Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na 6. obljetnici proslave ponovne uspostave Biskupije.

Sisačka katedrala, 6. veljače 2016.

Draga braćo i sestre, dragi prijatelji!

Na današnji dan prije 6 godina u ovoj katedrali svečano je proslavljena ponovna uspostava Sisačke biskupije, koju je utemeljio papa Benedikt XVI. bulom „Antiquam fidem“.

Premda je prošlo šest godina, sigurno je da smo još uvijek na početku života mlade, premda drevne obnovljene biskupije. I sigurno je da će različiti ljudi, vjernici i nevjernici izricati svoje mišljenje koje može biti i pozitivno i negativno, kritično i pohvalno. Mogao bih reći sa sv. Franjom Saleškim, čije mi riječi često dođu na um pri ovakvim zgodama, kako je on – došavši u Genevu za biskupa rekao vjernicima: VI ste zaslužili boljeg biskupa, ali dobili ste mene. Dakle, tu smo zajedno, takvi kakvi smo, sa svojim dobrim ali i manje dobrim stranama, sa svojim sposobnostima i manama, sa svojim mogućnostima i sa svojim ograničenjima. I to ne samo ja, nego i svi vi, dragi moji suradnici, braćo svećenici, časne sestre redovnice, braćo i sestre vjernici. Ali i takvi nesavršeni možemo zajedno učiniti nešto dobra, možemo svjedočiti za našega Gospodina Isusa Krista i ostaviti svijetli trag vjere, nade i ljubavi.

Čuli smo danas u prve čitanje iz Prve knjige o Kraljevima kako mladi kralj Salomon moli Gospodina: „Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla, jer tko bi mogao upravljati tvojim narodom koji je tako velik!« I sveti pisac nadodaje kako „bijaše milo Gospodinu što je Salomon to zamolio. Zato mu Gospodin reče: ‘Jer si to tražio, a nisi iskao ni duga života, ni bogatstva, ni smrti svojih neprijatelja, nego pronicavosti u prosuđivanju pravice, evo ću učiniti po riječima tvojim: dajem ti srce mudro i razumno, kakvo nije imao nitko prije tebe niti će ga imati itko poslije tebe, ali ti dajem i što nisi tražio: bogatstvo i slavu kakve nema nitko među kraljevima.’“ (1Kr 3,4-13)

Svi mi moramo neprestano moliti Gospodina za mudro i razumno srce, za srce pronicavo koje zna razlikovati dobro i zlo i koje prosuđuje što je pravo. Darovi su to Duha Svetoga. A da bismo ga mogli primiti i da bismo mogli njime ispunjeni živjeti, potrebno je da ne prestajemo moliti.

Molitva nije bijeg od života, od posla, od obveza. Dapače! Tko moli, taj dobro radi, taj dobro započinje svoj pravi posao – jer, kako veli Pismo, „ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji; ako Gospodin grada ne čuva, uzalud stražar bdi.“ Što vrijedi i ne znam kako važan i u ljudskim očima velik pothvat, ako nad njim nema Božjeg blagoslova?

Tako se i mi uvijek trebamo maksimalno truditi, ali uvijek također znati da uspjeh ne ovisi o nama nego o Bogu. „Kada učinite sve što ste dužni učiniti, recite: Sluge smo beskorisne“, rekao je naš Gospodin.

Iz Evanđelja po Marku čuli smo Isusovu pouku: »’Hajdete i vi u osamu, na samotno mjesto, i otpočinite malo.’ Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu… Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati mnogočemu.“ (Mk 6,30-34)

I ovo je pouka o prvenstvu molitve jer Isusova osama zajedno s učenicima označuje povlačenje u razgovor s Bogom. Iz tog odnosa mi navjestitelji Evanđelja crpimo snagu da bismo mogli onda pristupiti ljudima i poučavati ih, iz samilosti – jer narod je često „kao ovce bez pastira“. Mi pastiri trebamo se brinuti za povjereno stado, tražiti izgubljene, na pašu izvoditi sve i ne ostavljati svoj narod u opasnostima nego, kako reče Gospodin Isus u prispodobi o dobrome pastiru, kad vidimo da dolazi vuk, treba nam biti stalo do ovaca, odnosno treba imati hrabrosti i „život dati za svoje ovce“ (Iv 10,15).

Molimo se večeras, braćo i sestre, zahvalna i ponizna srca pred Gospodinom da nas on svojim Svetim Duhom vodi sve putovima ovoga života, da sačuvamo jedinstvo našeg kršćanskog crkvenog zajedništva, da odolimo namjeravanim podjelama koje mnogi žele unijeti među nas, između pastira i stada, između vjernika i vjernika. Molimo Gospodina da ne dopusti da se „postide zbog nas oni koji se u Te uzdaju“, kako pjeva psalmista (Ps 69,7), već nas sve obraduj našom zajedničkom bratskom ljubavlju i jedinstvom, da vlada sloga pastira i vjernika, da se ne zataji istina, ali i da se ne utrne ljubav, da se ne uznosimo u uspjesima, ali niti da ne klonemo u neuspjesima, da izdržimo u kušnjama i da se radujemo u Tvojim pobjedama.

Vapijemo također i Presvetoj Bogorodici Blaženoj Djevici Mariji, za koju papa Benedikt XVI. u buli kojom mene postavlja biskupom ove Sisačke Crkve, kaže: „Naposljetku, časni Brate, zajedno sa svim svojim ljubljenim stadom ponizno, s pouzdanjem i postojano zazivaj moćnu zaštitu Majke Božje milosti čije je »neokaljano djevičanstvo ljudskom rodu donijelo Spasitelja« (sv. Lav Veliki, Govor XXXI,1).“

Molimo na kraju i našega nebeskog zaštitnika svetog biskupa sisačkog i mučenika Kvirina: dragi moj predšasniče, ljubljeni sveti Kvirine, Ti koji si bio pastir ove Sisačke Crkve prije više od 17 stoljeća, koji si prošao odbacivanje, progon, nepravedno suđenje i smrtnu osudu te mučeničku smrt, zagovaraj mene, svoga nevrijednog nasljednika i sav naš kler i vjerni narod, da poput Tebe, bilo to zgodno ili nezgodno, u vrijeme i u nevrijeme, svjedočimo Krista raspeta i uskrsnuloga, ljepotu njegova Evanđelja i svete Crkve, te zavrijedimo prebivati s Tobom jednoć u slavi Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.