sestre župljani rodnih župa koji ste pristigli na ovo slavlje iz Križa, Benkovca i Loborike, draga braćo svećenici i dragi vjernici!

Zahvalni smo Bogu na ovom danu i na daru sakramenta svetog reda koji će uskoro primiti naša braća Ivan, Igor i Tomislav Antun te biti pridruženi prezbiterima Sisačke crkve. Zahvalnost je povezana i s radošću, a radost s osjećajem odgovornosti i pitanjem, što nas čeka i hoćemo li ispuniti Božju volju koja se stavlja pred vas i pred sve nas, braćo i sestre!

Čitanja Pisma koja smo izabrali govore nam o Božjem izabranju, o uzvišenosti sakramenta svećeništva i o neprestanoj prisutnosti Isusovoj na kojega se pouzdajemo u svojem životu.

Odlomak iz Knjige proroka Jeremije (Jer 1,4-9) govori nam kako je Gospodin izabrao Jeremiju da bude njegov prorok. Stoga je Jeremija snažno osjećao Božje izabranje, ali i svoju nedostatnost. Nije dakle inicijativa bila na Jeremiji nego na Bogu, on je započeo to djelo, izabrao ga je, dapače, dok on toga još nije bio ni svjestan – u majčinoj utrobi. Sveto pismo „rehem – utroba“ upotrebljava i kao naziv Božje nježnosti /rahamim = majčina utroba, odnosno: nježnost majke/. S ovim u svezi nam dolazi dvostruka misao: prvo, da se Jeremija nije gurao, nije se nudio niti želio biti prorok Božji – nego je to želio Bog; i drugo, kako je svako začeće važno, pa je već nerođeno dijete u utrobi majke izabrano da kad se rodi i odraste preuzme zadaće koje mu Bog namjenjuje. Što se tiče ovog prvog zapažanja, moramo reći da se neki kandidati doista sami nude, čak nameću, oni se baš smatraju spremni i odlučni postati Božji svećenici. Mogli bismo reći da takvi i nisu često najprikladniji jer možda imaju neke svoje interese i ciljeve, koji ne moraju biti identični s Božjima. Ipak znamo da je bilo, a ima i danas, i drugih primjera: Izaija prorok se sam nudi: „Evo me, mene pošalji!“, kaže. No, očito je to jedan proces, u kojem je najvažnije da dotični „smjerno s Bogom hodi“ i tako postane prijatelj Božji.  Pa ipak je pouzdanje svakome koji se odazove Božjem pozivu ne u njemu samome i njegovim sposobnostima, nego u oslonjenosti na Boga. Stoga Jeremija – kao da želi izmaknuti Božjem planu – odgovara Bogu: „Ah, Gospodine Bože, ja ne umijem govoriti, ta dijete sam.“ Očito je bio još veoma mlad i nije mogao drugo nego se osloniti na Boga. Nije imao iskustva, nije znao što može a što ne može, bojao se. Gospodin mu otvoreno kaže: „Ne govori ‘dijete sam’, već idi k onima kojima te šaljem. Ne boj ih se jer ja sam s tobom!“

Molimo, draga braćo ređenici, da i vi znate uvijek u svojem životu zadržati to svoje djetinje pouzdanje u Boga. Moguće je da osjetimo svoju nedoraslost zvanju i obvezama koje nam se daju svetim redom, pa čak je to i dobro, ali nije dobro tada odustati i na temelju toga što nemamo iskustva i što smo na početku, bojati se i uzmicati. Izvor naše snage i optimizma nije u nama nego u Bogu na kojeg se oslanjamo i kojem se odazivamo.

Riječi svetoga Pavla (2 Kor 4,1-2.5-7) za vas, i za sve nas, braćo svećenici, su utješne: „Budući da ovu službu imamo po milosrđu ne malakšemo.“ Apostol naroda prije svega misli na odsutnost lukavosti i izopačavanja Riječi Božje. Toga doista ne smije biti u životu, riječima i djelovanju Kristovih svećenika. Mi nismo gospodari nego sluge Božje Riječi i moramo osluškivati što nam Gospodin govori i što traži od nas, mi nismo oni koji u njegovo ime imaju pravo na posluh drugih, nego smo sami prvi pozvani vršiti Božju volju, da bismo onda pomogli i našoj braći da i oni to čine. Kako je utješno čuti svetog Pavla kad kaže: „Ne propovijedamo same sebe, nego Krista Isusa Gospodinom a sebe slugama vašim poradi Isusa.“ O kako je to važno uvijek imati na pameti! Ne ja, nego Ti, Gospodine! Pa kad i nešto sami tražimo, ne budimo nezadovoljni ako to ne dobijemo, već tražimo najprije za našu braću i sestre koji su nam povjereni. Kažu da je sv. Filip Neri, koji je imao oratorij za odgoj djece, jednom prosio nekog bogataša da mu pomogne. Ovaj ga je ošamario, no svetog pastira to nije smelo već je odgovorio: „Ovo je očito bilo za mene, a sad molim i nešto za moje siromahe!“ Jesmo li i mi to spremni podnijeti: sramotu i porugu, progon i udarce, ali usprkos tome ne uzvraćati nikome zlom na njegovo nama zadano zlo, nego ustrajati u borbi za one koji su nam povjereni?

