Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na Stepinčevo
Kutinska Slatina, 7. veljače 2016.
(5.nedj.kroz god./C: Iz 6,1-2a.3-8; 1 Kor 15,3-8.11; Lk 5,1-11)
Draga braćo i sestre, dragi vjernici, danas ovdje u Kutinskoj Slatini slavimo jednim slavljem svetkovinu posvećenja ove crkve – bilo je to 8. veljače prošle godine, dakle, prvu godišnjicu posvete crkve, zatim blagdan zaštitnika bl. Alojzija Stepinca te 5. nedjelju kroz godinu.
Svetkovina posvete crkve govori nam o tome da smo svi mi Crkva i da je naše posvećenje zato da bismo, kao i ovaj posvećeni hram, služili zajednici Božjega naroda i čitavom svijetu. Naš poziv je i naše poslanje: one koje Krist poziva, želi da budu s njim i da ih „šalje propovijedati“ (Mk 3,14). Nadalje, važno je promotriti svijetli lik zaštitnika ove crkve, blaženog Alojzija, nadbiskupa i kardinala, mučenika za vjeru u Krista. Volio bih, braćo i sestre, kada bismo danas na temelju pročitane Božje Riječi 5. nedjelje kroz godinu i svijetlog primjera našeg Blaženika i mi ponijeli danas s ovog slavlja poruke o tome što je nama danas činiti.
U prvom čitanju iz Knjige proroka Izaija (Iz 6,1-2a.3-8) prorok ostaje bez riječi dok u Hramu anđeli kliču Bogu: „Svet, svet, svet, Gospodin Bog nad vojskama!“ Prorok je svjestan Božje veličine i vlastite nedostojnosti pa vapije: „Jao meni, propadoh jer čovjek sam nečistih usana. U narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad vojskama!“ Susresti Boga doista znači postati svjestan Božje veličine i vlastite nedostojnosti.
U drugom čitanju (1 Kor 15,3-8.11) sveti Pavao Korinćanima i svima nama poručuje da je Isus uskrsnuo i tomu su svjedoci Petar, dvanaestorica apostola i gotovo petstotina učenika, a Pavao dodaje: „najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni.“ Pavao se smatrao najmanji među apostolima, „nedonošče“, jer je progonio Crkvu Božju, ali Bog ga je obratio svojom milošću i zato je on zahvalan Bogu. I njemu se ukazao uskrsli Krist i on je sada svjedok da je Kristovo uskrsnuće istina. Dakle, nije bitno kakvi smo bili prije negoli smo susreli Isusa; kada nam je on darovao svoju milost, mi postajemo drugi ljudi, sposobni širiti njegovu slavu. No, uvijek trebamo biti svjesni da ta snaga nije od nas ljudi, nego od njega, od Boga.
I u današnjem Evanđelju (Lk 5,1-11) imamo primjer kako Petar pred Isusom govori: „Idi od mene! Grješan sam čovjek, Gospodine!“ I evanđelista dodaje: „Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime.“
Veoma je zanimljivo kako je Isus doveo ribara Petra da ga pozove za svoga apostola i da se Petar odazove, da ga slijedi. Nakon pouke velikog mnoštva naroda iz Petrove lađe Isus Petru zapovijeda: „Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov!“ To nije bio savjet, to je bila zapovijed: „Izvezi na pučinu – Duc in altum!“ Ta Isusova riječ treba odzvanjati u srcima svih njegovih učenika. Naime, to najprije izgleda besmisleno. Petar i njegovi prijatelji ribari pokušavaju otkloniti ovu zapovijed i tumače Učitelju: „svu noć smo se trudili i ništa ne ulovismo“. Kao da žele reći: Pa mi bolje znamo što je to ribarenje, to je posao od kojega živimo, i zato smo bacali mreže po noći kada se lovi riba i na žalost – bezuspješno. No, kako je očito Učitelj bio uporan, Petar popušta: „ali na tvoju riječ bacit ću mreže“, kao da hoće reći: neka ti bude, ali vidjet ćeš, to nema smisla. Ali čuli smo već – prenerazio se i Petar i njegovi drugovi ribari, jer – „ulovili su veoma mnogo riba, mreže im se gotovo razdirale“.
Bog nadilazi naša očekivanja. On uvijek iznenađuje. Treba ga samo poslušati.
