Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na svećeničkom ređenju Croata Balije
Sisak, bazilika sv. Kvirina, 28. lipnja 2025.
Poštovani i dragi sudionici ove lijepe svečanosti,
Prigodom posjeta kardinala Angela Fernandeza Artimea prije točno mjesec dana, 28.svibnja o.g., u Zagrebu s redovnicima i redovnicama Kardinal je izrekao misli koje bih ja primijenio i na Tebe, dragi Croat, i na sve nas svećenike:
- Spomenuo se posjeta pape Franje Maroku, kad je tamošnjim vjernicima koji su velika manjina u toj državi, koja broji preko 37 milijuna stanovnika a kršćana ima svega 32 tisuće, rekao: „Ne brine me što vas je malo, nego jeste li znak?“
Tako bih i ja rekao danas Tebi, dragi Croat: ne brine me što imamo ove godine samo Tebe, jednog mladomisnika, i što nas je malo svećenika, nego jesmo li mi znak u ovom svijetu, jesmo li znak Kristove prisutnosti?
Prelijepo je prije tjedan dana zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša govorio ređenicima – a bilo ih je 24 – u Zagrebu na Šalati, u sjemeništnoj crkvi Srca Isusova. Zato ću prenijeti dio te propovijedi: “Dragi ređenici, od danas će vaše ruke blagoslivljati s Kristovim autoritetom i autoritetom Crkve. Taj vam autoritet nije dan da pokažete moć, nego da prenesete Božju nježnost. Vaše ruke postaju most između srca koje krvari i Boga koji proniče srca”, poručio je nadbiskup ređenicima i nastavio: “Mnogo puta nećete znati što reći, ali vaše će ruke znati što učiniti. Spontano će se podići na blagoslov utjehe ožalošćenom, blagoslov ohrabrenja i zaštite djetetu koje polazi u školu. Položit ćete ih na bolesničko čelo … Vaša će prisutnost govoriti: ‘Nisi zaboravljen. Bog te vidi. Bog te voli.’ Blagoslov je više od riječi. Blagoslov je kontakt. Pogled. Gesta. Milost u pokretu. U svijetu u kojem mnogi dodiri ranjavaju, svećenik je pozvan doticati kako bi izliječio i povio rane.”
Nadbiskup Kutleša još je dodao: “Vaše ruke nisu više samo vaše. Krist se njima služi. Zato ih čuvajte dostojnima! Ne dajte da ikada postanu oruđe Zloga. Neka nikada ne postanu hladne, zatvorene i pohlepne. Svijet treba dodir koji blagoslivlja. Ljudi žeđaju za rukama koje ne prokazuju, nego pokrivaju ljubavlju. Vaše su ruke pozvane biti znak Očevih ruku, onih ruku koje su prvi put blagoslivljale u stvaranju i nikada nisu prestale blagoslivljati ovaj svijet. Osim što blagoslivljaju, svećeničke ruke dobivaju još dublji zadatak: one podižu palog čovjeka.”
Evo, takav znak trebamo biti mi, svećenici. I Ti, dragi Croat, postaješ danas svećenik. Budi znak Kristove nazočnosti, ne boj se pokazati svojim riječima i gestama nježnost Kristovu i u njegovo ime podiži pale, blagoslivljaj i ne umori se.
Na spomenutom sastanku kardinal Angelo Fernandez Artime još je rekao, odgovarajući na pitanje jedne redovnice, kako biti sretan:
- „Sreća i svetost idu zajedno. Sreća je ako je srce puno. Može se biti umoran a sretan.“ I još je dodao:
- „Više puta sam se prestrašio kad sam čuo da pojedinci žele samo da njima bude dobro.“
To je, moram vam priznati, draga braćo svećenici, dragi vjernici, i mene strah: ako svećenik čezne samo kako da sebi ugodi, ako svi moraju njemu služiti, ako ne vidi svoj poziv kao služenje konkretnim ljudima koji su u nevolji, kojima treba pomoć i blizina, nego sebi ugađa i zatvara se pred ljudima, a brine se samo za svoj mir i ugodu, taj je – na žalost – promašio svoj poziv.