I onda slijedi prekrasna rečenica koju smo čuli kao posljednju iz pročitane poslanice svetoga apostola Pavla Korinćanima: „To pak blago imamo u glinenim posudama, da izvanredna ona snaga bude očito Božja a ne od nas.“

Jesmo li svjesni svoje krhkosti, svojih slabosti, svoje nemoći? Ali istodobno trebamo biti svjesni i snage Božje, neizrecivog blaga koje nosimo, koje nam je povjereno u naše slabe ruke, u naš slabi govor – evo, Jeremija je rekao da ne zna govoriti – u naše doista nemoćne sile da unište zlo i donesu dobro… ali dobro će doći od Boga, to je najvažnije, i to treba naviještati svima, bilo to zgodno ili nezgodno!

Evanđelje po Ivanu (Iv 12,24-26) donosi nam radikalne Isusove riječi o umiranju, o tome kako njega slijediti znači prihvatiti i logiku pšeničnog zrna koje mora umrijeti da bi se živjelo… Ovo zvuči gotovo neprilično – danas o tome razmišljati, ali ja vas, dragi mladi prijatelji, moram suočiti s time: ako niste spremni umrijeti, nećete živjeti; ako niste spremni služiti Gospodinu Isusu, nećete moći ići za njim jer on poziva na potpuno sebeispražnjenje, nijekanje sebe da bi se priznalo njega; on traži prezir, pa čak i mržnju na ovosvjetski život, da bi se zadobio život vječni. To nam se čini ipak previsoko postavljeni cilj. Kao da se bojimo da ćemo – ako prekinemo sa starim navikama, ako dopustimo da nas Krist povede – previše izgubiti. Ali tko je to dobio bilo što, uspio u bilo čemu, a da se nije žrtvovao i odricao, da nije bio spreman sebe zanijekati? Pogledajmo samo sportaše koji se toliko vježbaju i more naporima i znojem, da se čini gotovo da to ne vodi ničemu, da je to previše, da to nije potrebno. Pa ipak, jedino oni koji su prihvatili takav režim samodiscipline i upornog odricanja i napora, kadri su postići vrhunske rezultate. Kada dakle tako čine oni koji se bore za propadljivi, zemaljski vijenac, kako da onda i mi koji tražimo nebesku nagradu ne prihvatimo put žrtve?

Trebao bih reći koju riječ i o sadašnjem stanju našeg hrvatskog društva i čitavog našeg planeta: već mjesecima – a osobito od blagdana Sv. Josipa pa do polovice svibnja – u nas su nastupile rigorozne mjere izolacije i obrane od korona-virusa. Kad je glavna opasnost prošla i došlo do opuštanja mjera, mnogi su s pravom javno zahvaljivali liječnicima, medicinskim sestrama, bolničkom osoblju, ali i vatrogascima, policajcima, volonterima i drugim nositeljima službi koji su podnijeli najveći teret borbe s tom pandemijom. Nitko nije međutim zahvalio svećenicima niti vjernicima, a mi smo se također uključili i ponijeli ogroman teret borbe s pandemijom. Vidjelo se to u praćenju televizijskih prijenosa svetih misa i drugih pobožnosti te radijskim i internetskim emisijama i sadržajima koji su postali najgledaniji i najslušaniji… Očito su ljudi bili potrebni duhovne potpore pa kažu da su mnogi pratili što to i kako govore svećenici, što svjedoče vjernici i kako daju duhovnu potporu onima koji su bili osamljeni i bolesni. To je znak da su duhovni sadržaji baš najpotrebniji ljudima kad je najteže. Zato izražavam veliku zahvalnost svim svećenicima koji su se trudili biti blizu onima koji su morali ostati u izolaciji, koji su svoju dušu punili upravo utjehom neba.

To, kao i briga općenito za najranjivije skupine u društvu, dobar je plod ove korona-krize koja još traje, a čini se i da se ponovno povećava.