Kada razmišljam o tome kako je bl. Alojzije Stepinac plakao klečeći pred nadbiskupom Bauerom koji mu je priopćio svoju odluku da njega predloži za svoga nasljednika, vidim u njemu Petra koji moli Isusa: „idi od mene, grješan sam čovjek, Gospodine!“. Ne ja, Gospodine, ta ima boljih od mene, uzmi druge, ja nisam dostojan!
Ali Gospodin je želio baš Petra. Gospodin je želio baš Alojzija!
A onda se prenerazio Petar, kada je vidio čudesna Božja djela. Prenerazio se i Alojzije, a s njim i svi mi koji ga poznajemo, kad je po njemu Gospodin činio velika djela, djela milosrđa, djela ljubavi, djela spašavanja ljudi u najtežim situacijama.
Naveo bih nekoliko primjera svjedočanstava o tome kako je Alojzije, zagrebački nadbiskup za vrijeme Drugog svjetskog rata pomagao ljudima u nevolji, onima kojima su bili ugroženi njihovi životi.
Dr. Meir T. Weltmann, židovski službenik u Carigradu u svojem dopisu nunciju mons. Angelu Roncalliju, kasnijem papi Ivanu XXIII., 11. lipnja 1943. napisao je: „Mi znamo da je mons. Stepinac učinio sve što je bilo u njegovoj mogućnosti da bi pomogao i ublažio nesretnu sudbinu Židova u Hrvatskoj… Molimo Vas da biste priopćili mons. Stepincu izraze naše duboke zahvalnosti za pruženu njegovu pomoć i molimo ga da nastavi svoje tako časno djelovanje u spašavanju naše nesretne braće, sestara i djece koja su zajedno s predsjednikom dr. Hugom Konom i s nadrabinom dr. Miroslavom Freibergerom uhićeni prije mjesec dana.“ (Colloquium academicum. Blaženi Alojzije Stepinac – katolički uzor čovjekoljublja, ur. T. Matulić, GK-KBF, Zagreb 2016., str. 121)
Louis S. Breier, predsjednik američkih Židova i ravnatelj Američkog židovskog komiteta izjavio je 13. listopada 1946.: „Ovaj veliki čovjek Crkve bio je optužen da je bio kolaborator nacista. Mi Židovi to poričemo. Mi znamo iz njegove prošlosti, počevši od godine 1934., pa dalje da je on bio istinski prijatelj Židovima koji su u ona vremena stenjali pod Hitlerovim progonima i progonima njegovih slugana. On je bio jedan od rijetkih ljudi u Europi koji su se digli protiv nacističke tiranije, u doba kada je to bilo opasno… Taj čovjek, sada žrtva sramotnog suđenja, za čitavo vrijeme nacističkog režima govorio je otvoreno i neustrašivo protiv rasnih nürnberških zakona i njegova opozicija nacističkom teroru nije nikada popustila. On je javno ustao protiv zloglasnog sistema ‘žute zvijezde’ zastupajući stanovište da to povređuje dostojanstvo čovjeka. I njegova je zasluga da se to ukinulo… Iza Nj. Sv. Pape Pija XII., nadbiskup Stepinac bio je najbolji zastupnik progonjenih Židova u Europi.“ (Ib., str. 122) Tako svjedoči vodeći američki Židov o Blaženiku za vrijeme dok se njemu sudilo.
Andreja Dimitrijević, srpsko-pravoslavni paroh u katedrali sv. Save u New Yorku napisao je 10. veljače 1975. ovo: „Njegova Eminencija Blaženopočivši kardinal dr. Alojzije Stepinac je po mišljenju mnogih srpskih eminentnih duhovnika od kojih sam lično slušao najveći apologeta dvadesetog veka jer je branio svetu veru hrišćansku u najtežem periodu kada je bila, kao što je još uvek, ugrožena od bezbožnog crvenog ateizma. Bio sam u drugom razredu gimnazije kada je suđen. Sav pravoslavni živalj kome je bilo stalo da se vera hrišćanska održi upirao je pogled i nadu u njega, jer je on podgrejavao ono, u ono doba što niko od pravoslavnih Srba nije ni mogao ni smeo. Zato ga s pravom mnogi, kao i ja poštujemo kao velikog sveštenomučenika Crkve Hristove… Da li će on biti zvanično kanoniziran za svetitelja, moje nije da o tome prognoziram, ali je on u dušama istinskih vernika Vaseljenske Hristove Crkve već sveštenomučenik. Posedujem imena i dokumentaciju koliko je njegova Eminencija pomogao za vreme rata ne samo Hrvatima nego i Jevrejima i Srbima. On je prvi osnovao Caritas u Europi… Nadam se da će zagovorom kardinala Stepinca pred Bogom uskoro sinuti sloboda i Hrvatskom i Srpskom narodu kada ćemo slobodno moći o ovome pisati i govoriti.“ (Ib., str. 124-125) Tako je pisao prota Adreja Dimitrijevi, paroh SPC.