Mi smo u Domovinskom ratu bili s našim vjernicima koji su proživljavali katastrofu, bili su ubijani, bili su prognani iz svojih kuća i iz svojega mjesta, a mi svećenici bili smo s njima, dijelili smo njihovu sudbinu i nastojali smo njima olakšati taj teret progonstva, gubitka člana obitelji… Sjećam se da je papa sv. Ivan Pavao II. u zagrebačkoj katedrali prigodom prvog posjeta Hrvatskoj, za vrijeme rata 1994., zahvalio svećenicima koji su ostali uz svoje vjernike pogođene ratom. I meni je to bilo drago čuti.
A onda je uz sve poslove vođenja pastorala došla i pandemija Covid-19 i to je bio velik izazov za nas svećenike. K tome uskoro je došao i potres, i tu smo mi svećenici nastojali biti s narodom: „svima bijah sve“, kaže sveti Pavao, da pošto poto neke spasim… da pomognem, da tješim, da budem blizu onima koji trpe… a to vrijeme vidanja rana od potresa još traje. Zapravo i od rata jer još su mnoge rane ostale u dušama.
Ne daj, Bože, dragi Croat, ja Ti ne želim ni rat ni pandemiju ni potres, ali nas ljudi trebaju uvijek, jer uvijek je u dušama ljudi mnogo ratova i potresa, mnogo problema i potrebni su oni koji mogu vidati te rane, koji duhovno mogu liječiti slomljene i one koji pate. To trebaš biti i Ti, stavljam Ti to na srce.
Jučer smo slavili svetkovinu Presv. Srca Isusova. Po čitavoj Hrvatskoj na večernjim misama posvetili smo sav narod Isusovom Srcu. Ja sam posebno mislio na svećenike, i na Tebe, Croat. Želio bih da svi mi budemo svećenici po Srcu Isusovom. To je najvažnije, što će naime on reći, što on o nama misli, jesmo li u skladu s njegovom svetom voljom.
Doista, ne postaje se svećenikom radi sebe nego radi naroda, radi konkretnih ljudi kojima nas Crkva šalje služiti.
Možda se koji put čini da smo ostavljeni i sami, ali to nije istina. S nama je uvijek naš Gospodin i u njegovo ime mi propovijedamo, u njegovo ime dijelimo svete sakramente: po krštenju uvodimo nove članove u zajednicu Crkve, odrješujemo grijehe, dijelimo svetu Pričest, predsjedamo sklapanju kršćanske ženidbe, dijelimo bolesničko pomazanje… vodimo sprovode i molitve za umiruće, pokojne i predsjedamo zajednici koja se brine za svoje bolesne, siromašne i osamljene članove… svjedočimo nadu koju imamo u Kristu svima koji nas susreću i koje mi želimo obuhvatiti svojim služenjem – a to su doista svi, jer Gospodin nas šaljem ne samo onima koji su u njegovu ovčinjaku, koji pripadaju njegovom stadu nego on želi okupiti i one koji su izvan njega da svi budu jedno stado i jedan pastir.
Papa Lav XIV. uzeo je geslo svojeg pontifikata: In illo uno unum – u njemu jednome jedno! To su riječi svetog Augustina a kojima se želi reći da tako kako je Krist jedan i mi u njemu želimo biti jedno. To je možda najvažnije u tome, biti u Kristu, biti s njim. I važno je da želim biti jedno.
A kada smo s njim, tada nas ne bi smjele dijeliti nikakve svađe, nikakva ogovaranja, nikakva nadmetanja niti zavisti… a toga na žalost ima u našim svećeničkim redovima. Žao mi je što to moram reći, ali i Ti, Croat, srest ćeš se s tim ljudskim elementom u svojoj uzvišenoj službi… kad će Te kritizirati, kad će Ti i podmetati, ogovarati Te i klevetati, i izrugivati Te, pa čak i naši tzv. vjernici, pa čak i naši svećenici… Ne boj se! Hrabro kroči naprijed s Isusom Kristom, pod vodstvom svog jedinog pravog vođe i učitelja Gospodina Spasitelja Isusa, u poslušnosti biskupu i Crkvi.