Želio bih vama, dragi mladi prijatelji i uskoro naša braća u svećeništvu, ali i svima nama koji smo nositelji ministerijalnog svećeništva po sakramentu svetog reda – a nismo imali svoj svećenički dan na Veliki četvrtak pa sada možemo razmišljati o daru svećeništva i obnoviti svoja svećenička obećanja, podastrijeti nekoliko misli o svećeništvu pape emeritusa Benedikta XVI.:

„Premda može izgledati da život svećenika ne privlači zanimanje većine ljudi, zapravo je riječ o najzanimljivijoj i najpotrebnijoj pustolovini za svijet, pustolovini pokazivanja i uprisutnjenja punine života za kojom svi žude.“ (Benedikt XVI., Misli o svećeništvu, KS, Zagreb 2009, 51)

„Za svećenika je jako važna svakodnevna euharistija, u kojoj se uvijek iznova izlaže tome otajstvu; uvijek iznova samoga sebe stavlja u Božje ruke doživljavajući istodobno radost što zna da je On prisutan, da me prihvaća, da me uvijek iznova pridiže i nosi, da mi daje ruku, samoga sebe. Euharistija za nas mora postati škola života u kojoj učimo darivati svoj život.“ (Ib., 29)

„Tko poznaje ljude današnjice bolje od župnika?“ – pita se papa Benedikt. I odgovara: „K župniku uobičajeno ljudi dolaze često, bez maske, ne s nekakvim izlikama već u prilikama patnje, bolesti, smrti, obiteljskih pitanja. Dolaze u ispovjedaonicu bez maske, samim svojim bićem. Ni jedno drugo zanimanje, čini mi se, ne pruža tu mogućnost poznavanja čovjeka onakvim kakav je u svojem čovještvu, a ne u njegovoj ulozi koju ima u društvu. U tom smislu, doista možemo proučavati čovjeka kakvim doista jest u njegovoj dubini, izvan uloga, te i mi sami učiniti biti ljudi, biti čovjek u Kristovoj školi. U tom bih smislu rekao da je apsolutno važno upoznati čovjeka, čovjeka današnjice, u nama i s drugima, ali također uvijek u poznornom slušanju Gospodina i prihvaćajući u sebi sjeme Riječi, jer se u meni preobražava u pšenicu i postaje prenosiva i drugima.“ (Ib., 60)

Budući da je danas i spomen sv. Ćirila Aleksandrijskog (+444.), crkvenog naučitelja koji je najzaslužniji borac za naziv Bogorodice za Blaženu Djevicu Mariju, kao i subota, dan marijanske pobožnosti, poslušajmo i poticaj pape Benedikta svećenicima:

„Djevica, koja je spremno odgovorila na Očev poziv govoreći: ‘Evo službenice Gospodnje’ (Lk 1,38) neka izmoli da u kršćanskome puku ne uzmanjka poslužitelja božanske radosti: svećenika koji će u zajedništvu sa svojim biskupima vjerno naviještati evanđelje i slaviti sakramente, brinuti se za Božji narod i biti spremni evangelizirati cijelo čovječanstvo.“

„Marija, nebeska Majka svećenika… koja se pod križem pridružila žrtvi svoga Sina i nakon uskrsnuća na Posljednjoj večeri zajedno s apostolima i drugim učenicima primila dar Duha, neka pomogne i vama i svakome od nas, draga braćo u svećeništvu, da se prepustimo da nas iznutra preobrazi Božja milost. Samo je tako moguće biti vjerne slike Dobroga Pastira; samo se tako radosno može obavljati poslanje upoznavanja, vođenja i ljubljenja stada što si ga je Isus stekao cijenom svoje krvi.“ (Ib., 67-68)

I završimo ovo razmišljanje molitvom svetog Ćirila Aleksandrijskog koji se slavi danas: „Pozdravljamo te, Bogorodice Marijo, divotno blago svega svijeta, neugasiva luči, kruno djevičanstva, žezlo prave nauke, nerazorivi hrame, mjesto onomu koga prostor ne može obuhvatiti, majko i djevice po kojoj je u svetim evanđeljima nazvan blagoslovljenim onaj koji dolazi u ime Gospodnje. Zdravo, ti koja si u svom svetom djevičanskom krilu obuhvatila onoga koji je neizmjeran i koji se ne može obuhvatiti. Po tebi se slavi sveto Trojstvo i iskazujemo mu poklon; po tebi je slavljen predragocjeni križ i klanjaju mu se po svemu svijetu; po tebi se raduje nebo, po tebi se vesele anđeli i arkanđeli; po tebi bježe zli dusi… Evo dakle sve se veseli. Štujmo i klanjajmo se jedinstvu, bojmo se i častimo nedjeljivo Trojstvo, slavimo uz hvale Mariju koja je vazda Djevica, sveti Božji hram, i njezinog Sina i bezgrješnog zaručnika. Njemu slava u vijeke vjekova. Amen.“