Jovan Nikolić, svećenik Srpske pravoslavne Crkve u Zagrebu je 16. veljače 1993. dao na crkvenom sudištu o Alojziju Stepincu ovo svjedočanstvo: „Sjećam se da je za vrijeme suđenja Emil Marinović koji je zatim postao biskup s imenom Emilijan iz Pakraca, zajedno s drugim pravoslavnim Srbima iz Slavonije svojevoljno pristupio kao svjedok u Stepinčevu obranu, ali javni tužitelj nije dopustio da te osobe svjedoče… Nadbiskup Stepinac pomagao je sve, bez razlike na podrijetlo, rasu ili vjeru. Tko god je trebao pomoć, bio je zaštićen njegovom nesebičnom pomoći… Zajedno s Katoličkom Crkvom komunistički je režim progonio i Pravoslavnu Crkvu. I mi pravoslavci imali smo biskupe, svećenike, redovnice i vjernike koji su bili progonjeni, zatvarani i ubijani iz mržnje prema vjeri… Za vrijeme suđenja Nadbiskup je mnogo trpio; bio je suđen i osuđen iz mržnje prema katoličkoj vjeri zbog čega se s pravom može reći da je bio mučenik za istinu vjere.“ (Ib., str. 123)
Kada je uhićen zagrebački episkop Dositej, nadbiskup Stepinac je opetovano intervenirao kod vlasti da ga se pusti na slobodu. Dr. Ante Šumanović, koji je bio u pritvoru zajedno s episkopom od 27. travnja do 11. svibnja 1941. u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, posvjedočio je kako mu je episkop Dositej rekao da: „se nadbiskup Stepinac za njega zauzeo više no što bi to mogao rođeni brat“, te da je nadbiskup Stepinac spasio od rušenja pravoslavnu crkvu u Zagrebu, te da svoje prebacivanje u Srbiju „ima zahvaliti Stepincu“ (J. Kolarić, Alojzije Stepinac i pravoslavlje, u: Uz 50. obljetnicu sudskoga procesa A. Stepincu, radovi sa znanstvenog skupa u Zagrebu-Lepoglavi, 11.-12.X.1996., CCP 41(1998), str. 161-176.)
Kada Bog pita koga da pošalje, kako smo čuli u prvom čitanju, prorok Izaija se sam javlja: „Evo me, mene pošalji!“ Spreman je preuzeti zadaću biti Božji poslanik ljudima nakon što ga je Bog po anđelu očistio od grijeha. Tako i svetom Petru, nakon čudesnog ribolova Isus govori: „Ne boj se! Odsada ćeš ljude loviti.“ Bog osposobljava svoje učenika za velika djela.
Naš Blaženik Alojzije s pravom se može nazivati „katoličkim uzorom čovjekoljublja“, kako ga je prozvao nedavno održani akademski kolokvij u Zagrebu (4.XI.2015.) On je svojom suradnjom s Bogom postao oruđe njegove ljubavi, djelo njegova milosrđa, pružena Božje ruka svakome koji trpi. Veličina je upravo u tome što je on u svakom patniku vidio Krista. I mi se danas utecimo njemu u zagovor jer on uvijek pomaže, i to svima bez razlike koji trpe, koji su progonjeni, kojima je pogaženo dostojanstvo.
Neka i nas Bog osposobi kao što je to svoje proroke i apostole, našeg Blaženika i tolike svece, da možemo ne svojom snagom nego njegovom moći činiti dobro bližnjima i da naša dobra dijela svima budu vidljiva kao ova crkva i svima svijetle te svi slave Oca našega koji je na nebesima. Amen.