Ne boj se, riječ je Gospodinova koju je toliko puta uputio svojim učenicima koji su često bili prestrašeni… Ne bojmo se, braćo svećenici, mi nismo svoji glasnici, mi ne želimo i ne smijemo zastupati sebe niti tražiti svoje interese, mi smo u službi Gospodinovoj, mi imamo na pameti samo slavu Gospodnju, ispunjenje njegove volje i podložnost Crkvi! U tome trebamo biti neslomljivi, neumorni i to nas nikad ne smije napustiti, pa bili mi svećenici jednog dana, jedne godine, deset, dvadeset ili pedeset pa i šezdeset i više godina. Uvijek mi smo svećenici Gospodina našega Isusa Krista! I to neka nosi Tebe, dragi Croat, i sve nas svećenike koji smo pošli za Gospodinom želeći pronositi njegovo Evanđelje.
Izabrana Riječ Božja utvrđuje najprije Tebe, mladomisniče, a onda i sve nas misnike u svijesti da nam je dan isti Duh Božji koji je ispunjao Isusa, a koji ga je činio sposobnim činiti djela duhovna: „radosnu vijest donositi ubogima, iscjeljivati srca slomljena; zarobljenima navijestiti slobodu i oslobođenje sužnjevima; navijestiti godinu milosti Gospodnje“ (Iz 61,1-3a). Riječ je o duhovnom pomazanju kojeg je znak pomazanje blagoslovljenim uljem kojim se pomazuju svećenikove ruke. Biti pomazanik Gospodnji znači preuzeti to poslanje koje Bog daje svojim izabranicima a Duh Božji ga izvršava, u suradnji s obdarenicima. Papa Franjo proglasio je ovu godinu jubilejskom godinom, godinom milosti Gospodnje. Ali svaka je godina godina Gospodnja u kojoj mi trebamo svojim svećeničkim djelovanjem živjeti i proglašavati dolazak Božje milosti i tu milost nesebično dijeliti ljudima.
Sveti Pavao progovara svojem učeniku Timoteju: „Ne zanemari milosnog dara koji ti je dan polaganjem ruku starješinstva… Neka nitko ne prezre tvoju mladost!“ (1 Tim 4,12-16) I ja to Tebi, dragi mladomisniče Croat, želim reći: ovu milost, ovaj dar koji Ti se daje po polaganju naših ruku, služba prezbitera u Crkvi, trebaš neprestano čuvati i razvijati, ne smiješ zanemariti tu milost jer ona je dinamična, ona Ti se doduše daje jednom zauvijek ali ako je ne budeš njegovao i razvijao, mogla bi nemarom uvenuti. Poput cvijeta koji se ne zalijeva. A mar koji treba uložiti u nj je svakodnevna molitva, otvorenost milosti, slušanje i služenje braće i sestara u njihovim duhovnim potrebama, suradnja s prezbiterima i biskupom… To čineći nećeš pogriješiti. A Tvoje mladosti neka nitko ne prezire, neka to ne bude povod omalovažavanja, nego dapače poštovanja jer često mlađi imaju više žara negoli stariji koji su se već umorili. Nikada ne dopusti da Te zahvati umor u svećeničkoj službi.
U evanđelju (Mt 5,13-16) Gospodin svojim učenicima daje velike i prelijepe atribute: „vi ste sol zemlje, vi ste svjetlo svijeta“; ali uvijek uz upozorenje: „ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti?… i svjetiljku nije dopušteno stavljati pod posudu jer ona treba dati svjetlo, svijetliti svima u kući Božjoj, u Crkvi. To je svjetlo sam Gospodin, a mi smo svjetiljke, kako je evanđelista Ivan napisao za Ivana Krstitelja: „ne bijaše on svjetlo, nego da posvjedoči za svjetlo, svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka…“ (Iv 1,8-9) Ove Isusove riječi – da smo mi svjetlo svijeta – mogle bi probuditi u nama oholost, ali Gospodin nas odmah upozorava da je jedino istinsko svjetlo on sam i samo ako njega dajemo drugima, mi ispunjavamo svoju zadaću te svjetlo može obasjati sve u kući Božjoj, u zemaljskoj kući tj. sve ljude na ovom svijetu.
Tako i Ti, svijetli svima da svi vide Oca nebeskoga i slave ga. Amen.